Bila je temperamentna žena, specifična jedinka željna izazova i dokazivanja u ringu života, a s druge strane vrlo senzibilna, empatična, naizgled glupa plavuša koja se u trenu znala pretvoriti u nepobjedivu i strasnu lavicu.

Do istine se putuje sam, kasnije je to shvatila i usvojila kao zakon čovjekove prirode.

Ponekad je ipak bolje odustati, nego ustrajati u nečemu, a nemati podršku sa strane. Uzaludan je trud  i upornost kada ne nailaziš na razumijevanje okoline. Postaje besmisleno boriti se za nekakvu pravdu ako ju drugi ne vide kao takvu ili ne žele vidjeti. Svaka daljnja borba bila bi tvrdoglavost, a to nije dobro ni za koga.

U nevolji koja ju je snašla, a zavidnom društvenom položaju koji je imala, odlučila je sama krenuti u borbu za svoja prava koja su se jednim dijelom suprotstavljala običajima o ponašanju i odnosima među ljudima koji su bili nametnuti savjesti pojedinca i zajednice.

Napustiti muža i djecu, bilo bi neoprostivo i vrijedno grižnje savjesti, ali balansirati između navedenog i brinuti se i dalje o svojoj djeci (iako nije s njima u istom stanu), mogla je ostvariti u obliku zajedničkog skrbništva. Takav način obiteljskog života vidjela je kao jedino rješenje svog problema nakon svih mogućih kompromisa.

Punih sedam godina živjela je u neizvjesnosti, što i kako?!

Čekala je pravo vrijeme: djeca da odrastu, i pravo mjesto: dovoljno imovine koju su stekli da bi ju mogli podijeliti i živjeti dalje normalno svatko za sebe, a ne odričući se djece ni jedno od njih dvoje, naprotiv, brinući se o njima kao i do tada.

Djeci ništa ne bi nedostajalo, već su u pubertetskoj dobi. Osnovne navike lijepog ponašanja i brige za sebe su stekli. Bili su uzorna djeca i kod kuće i u školi.

Samo je još trebalo sve realizirati.