Dani se nižu, jedan za drugim, lepršajući na krilima vetra....otkinuti ko latice cveta nestaju negde u magli sećanja.....Ništa se posebno ne dešava.....Mrmolji vreme pokušavajući da uplaši svojim neprekidnim tokom, no prepuštam se, nošena njegovom strujom u nepozntom pravcu.Čekam.A ne znam šta.Nešto.Nekog.Ili jedno i drugo.Dešavanje.Istinsko.Ne prazna, prolazna događanja već ona što menjaju pravac kretanja i njegovu brzinu.
Polako ali sigurno plovim sa izvesnošću gledajući u daljinu.Nešto se mora dogoditi, ovako je dosadno.Previše.Iako je proleće.
