AnaM kao Baštovanka
Luk je mnogo komplikovana biljka.
Deca mu se zovu arpadžik, nikad nisam čula da neko tako zove svoje dete. Možda mu tepa Arpi, ili Dikče... ali ja ne bih volela da se tako zovem.
Taj lukac može da se sadi u proleće, ranu ili kasnu jesen. Što će reći, izvodi besne gliste.
Ja izabrala da ga sadim sad. Doveli me na neku njivu, dali mi kesu sa tim arpadžikčićima i rekli da ih nabodem u zemlju.
To je bar lako, samo da mi redovi budu ravni.
Jeste lako, šipak.
Zabolela me ledja, a jedva sam pedalj odmakla, posle dva sata izjavila sam da je na pijaci luk mnogo jeftin i da treba da mu dignu cenu.
Kad sam mislila da ću da umrem, dodje neki balavac da me prekontroliše.
Mene, da proverava.
Mene!
Poče da se smeje.
Onaj mali prcoljak od luka ima dva kraja, jedan treba da se zabode u zemlju, a drugi da štrči u nebo. Luk nije suncokret, i nema šanse da se okrene prema Sucu, sam. Mnogo zakera taj luk, neće da iznikne ako nije kako on hoće. To me potseti na nekoga. Naravno pogadjate kako sam ja sadila... ...
Pozvana sam da berem šljive... ...

