Pisanje i tišina stvore lude praznine. Ostane u tebi sve između redova, i kad biraš savršeno nedorečeno, između tog blesavog još je suprotnog pola iste manije. Umetnost nije iznad života i zato ga ne otkupljuje, jer ništa ne otkupljuje ništa i suštinski tako nešto ne bi imalo smisla, ali umetnost je ono nešto između u životu, ili obrnuto, ono što diše, ono što se nauči s vremenom, na šta se navikne, kad shvatiš da za višak ima mesta, višak uma i srca koji nemaju šta da traže u normalnom i vidljivom. Onda se vrate tamo, ali ti više nisi jednostavan. Komunikacija nužno popuca. Kao što se slika i reč razbijaju, vrtložno, unazad i uvek iznova, jedu sami sebe...prolaznici se zatiču, ćute i stoje, a svet je čudno mesto. Komunikacija puca, jer si prestao biti jednostavan. Delimično je sve što izlazi iz usta, jer se prvo mora zapitati 'jesam li dovoljno jasan?' I dok se ono pita, drugi se čude. Druga osoba, druga svest, kao da samo čeka, kao da čekaju da se izraziš imalo primereno, da išta završiš, da skupiš hrabrosti, a sve što šalješ negde na pola puta gotovo uvek uspori i pita se 'jesam li pravi?'. Drugi čekaju. Ti čekaš sebe i znaš ovako je moralo biti. Ono što učiniš od dnevnog života, sve je. Prilično je prilagođen i stvaran, ali svaki sukob nerazumljiv mi je u suštini, i uvek negde visi filter teksta, koji zamisliš s vremenom dok se gradiš, zamisliš i sačuvaš u dubini i sve filtriraš kroz njega- kroz sliku sebe kako ležiš na travi pokraj nekog salaša i čuješ muziku i miriše cveće, kroz sliku drveta dugih kvrgavih grana na reci, kroz odbljesak sunca ili materijalizovane tišine, ili tuđe soli uz koju se životinjski lepiš. Svaki događaj, sve dnevno i svakodnevno prolazi poput kaleidoskopa, poput sita kroz filter tih imaginarnih i važnih mesta i ideja i osećanja, sve prolazi kroz njega, i pozdravi prolaznika.Dok gledaš njega, i njegova priča, savršno je konstruktivna, dovoljno ubrzana i iracionalna da ti se ipak sviđa, ali obrazložena... Zaustavlja nedovoljne impulse, a skoro svi su nedovoljni, zaustavlja ih i pita...'jesam li pravi jesam li dovoljan?' Da bi bio izrečen ili napravljen. Čuju se lomovi, napukline, šavovi, odnesu te bolje izrečeni, oni bolje napisani već su te davno odneli i zadržavaš samo unutrašnju toplinu, dok svi ostali čekaju da je dobiju malo. Za svaku takvu stvar potreban je po jedan mali suicid, po jedna prenamena svega što je iznutra raslo, po jedno pojednostavljenje koje meni nikad nije naročito. Dok se plašiš da ćeš predugo filtrirati, da te niko neće razumeti,događaju se povezivanja. Jer su takve praznine ipak i tuđe. Mahniti, pametni, infatilni, nabubreni od želje, životni, tihi. I oni normalniji. Hej, ljudi smo. Hvala nam. Hvala što se čujemo. Ne čita se radi čitanja, radi vakuma i brazdi, umnih i srčanih, radi svega što isijava dok se čita i piše. Valjda to nekuda vodi, od mene do tebe. Jer pisanju ionako nema hvale, bez njega se ne može. Može se takav postojati u svetu, još samo u muzici i drugome pustiti da te otme, sasvim, sasvim fizički.
