5.7.2010
Espreso
Sedim i ispijam prvu jutarnju kafu. Sunce se polako podizalo na horizontu… Kafa s malo mleka nadopunjavala se rečima u knjizi koju sam već danima pokušavla da pročitam, a nikako da odvojim dovoljno vremena i slobodnog mislenog prostora. Jedan čamac klizi niz Dunav dok sunce u odbljesku na reci izaziva onaj posebni privid. Rečenice se smenjuju na stranama knjige,pamtim tek poneku. Kratki espreso,knjga… jutro čarobne atmosfere. Jedna uhvaćena misao zaokupila je moju pažnju i naterala me da svu tu čarobnost, čamac i reči počnem smatrati nebitnim.

Nema mi pomoći,ne mogu a da se ne zapitam koje to sećanje sad izbija, kopa na površinu i čini mozak svojevrsnim kafematom… Espreso u glavi, na neki način. Jutro na pogrešnoj obali… I za mene, i za tu misao čini mi se.

Otpijam još gutljaj, dva i gubim se u priči u kojoj glavni junak,ljubavnik,posle strasne noći za performans ne dobija pohvale… Brodska sirena u daljini tera me da podignem pogled sa knjige. Proganja me još ta misao, nije mi se sviđala njena (ne)perspektiva, kao ni to što mi je tako prokleto poznat taj osećaj nemira.

Ranojutarnji mazohizam,nema šta.

Espreso je gotov i kipi u glavi… Gorak je, za razliku od ovog na stolu nema žutog šećera, ne podnosi ga.
Objavio Hope u 01:57 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (16) | Pošalji komentar