Reci cesto lete oko nas kao pleva oko seljaka na gumnu, kao rojevi sneznih pahuljica oko mirnog putnika koji zna kuda ide, lake, bezazlene, zanosne u svojoj igri koja godi nasem oku i nasem duhu i odgovara nasoj potrebi za lepotom i promenom, a ne obavezuju nas niukoliko i ne trose nimalo. Tako nam bar izgleda.

Ali kada se desi, kao sto se i desava, pa bilo to samo i u snu, da se iz te vejavice reci, kojom smo stalno okruzeni i kojom volimo da lakomisleno obasipamo sebe i druge, jedna jedina izdvoji i zaustavi - nastaje nesto o cemu ni sanjati nismo mogli dok smo je nesmotreno izgovarali. Tada se ta nasa sitna i slucajna rec ispreci ispred nas, strasna i ogromna; iz nje se, kao iz visespratne rakete, odjednom isuce i razvije njena dotle skrivena mnogostruka i ubojita sadrzina, i preteci neumoljivo trazi od nas da izvrsimo ono na sta smo se ludo, i ne sluteci, obavezali kada smo je u svojoj nesmotrenosti i sujeti izgovorili, jer je doslo vreme da ta rec postane, i da zaista bude, ono sto kazuje i oznacava: vecnost, ljubav, borba, poraz, velicina, lepota, smrt.

Tako nas sudbina ponekada "hvata za rec" i od coveka, slabog i lakomisleng bica, stvara junaka tragedije kome iz tog procepa izlaza nema, jer neminovno gine i propada ako ostane u mestu, "pri reci", a ne pomaze mu nista da bezi.


Znakovi pored puta, Ivo Andric