Ja sam malo otsustvovala sa bloga, i trebalo je da tako i ostane. Ali, to pusto ali.
Zvvrrrrrrrr, zvrrrrrrrrrrr, telefon, i ljubazan glasić
-E, ti se vratila na blog
-Nisam ja nigde ni išla, samo sam malo prestala da pišem
-Pa, vratila si se.
-Nisam, ne masiraj, zato zoveš?
-Uloguj se.
-Neću da se učantram, i tačka.
-Uloguj se , napisala si post.
-Nisam
-Jesi.
I to nisam-jesi, završi mojom tresnutom slušalicom. Sad, da se nisam učantravala, nisam, da nisam gvirila, nisam. Ma, sad ću da se učantram i da vidim šta tamo ima.
Leeeeleee, ja napisala post, glup, da gluplji ne može biti.
Pogledam vreme, posle podne, negde oko 16h, nema šanse, u to vreme sam bila na kompjuteru, ali taj nema net, a blogoye mi je u to vreme padao na pamet kao lanjski sneg, jer me je baš jedan davio kako nema nifelata, ni zamene, iako on neće tu zamenu, jer ništa ne valja. Sram ih bilo što mu ne naštampaju, baš je tako rekao, naštampaju lek, nego hoće da uštede na njegovoj penziji, kad umre. Pozli čoveku, koliko se naljutio, i skoro razbi štapom staklo u oficini. Onda mu ja donela vodu, a on hteo da me gadja čašom.
Ja besna kao puška, i odmah napišem post-odgovor, nagrdim tu osobu, i zapretim joj. Naravno čim sam udahnula vazduh blogoya, on kao neki virus se raširio po meni, te ti ja udarih komentare, postove, ma, dogurah do pesama.
To bi bio kao uvod, auuuu, ala sam se raspisala
PITANJE
Ja sam radoznala, da umrem od znatiželje ko je to napisao.
Ja ne umem da molim, nekako sam previše ponosna,
ali sad preklinjem onu osobu koja je to napisala da mi kaže ko je.
Ne mogu da se setim ni izdaleka
I zašto je to napisano???
I neću da se ljutim, sigurno, dajem obećanje, neće videti Boška Boškovića, samo neka mi kaže. Nemoj da umrem od radoznalosti, pa da me nosi na duši.
