Kako li izgleda brdo iz perspektive jedne kišne gliste?
Pogled odozdo često otkriva daleko više nego neka druga perspektiva, a puženje i život u blatu nije ništa čudno na ovim prostorima. Oni koji dovoljno dobro puze uglavnom završe na TV Dnevniku kao onom koji sam onomad pogledala, a svi zajedno živimo u istom blatu. Vodimo ratove protiv samih sebe, a ne samo protiv terorizma ili nečeg trećeg. Nečeg prokletog trećeg u čemu uglavnom nemamo pravo odlučivanja ali svi očekuju da zato budemo spremni ubijati ili umirati. Na kraju sve se svodi na to dvoje: umiranje i ubijanje. Nekad zaista verujem da stoji ona rečenica kako se nije dogodilo ništa što nije bilo na televiziji ili pisalo u novinama. Mi, naravno stojimo očarani kreiranim načinom razmišljanja i živimo i dalje zadovoljni svojim blatom. Sami. Jer, najzad jedine dve stvari koje je čovek sam dužan obaviti jesu rađanje i umiranje. Čak i to uglavnom nismo u stanju.
Mirovnjaci na Kosovu nadgledaće izbore, ljudi u prolazu na koje se baca kamenje,zemljotresi,poplave a svi mi zajedno u nekom čudnom moru u kojem se smrt koristi kao dobra predizborna kampanja ili izazivanje lažnog sažaljenja. Mrtvi ljudi ili mrtve duše... Živeti u svetu kao talac ideologija koje su navodno dizajnirane da nas štite od nepogodnih spoljnjih uticaja,a ispod svog tog lepo i savršeno dizajniranog štita teško je osećati se kao čovek. Boli me svo to trnje koje bi me trebalo štititi i kao što je rekao neko pametniji od mene priroda bez čoveka (srca) ima stakleni i bezosećajan pogled.Priroda nije nepogrešiva. Izjednačiti čoveka sa srcem možda nije ispravno.Ipak,radije se hranim prirodom, nego da bude obrnuto. I zato gledam na ovu našu malu planetu sa zanimanjem i priznajem da prihvatam samo onakvu prirodu koja ima sve što imam ja, i tako je činim ljudskom. Tako je činim pogrešivom, mada nije greška pustiti taj pulsirajući mišić kao naftnu pumpu da ispumpa svu krv i možda negde duboko u nama ispumpa skrivenu emociju, možda negde duboko u nama ispumpa - ljubav. Koliko god to patetično zvučalo.
Zato se ipak prepuštam koračanju između ovog našeg blatnjavog sveta i onog u kojem volim plesti svoje niti rečima. Onog koji ima sve što imam ja (bez obzira govorili o ljudima ili glistama) i na kraju onog s kojim mogu razgovarati. Tiho, sasvim tiho kad svi nestanu... Zapravo,svet bi bez interpretacije čoveka bio prazan. Bez one male pulsirajuće pumpe koju trebamo pustiti da pumpa do kraja ne bi bilo ništa više osim smrti i rađanja. Možda upravo zato treba - nastaviti dalje.