Današnja kiša nema kraja.
Današnja kiša je izgubila svoj početak.
Koračam prema tebi razmišljajući koliko se već dana ovako viđamo.
I pričamo...
Pričamo kao i uvijek- polako i pametno.
Sve što sada vidim podsjeća me na Onaj Grad koji našoj vrsti na kraju ostane.
Naša vrsta voli starinske filmove. Oni hrane usvojene taštine.
Tvoja tišina mi opet bistri misli.
Kad prođe pokloniću ti svoju. Nek' vode ljubav kako to samo tišine čine.
U pauzi svega beznačajno ti govorim što sam sutra želio reći...
I juče.
Kiša još pada i nije hladno.
Kafa u šoljicama strpljivo čeka pokoravajući se dobovanju naših čežnji. Volim kišu kad nije hladno i kad pijemo kafu tamo gdje posluga ne voli svoje goste, tamo gdje ni muzika nije dobra.
Na takva mjesta odlazimo sve više, naročito kada ovakva kiša pada... kada sve ostaje iza nas. Pitam se hoću li u Drugom gradu imati svoje mjesto i nekog poput tebe da mi upotpuni popodneva mokrih utoraka, srijeda, ponedeljaka i onih ostalih...
Pomalo se brinem... ne zbog sebe, već zbog tišine
Znaš već... Znam da znaš.


Mehmed Meša Begić