Haaaaaaaaaaaaaj svima!

Nema više pisanja ovdje...hehehe...nadam se...

nema ni žaljenja zbog mog nepisanja jer ahm, hm,hm ;-)))))))

(onaj tko me čitao i pratio, znat će, hihihi)

"Znaš tko sam" mi je dao dozvolu, smijem piskarati,

ali ne više i objavljivati naše sms-ove...

Neću, evo čvrsto ti obećajem, dragi moj !

O svemu dalje šutim ko zalivena (držim palčeve, he).

Skoro sad dobih po turu zbog toga, mada se ne bih ni na to bunila, hehehe...

No "ono" prije naknadnog prigovaranja za moje piskaranje o njemu,

bilo je punooo boljeee...

jaaaako mi se svidjelo...eto sad odoh mirno spavati...

PMS me šiba samo tako, hiperaktivac u meni bubnja,

ništa korisno mi ne pada na pamet, same gluposti, ludorije,

a kome i ne bi pored prisjećanja na predivnu poslovicu

 "TKO ČEKA TAJ (SE I NAČEKA, ALI) I DOČEKA" !!!

Pusa svima koji su mi komentirali "onaj, sms-aški post" i davali mi raznorazne prognoze

u svezi, zbog čega i zato...e lude moje glave, nisam to trebala, znam, evo isprika, javna, mom...

aghm, recimo da se zove "znaš tko sam".

Dakle drž ' te se poslovica, neke su zaista vrijedne i ostvarive !

Pusa svima ! ;-)))))))))))))

U prošli petak sam bila u noćnom životu.

Susjed i ja odlučili smo izaći na jedan party.

Bilo je to službena večer za dotične osobe (poznate i nepoznate, slavne i neslavne), a ja dobih pozivnicu pa rekoh: ajmo!

Više sam se ja divila  prisutnim ljepoticama, nego on, mene uvijek fascinira ta industrija moderne odjeće, šminke, frizure...

Prisutvo muških bilo je nadmoćno, kao što rekoh, poslovni party je to bio, popraćen taktovima jazz glazbe Matije Dedića za klavirom...nagradne igre, promocija poslovnih paketa...dosadno...

Prije ponoći smo već bili u "našem" pubu. I tamo dosadno.

Petak je bio totalni promašaj za izlaske prije ponoći...a poslije ponoći, ne znam...možda ekstazi ili koja čašica više,  podigne "klimu".

Večeras idem s posla, i po ko zna koji put pogledom ubijam izlog Terranove...sniženja koja mi plijene mozak i mame džep.

Odvažim se ući, ciljanom namjerom: pogledati, probati, izdovoljiti se i otići praznih ruku.

Hm...prerondala sam cijelu trgovinu, nekoliko puta i u posljednjem pohodu, ugledala onu "leopardovu tuniku" s partya koju su i fotografski objektivi zabilježili . Snižena 50 posto!

Nije da se hvalim,  nikada mi nije teško naći neku "krpicu" po volji, al ova tunika, majko mila, kako mi dobro stoji, ko salivena...izlazim iz svlačionice, a ljepuškasta trgovkinja traži nekakav broj...

- A trebala sam vam se javiti za isprobavanje??? - napravim začuđenu facu.

- Jel vam dobra? - ljubazno će ona.

- Ma šta dobra...moja je!

Nasmješimo se jedna drugoj, a ja pravac na blagajnu.

Nazovem susjeda i kažem:

- Znaš, bila sam u Terranovoj! I kupila onu tuniku, leopradovu, hehehe...

- Koju tuniku? O čemu ti pričaš?

- Pa znaš, onu s partyja...imala ju jedna ljepotica...kratki rukav, ispod grudi stegnuta i onda se širi do...ma znaš...ona leopardova...

- Ne znam ja ništa...pored tebe ja nikoga ne vidim!

- E pa jebi se znaš, drugi put gledaj!

Noćas je šminka ovladala mnome 

i vanjski izgled dobio je na važnosti,

ovakva ljepota se mjeri ukrasima i

i izmamljenim uzdasima neznanih lovdžija

dobre zabave i licemjernih namjera.

Odraz iskrenosti pred svjetinom je zaspao,

koga je briga, vrijednosti su pale,

cilj je jasan, živi se samo jednom...

Izlazim iz noći neshvaćajući ljepotu bljeska

koju zaborav već sutra mamurno proguta.

Ušuškavam svoje snove u jastuk  naših želja,

grijem smisao tvojim postojanjem u meni, 

otkrivam vrijednost ljepote naših dodira

za snagu što mi daješ

i sigurnost što mi pružaš.

Oprostiti, zaboraviti,

Oprostiti, nezaboraviti,

Neoprostiti, puknuti...

Pukla sam...a mislila sam, zaboravila, oprostila....vraga, ništa od toga.

Morala sam ih sresti (mamu-monstruma, tatu-njezinu dvorsku ludu) i opet sve proživljavati, otupjeti u tabletama i odgoditi prihvaćanje postojeće neprihvaćenosti...eto mi sada, susprezala sam se tabletama da bih se danas gušila u odgođenim, neodrađenim emocijama...sve kad-tad dođe na naplatu, znala sam...

Zašto me toliko dira „nečije“ neprihvaćanje“???

Pa nisam nikoga ubila, nisam nikoga prevarila, nikome ništa ne dugujem, nikoga ne mučim kao neki mene...

Eh da je to neprihvaćanje bilo čije, ali nije, njihovo je, mojih rođenih, najrođenijih roditelja, onih koji su mi dali život i kojima bih trebala biti zahvalana na tome, ali niiisaaam i nikada neću biti...prokleti bili što su takvi...

I šta sada?

Da šmrcam i dalje?!

Kao da je njih briga za ovo moje gušenje, iskakanje iz vlastite kože, kidanje rana do krvi, otvaranje utrobe i prosipanje duše u nadi da će nestati duboko u zemlji...samo ću joj dodati (mojoj pokojnoj duši) drveni križ s natpisom „rođena u krivo vrijeme i na krivom mjestu“.

Eh, kad bih se sve tako moglo rješavati...pokopati emocije, obrisati ruke i nastaviti dalje kao da ništa nije bilo...

Ali ne ide...skupi krhotine, zalijepi, restauriraj, digni glavu visoko, za pljusku više, pogledaj oko sebe (ali ne i sebe, sada očajno izgledaš, hehe)...razgrni oblake, potraži koju zraku sunca za pregurati do sutra, prekosutra pa i dalje...mora se...živjeti...uzdignute glave, lažnoga morala...

Povijest ADHD-a proteže se od 1902. godine kada je Sir George F.Still uočio problem među djecom koja su bila hiperaktivna, impulzivna i nepažljiva. Opisao je ponašanje takve djece kao abnormalno i zaključio da se radi o organskom problemu, a ne o vlastitoj volji.

Proučavajući simptome i baveći se uzrocima takvog ponašanja, stručnjaci su se dogovorili da će osobe koje pokazuju sljedeće simptome biti dijagnosticirane pod nazivom ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder, što u prijevodu znači Deficit pažnje/Hiperaktivni poremećaj.

Što je Deficit pažnje/Hiperaktivni poremećaj?

 To je razvojni poremećaj samokontrole, poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću.

Ovaj simptom nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovano roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove "zločestoće". Većina djece u jednom periodu svog života je nemirna, impulzivna i nepažljiva. No, da bi simptomi za hiperaktivnost bili zabrinjavajući moraju biti izraženiji od onoga što se smatra normalnim, obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te narušavati funkcioniranje u različitim aspektima djetetovog života (vrtić, škola).

Mnoga istraživanja potvrdila su stabilnost ovih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi zadržavaju se godinama, iako kod polovine djece simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se oni približavaju odrasloj dobi.

Različite studije pokazale su da je ADHD prisutan kod oko 1-5 % populacije i pokazalo se da je ovaj poremećaj izraženiji kod dječaka, nego kod djevojčica, a omjer se kreće oko 2:1. Škola je prvo mjesto gdje navedeni simptomi postaju uočljivi, stoga učitelji imaju veoma važnu ulogu u tome.

Poznati ADHD-ovci su Mozart, Einstein, Walt Disney...

Udruga za promicanje ADHD-a u Hrvatskoj, zove se BUĐENJE, a predsjednik je Marko Ferek koji je i sam ADHD-ovac.

Upoznala sam ga na jednom stručnom skupu i fasciniralo me njegovo predavanje, osobito priča o njegovom životu, teškom školovanju, a danas obrazovanom i vrlo uspješnom čovjeku koji želi pomoći sličnima sebi.

Njihova osnovna misao je:

"Pojedinac će biti veći problem društvu ako je ono što nije, nego da je ono što jest."

Marko Ferek to objašnjava pričom:

Ako treniramo pticu da trči, da li će ptica trčati brzo kao i mačka? Neće, zbog toga jer je ptica drugačija od mačke. Ali ako ne učimo pticu da trči, već joj se prilagodimo i dopustimo joj da se prikaže kakva ustinu jeste, vrlo brzo ćemo primijetiti njezina krila za koja nismo ni znali da postoje. I tek će tada ptica postati ptica.

Isto je i s ADHD-ovcima. To je drugačija vrsta ljudi jer se razlikuje od normalnih ljudi i stoga se prava pomoć pruža samo našom prilagodbom njima i dopuštanjem da oni budu ono što jesu.

Cilj udruge je da PROBUDI ljude kako bi vidjeli ono što ne vide !!!!

p.s. Ja sam o ADHD-u pisala u svom časopisu Žabovijest (školski list pisan na lokalnoj razini), ako vas zanimaju simptomi, podtipovi poremećaja, savjeti za roditelje, nastvanike, preventive i sl. imam SVE i dajem na uvid onima koji žele. 

Pusa svima i isprika "ljubavnicima" (post dolje) ;-DDD 

Jel to netko mene zajeb....

Večeras, kao i uvijek prije logiranja,

(a ponekad se ni ne logiram, kao sinoć te ni ne pročitam svoje poruke, sorry svima)

pogledam  naslove nedavno objavljenih postova (a uvijek ih letimično prijeđem)

i zapne mi  za oko post BUDJENJE!!!

Uvijek me fokusiraju takve teme jer moj blog nije bez vraga nazvan BUĐENJE!!!

Pa eto da objasnim i  "misteriozni"  naslov moga bloga.

Postoji jedna udruga koja se zove Buđenje, a čiji sam i sama član,

to je udruga koja promovira ADHD-sindrom, pojašnjeno:

ADHD-ovci su djeca (ili odrasli) koja su izuzetno pametna,

ali hiperaktivna i kao takva neshvaćena jer imaju posebne potrebe

koje ne može zadovoljiti tradicionalni sistem školovanja.

Na nastavi koju pohađaju ADHD-ovci,

svi (učitelji i učenici) imaju problema  zbog neupućenosti o ADHD-u.

Toliko o naslovu mog bloga !

Navedeni i sporni post BUDJENJE

nalazi se na blogu KOJAK.

Kojak mi je dragi  bloger (kao i mnogi ovdje) i poštujem ga,

a s toga povremeno čitam i komentiram, kao i on mene. 

Nakon čitanja i unezvjerenog zurenja po fluorescentno roza otisnutim BUDJENJIMA;

RAZBUDJIVANJIMA i drugim inačicama, te letimičnog čitanja teksta, ostala sam PAF!

Sad pročitah (u kojakovom komentu) da je taj post ustvari mail koji je on dobio od neke ženske osobe.

Nemam pojma zašto, ali slutim (vjerojatno sam u krivu) da je netko NAMJERNO napisao tako nešto...

Ironija na temu BUDJENJE nakon SPAVANJA je očita, da bi post završio nekakvim syber sexom.

Dajte, molim vas!

I NISAM LJUTA !

I ne čekam Kojaka da mi objasni "priču" jer ja objavljujem svoju...misao...hehehehe...

"Zdrav čovjek ima puno želja, a bolestan samo jednu."

Jesmo li nezahvalni dok u traganju za svojom srećom

izvoljevamo kroz raznorazne oblike naših želja,

ponekad cjepidlačimo na sitnicama, 

"izgaramo" u tobožnjim "patnjama"...

A dovoljan je samo trenutak 

da nam život krene naopačke,

usmjeren nizbrdicom, nepovratno...?

Nisam nezahvalna!

Ali želim....

• dandy - markantan. savršeno i elegantno odjeveni muškarac. samoljub

          - tumačenje prema blogeru mr.knotu:

           narcisoidan. nezainteresiran. ŠKRT. EGOISTIČAN, plitak, prazan  (vidi pod "olupina"),

           a ja dodajem:

          - nekulturan, nezreo, djetinjast, manipulator

• olupina - stilski, estetski, pa i higijenski savršeno ravnodušan. oguglao. anemičan na život. boležljiv (umno), moralno osakaćen. indiferentan. beživotan.

Uh???

Želim pomoći svima kojima je pomoć potrebna, želim učiniti nemoguće...želim promijeniti svijet, želim...da SVI budu SRETNI!!!

Jel tražim puno???

Recite mi vi, dragi moji blogeri, pametni i zdravi (umno), kako pomoći ovakvim "jadnicima"???

Znate, baš i nije najbolje rješenje  živjeti potpuno sam.

Ležim...teško dišem, al mi godi ova večer...maloprije mi je otišao susjed, klinci...ispunilo me njihovo društvo, zezali smo se...

-         E dečki moji, da sam ja onaj dan nakon Amoxila zaspala, ne bih se više probudila!

-         Ma bi...kad bi ugledala svijetlo – reče meni moj sin.

-         Ma koje crno svijetlo???

-         Pa znaš, ono...na kraju tunela...

Nasmijali smo se i pogledali značajno.

Ne znam kad sam tako nemirno spavala kao noćas...kao da su me neke sile pobacale po sobi...sjećam se da sam bila i na podu...jedva sam dočekala da budilica odzvoni 6 sati.

Glavni krivac je moje „samoubojstvo“.

Ne znam što mi je bilo. Skoro sam se „ubila“.

Već nekoliko dana me mučio moj dermatitis i znam da kada „smrdam“ kožu, ne pomaže ništa osim antibiotika.

Odlučila sam biti sam svoj majstor-dr. Frankenstein, a mom naumu išla je u prilog upala grla, no, kriva procjena je bila ta što je sve bilo virusno, dakle antibiotici ne pomažu.

Znala sam da sam alergična na „nešto“.

Bila je nedjelja, a u kući sam imala samo Amoxil.

Prvu tabletu sam popila u 9 ujutro. Reakcije nije bilo.

Odlučila sam popiti i drugu tabletu (kapsulu) nakon 8 sati...dakle sve propisno osim...eh da (to sam prešutjela i liječnicima), antibiotiku je istekao rok.

Otišla sam na rođendan s užasnim pečenjem u grlu, a ondje su me liječili kuhanim vinom, hehehe...malo mi se pomutilo nakon dvije čaše i odlučim krenuti kući jer je grlo bilo famozno izgrecano od zaraznog smijeha zbog mog otkačenog društva, a i luđački je boljelo, čak su mi se i oči orosile od bolova.

U ponoć je bio red na slijedeću predsudbonosnu dozu, nisam se ni predomišljala (iako me cijelo tijelo svrbilo) i uzmem duplu dozu, dakle popila sam dvije tablete Amoxila.

Spavala sam kao bebica, ništa neuobičajeno osim...kad sam ustala, nema gdje se nisam grecala, a lice mi je bilo zažareno, crveno i podbulo.

Ja koja inače paničarim, nisam ni tome pridavala neku pozornost.

Otišla sam na posao, sva poletna, osim što me uhvatio nemir zbog svrbeži po cijelom tijelu. Odradila sam  pet sati, došla kući, dobro se najela i popila još jedan Amoxil (odlučila sam da će to biti posljednji jer mi je lice bilo već „predivno rumeno i glatko“, kako reče moja draga zamjenska mama).

Ljudi moji, u roku od 15 minuta, ja sam ostajala bez zraka, vid mi se pomutio...uhvatila me panika...trnci su strujali rukama, prstima...gubila sam tlo pod nogama...zgrabila sam balkonska vrata i izletjela van, hvatala sam zrak...bilo je lakše, ali ne i dobro...izbezumila sam se...ušla sam  unutra i opet osjetila snažno gušenje u prsima...prostrujile su mi sve crne misli kroz moju ludu glavu...uhvatila sam  se za izlazna vrata, otvorila ih...nigdje nije bilo nikoga...zamaglilo mi se pred očima...

Shvatila sam, vrag je odnio šalu... alergična sam...

Znala sam da ne smijem pasti u nesvijest prije nego pozovem pomoć...posrtala sam do telefona...okrenem 94...nitko se ne javlja, a meni sve gore...bez razmišljanja okrenem 92...dobijem policiju...u nekoliko riječi, hvatajući zrak, kažem da trebam pomoć...rekli su mi da nazivam dalje, a i oni će...uspjela sam...stigli su za 10 minuta, dali mi injekciju i rekli da mirujem...

Tresla sam se...prespavala sam cijelo popoden, cijelu noć i ujutro išla raditi...užasno sam se osjećala...odradila sam dva sata i otišla k svom liječniku...on me gledao zbunjeno kad sam rekla da sam bila na poslu...

-         Pa vi morate strogo mirovati! Otvaram bolovanje!

-         He, nema šanse, nema me tko mijenjati, svi su na poslu bolesni...a osim toga izdržat ću još sutra četiri sata, a onda su Svi sveti, neradni dani...

-         Al još vam je natečena desna strana grla!

Odmahivao je glavom, bio je ljut...upisao je u moj karton da sam alergična na Amoxil.

Ne pitajte me kako sam danas radila...na škrge...užas!!!

Nije mi bilo dobro cijelo popodne...držala sam u ruci uputnicu za INFEKTOLOGIJU (dao mi moj dr. u slučaju da mi ne bude bolje, a dobila sam i neki antihistaminik, tablete)...nisam otišla na hitnu...malo mi je bolje...

A lice! Uh predivno, baš sam si slatka dok se gledam u ogledalu i češkam (još uvijek) po cijelom tijelu!

Ne pokušavajte ispitivati granice svoje ludosti!