
Paket, kao paket. Šta o tome ima da se piše? Kod mene uvek neki cirkus.
Trebalo je da se napravi neki paketić. Poredjala ja sve po kauču, gledam, prevrćem i uživam, baš je lepo. Sad paket...
Treba kutija, da se sve stavi unutra, ne može u kesu, neće pošta da primi.
Gde da nadjem sad kutiju?
Imam one prcknedlaste od sladoleda. Ne može, ni pola ne staje unutra.
Odem do samoposluge. Nema.
Okrećem se po kući, nema, a ako i ima već je nešto u kutiji. Gde ću to?
Nadjem žrtvu, da pošaljem na poštu, tamo prodaju gotove kutije za pakete.
-Kolika ti treba?
Pokazujem ja rukama, ali ne vidi se telefonom.
-Izmeri
Pusta matematika, položila je, ali sve neke gluposti, izračunaj ti sad, zapreminu kutije, i onog na kauču.
Izmerila, kako sam izmerila, i dodje kutija.
Poredjala ja , ono sve landara, ima prostora, za još toliko.
Ništa, ja u samoposlugu da dokupim.
Donesem, previše. Sad kutija premala.
-Idi mi donesi drugu kutiju, ljubi te tvoja sekica.
Što sam slatka kad mi nešto treba, ko bi rekao.
Ode žrtva, donese drugu kutiju. Opet ne odgovara.... i da ne davim... paket najzad napravljen. Ovaj izjavio da neće više da ide po kutije, da se snadjem kako znam i umem. Spakujem ja to i sad pošta....
Sabajle krenem, kao da polažem ispit, mene uvek vraćaju za nešto. Sve sam ponela, da ne zakera. Gledam onog poštara, sa strahopostovanjem, gleda on mene, kao da sam mu donela... da ne napišem bas šta.
Položila ispit. Sad papiri. Jao, što mrzim papire. Gleda on srogo one papire, sve kockice popunjene, imam i ličnu kartu… ma, sve…
-Telefon primaoca.
-Nema…. snadjoh se brzo, i kategorički tvrdim... nema.
-Kako nema? A mobilni?
-Nema... Gluva je i sama stanuje.
Pogleda on mrko, napisa nešto... i paket ode... Neka mi oprosti primaoc... morala sam da napišem tako.... sad samo da stigne... nadam se da neće biti post i o tome
...
