SABLJA
Izbacivanje stvari se nastavlja.
Ekspresno!
Ima sve da pobacam, kad mi nešto treba nigde ga nema, a samo pravi lom. Izgubilo se ono sto se biju šnicle da budu tanke, sad ne mogu da kuvam jedino šta znam, šniclove.
U kompjuterskoj sobi umesto neke igračke za računar, sablja.
Šta ćeš ti tu, mislim se ja.
Ona ništa ne misli, ćuti.
Dugačka je oko 80cm. Kad se izvadi iz korica sjajna je i oštra. Baš su ljudi nekad bili krvoločni. Zamišljam kako vadim sablju iz korica i vitlam oko glave nekom razbojniku. Više bih ga povredila da ga klepim onom sabljom, nego što bih ga proburazila.
Ništa bez snajpera, moj brajko, tu ne moraš da budeš neka junačina.
Traži mi poznanik iz Boljevaca da mu dam tu sablju, a ja, baksuz, žao mi. A možda mu i dam, šta će mi.
Eventualno bih mogla da je stavim kod vrata umesto pištolja. Treba li i za hladno oružje dozvola, i ono što se plaća godišnje.
Sad zamislite ovu scenu, neko zvoni, a ja se obučem kao haremska igračica i počnem da vitlam onom sabljom. Otišli bi sektaši, oni što nude usisavač od 1000 EU, i oni što poklanjaju telefone uz još nekih pet drangulija samo da im date 20.000dinara. Pobegli bi glavom bez obzira, garant, da li od sablje, da li od mene, ali bilo bi efikasno.
More, razmisliću još da li da je dam.
Toliko o mom bacanju stvari.
Slika, je iz porodičnog albuma (neće se buniti niko), a sablja sa neta.



