U tebi, čitaoče, udara život i ponos i ljubav sasvim isto kao i u meni, i zato tebi posvećujem ove pesme.

Novo Objavljeno !

Jedne večeri u suton
Spiram te se kozhe
Sputnik ljubav (Haruki Murakami)
Zimsko jutro (Vojislav Ilić)
Ne boj se, tu sam (Marija Šimoković)

Kategorije Postova

  • Odlomci
  • Poezija

  • Meni

    Start
    Moj Profil
    Foto Galerija
    Ahiva
    Prijatelji pišu!
    Site Feed


    Prijatelji

    Svemirko
    Domacica
    cikl
    radebeli2003
    Anci
    vaske972
    bejb
    veramu
    ianchi
    ludo1
    coolja
    Ana007
    DANILOVICorNOT
    svetlost
    boni
    vesna69
    EMINAMEZIMICA
    Skitnica
    Minja
    Evergreen
    plagijator

    Linkovi


    Slike1
    Slike2
    Slike3

    Adaptacija za BlogOye -
    [Minja]

    Strana 5 od 9
    Prethodna Strana | Sledeća Strana


    15/10/2008 - Dervis i smrt
    Objavljeno u Odlomci

    http://questionofmindfulness.files.wordpress.com/2008/02/497px-gustav_klimt_017.jpg



    ..Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad vise nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog te zene, jedine koju sam volio u zivotu, nisam se ozenio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrdji i zatvoreniji prema svakome: osjecao sam se poharan, i nisam davao ni drugima sto nisam mogao dati njoj. Mozda sam se svetio sebi i ljudima, nehotice, i ne znajuci. Boljela me, odsutna...

    ***********************

    ... Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim. uvece sam lijegao pod sumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kise i zaboravljao na sve, razgovarajuci s tobom. Koracao sam drumovima bez kraja, uplasio bih se koliko ih ima i kakve su strasne razdaljine na svijetu, da te nisam drzao za ruku, isao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva cekajuci ravan drum, da zatvorim oci, da mi budes bliza i jasnija...



    Nisu govorili o svojoj ljubavi nego o tudjoj, a to je isto. Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istocne, a to je isto. Nikad im tudje rijeci nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmisljali svoje. Zaklonjeni od vjetra iza kapetanske kucice, ili iza sanduka ili denjkova na palubi, zaklanjali su se i za poeziju, i poezija je tada nasla svoje puno opravdanje, ma sta se o njoj govorilo...



    Mesa Selimovic



    Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


    14/10/2008 - Hodajuci na rukama
    Objavljeno u Odlomci


    Walking with the birds



    Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje.
    Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva.
    Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nece moci zavrsiti.
    Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,...
    Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
    Od koje sam ja vrste?
    Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
    Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
    Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog.
    Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled...
    Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
    Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka.
    Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?...
    Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...


    Mika Antic



    Komentara ( 3 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


    12/10/2008 - Vernik
    Objavljeno u Odlomci

    Faith redeemed

     


    Milena,
    Ljudi nikad nisu toliko zli da ne mogu da cine i dobro delo.
    Dobrotom najgorih evo ti nekoliko recenica, bez kojih bih umro mnogo tuzniji nego sto jesam.
    Ti si s Hristom jedina tajna koju odajem neprijatelju. Od Hrista sam pozajmio njegovu smrt, Tebi darujem poslednju bol. Otkad sam zavoleo Tebe, cinio sam sve sto sam mogao za Tvoju i nasu ljubav. Jedino nisam mogao svoju sudbinu da promenim. Kada sam i na to bio spreman, Ti to nisi htela. Bila si u pravu.
    Boli koje sam ti naneo, otpatio sam zajedno s Tobom. Moleci Te da mi poverujes, ne molim za oprostaj.
    Hvala ti i za patnju koja je moju srecu ucinila visom od srece.
    Odlazim, Milena. Ostavljam Ti dusu u boru i vetru. Ona je samo Tvoja.
    Mi smo bili srecni ljudi. Osmehni se, duso!
    Petar


    Dobrica Cosic


    Komentara ( 0 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


    11/10/2008 - Tlo pod njenim nogama
    Objavljeno u Odlomci




    Dugo sam verovao - to je mozda moja verzija verovanja ser Darija Kserksa Kame da postoji cetvrta verzija izopstenosti - da u svakoj generaciji ima nekoliko dusa, nazovite ih srecnicima ili prokletima, koje su prosto rodjene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hocete, bez cvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da mozda ima na milione, milijarde takvih dusa, mozda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajucih; da je, sve u svemu, taj fenomen, mozda, isto toliko prirodna manifestacija ljudske prirode koliko i njegova suprotnost, ali manifestacija koja je, tokom ljudske istorije, bila u ogromnoj meri osujecena nedostatkom mogucnosti. I ne samo time: jer su oni koji cene stabilnost, koji se plase prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli mocan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuce antidrustvene sile, tako da se uglavnom prilagodjavamo, pretvaramo se da nas motivisu vernost i solidarnost koje u stvari ne osecamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lazne koze onih identiteta koji su odobreni pecatom "pripadajucih".

    Ali, istina procuri u nase snove; dok smo sami u krevetu (jer nocu smo potpuno sami, cak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bezimo. A u budnim sanjama koja nasa drustva dozvoljavaju, u nasim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuce, drugacije, odmetnike, cudake. Dajemo ogromne novce da bismo, u pozoristu ili bioskopu, gledali ono sto sebi zabranjujemo, ili citali o tome izmedju tajnovitih korica knjige. Nase biblioteke, nasa stecista zabave kazuju istinu. Skitnica, razbojnik, buntovnik, lopov, mutant, izgnanik, delikvent, djavo, gresnik, putnik, gangster, krijumcar, maska: da u njima ne prepoznajemo svoje najmanje zadovoljene potrebe, ne bismo ih iznova izmisljali, na svakom mestu, na svakom jeziku, u svako vreme.


    Salman Ruzdi



    Komentara ( 0 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


    7/10/2008 - Uvod u drugi život
    Objavljeno u Odlomci

    contemporary

     

    Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi
    koji su postali robovi nad svojom sudbinom,
    žao mi je svih onih nesrecnika
    koji su citavog života pribavljali sebi alibi,
    žao mi je onih koji se citavog života slepo drže jednog mesta,
    jer nisu za neko drugo...
    žao mi je onih intelektualaca
    koji misle da su miljenici vlasti,
    žao mi je svih onih koji primaju mito od laskavaca,
    žao mi je svih onih nesrecnika
    koji tudje mišljenje saopštavaju kao svoje.

    Žao mi je svih onih koji misle da nešto znace
    u ocima onih koji ne znače ništa,
    žao mi je svih onih koji nemaju snage da kažu "Ne",
    onda kada se ne može kazati "Da",
    žao mi je svih onih nesretnika
    koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.
    Žao mi je onih koji o istini ne znaju ništa.

    Žao mi je onih za koje je efemerna slava vecnost,
    žao mi je onih koji idu na premijere,
    žao mi je onih koji za trpezom žude za prvim mestima,
    žao mi je onih koji su ljubomorni na druge,
    koji su tašti i ne mogu se izleciti od oholosti.

    Žao mi je onih koji za svoje cutanje misle da je principijelnost.
    Žao mi je onih koji celog svog života
    nisu smeli da rizikuju,
    svih onih kukavica koje drhte nad sobom,
    negujuci svoj strah.
    Žao mi je ljudi koji misle da ce uspeti na tudju štetu,
    žao mi je onih koji mrze ljude sposobnije od sebe...

    Žao mi je sebe... Gospode...
    Molim te za sve one nesrecnike
    koji su sami uzrok svoje nesrece.
    Molim te za sebe...


    Mirko Kovac




    Komentara ( 2 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


    22/9/2008 - Ujakov san
    Objavljeno u Odlomci

    Remake the World ( after the song by Jimmy Cliff)



    Takva je intuicija provincijalaca! Instinkt provincijskog intriganta ponekad dostize cudovisne razmere, i to, naravno, ima svoje uzroke. On se zasniva na zanimljivom i bliskom medjusobnom poznavanju. Svaki provincijalac kao da zivi pod staklednim zvonom. Uopste nema nikakvih mogucnosti da se nesto sakrije od svojih uvazenih sugradjana.  Vas znaju napamet, znaju cak i to sto vi sami o sebi ne znate. Provincijalac, vec po prirodi svojoj, izgleda, mora biti psiholog i znalac srca ljudskog. Eto, zasto se ja iskreno cudim, kada veoma cesto u provinciji umesto psihologa i znalaca srca - sretam izuzetno mnogo magaraca.


    Fjodor Dostojevski


    Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


    18/9/2008 - Znakovi pored puta
    Objavljeno u Odlomci

    Time-zone 3

     

    Istinski ponos dovoljan je sam sebi. Samo, istinski ponos je redak. Mnogo cesce susrecemo oholost, sujetu, uobrazenje; nekad su pod njegovim vidom i imenom, a nekad goli, bez maske ponosa. Oni nikad nisu dovoljni sami sebi, Da bi se potpuno ispoljili i "iziveli", njima treba tudje divljenje i priznanje, cesto i tudje ponizenje; oni su za onoliko veci za koliko drugog umanjuju, a te velicine nikad im nije dosta, stoga su stalno nemirni, u pokretu, trazeci na sta bi mogli da se popnu i izdignu, dok je ponos uvek miran, zadovoljan onim sto je i tu gde je, i samo ne da nikom na sebe.
    Ponosni ljudi, prirodno, cesto stradaju zbog svog ponosa, ali im njihov ponos pomaze da podnesu svako stradanje. Naprotiv, sujetni ljudi se i ponozavaju da bi zadovoljili svoju sujetu i, naravno, ne uspevaju u tome, jer sujeta se kao cudljiva zena iz rdjavog drustva, odjednom okrece i prebacuje im sto su zbog nje ucinili.
    A oholost je slepa, bezdana; nju niko nikad nije nahranio, i ona zna samo da kaze : "Jos, jos!"; sto joj vise dajes i zrtvujes, ona samo odlucnije i glasnije trazi jos vise.
    Ponos drzi, hrabri i pomaze coveka na njegovom putu, sujeta mu truje zivot, ometa rad i kvari odnos sa ljudima, a oholost na koncu pojede celog coveka, zajedno sa njegovim darovima i uspesima i, nezasicena i nezasitna, trazi odmah novu zrtvu.


    Ivo Andric

    Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


    17/9/2008 - Saveti mladom piscu
    Objavljeno u Odlomci

    Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
    Drži se podalje od prinčeva.
    Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
    Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
    Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
    Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
    Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
    Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
    Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
    Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
    Ne uskači, dakle, u "vozove istorije", jer je to samo glupava metafora.
    Imaj uvek na umu misao: "Ko pogodi cilj, sve promaši."
    Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte        reportaže, ti nisi 
    novinar.
    Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
    Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
    Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
    Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
    Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
    Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
    Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
    Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
    Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
    Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
    Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
    Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.
    Ne piši po narudžbini dana.
    Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
    Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
    Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
    Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
    Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
    Čuvaj se "užasavajuće doslednosti".
    Čuvaj se lažnih analogija.
    Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
    Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
    Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
    Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
    Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
    Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
    "Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih". (Otkrivenje Jov., 3,16)
    Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
    Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
    Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
    Nemoj misliti da je tvoje pisanje "društveno koristan posao".
    Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
    Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
    Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
    Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
    Imaj o svemu svoje mišljenje.
    Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
    Tebe reči najmanje koštaju.
    Tvoje su reči najdragocenije.
    Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!
    Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
    Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
    Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
    Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
    Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
    Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
    Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
    Ne budi pisac manjina.
    Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
    Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
    Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
    Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
    Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
    Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
    Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
    Ne budi dvorska luda.
    Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
    Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika.
    Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
    Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
    Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
    Ne piši za praznike i jubileje.
    Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
    Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
    Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
    Čuvaj se poluistina.
    Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
    Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
    Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
    Ne budi tolerantan iz učtivosti.
    Ne isteruj pravdu na konac: "s budalom se ne prepiri".
    Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi
    raspravljati.
    "Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu." (Poper)
    "Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
    Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
    Nemoj da imaš misiju.
    Čuvaj se onih koji imaju misiju.
    Ne veruj u "naučno mišljenje".
    Ne veruj u intuiciju.
    Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
    Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
    Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.
    Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
    Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.
    Ne veruj u automatsko pisanje i "svesnu nejasnost" - ti težiš za jasnošću.
    Odbacuj književne škole koje ti nameću.
    Na pomen "socijalističkog realizma" napuštaš svaki dalji razgovor.
    Na temu "angažovana književnost" ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
    Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
    Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
    Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.
    Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)


    Danilo Kiš

    Komentara ( 0 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


    1/9/2008 - Tri posleratna druga
    Objavljeno u Odlomci

    Couple by couple


    Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis.
    Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo...
    Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda...
    Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje...
    Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka...
    Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
    Laku noc, njene pospane oci...


    Djordje Balasevic


    Komentara ( 3 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link


    18/8/2008 - Ponizeni i uvredjeni
    Objavljeno u Odlomci

    VeniceC



    Sva ulica tada najednom zablista, ogrezla u jarkoj svetlosti. Sve kuce kao da tek najedared zatrepere od sjaja. Sive, zute i mutnozelene njihove boje izgube na trenutak svu svoju sumornost; u dusi ti se razvedri, cisto zadrhtis, ili se prenes, kao da te je neko gurnuo laktom... Novi pogledi, nove misli... Cudna stvar, sta je kadar da ucini jedan suncev zrak od duse covekove...


    Fjodor M. Dostojevski


    Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link