<?xml version="1.0" encoding="windows-1250"?>
<rss version="2.0">
<channel>
<title>&quot;UBI ME PREJAKA REČ&quot;</title>
<description>Sve ono sto zivot cini zivotom!</description>
<link>https://www.blogoye.me/amazonka/</link>
<language>sr</language>
<lastBuildDate>Tue, 17 Nov 2026 21:25:58 +0100</lastBuildDate>
<generator>BlogOye!</generator>

    <item>
    <title>Cemu služe muškarci?!</title>
    <description>...Dovesti svoj život u red, pronaći harmoniju i zadovoljstvo, koje nas potpuno ispunjava iznutra, nije li to cilj svih nas??Mislim da je tako nekako, uz isvesne modifikacije prilagođene konkretnoj jedinki!!!
Ali, bre, ljudi, mu&amp;scaron;karci su jednostvano tu da uvek ne&amp;scaron;to zajebu i onemoguće dostizanje tog cilja!!!Ja sam sada posve sigurna da mi je život bez njih sasvim u redu.No, postoji jedan problem.Sex.I za&amp;scaron;to ne mogu kao sve savremene žene dana&amp;scaron;njice prosto da imam savr&amp;scaron;enog ljubavnika i da me za sve ostalo bude slatko briga!!!!Ima&amp;scaron; dobrog, zgodnog frajera koji te zadovolji kada želi&amp;scaron; i uživancija.Ali ne!Ja odoh sa njim dalje.Iako sam se ovaj put zarekla da neću.Da me ne interesuje ni&amp;scaron;ta dalje.&amp;Scaron;ta ako je savr&amp;scaron;eno zgodan.Prefinjeno lep.Izrazito inteligentan.&amp;Scaron;armantan.Posut &amp;scaron;ećerom.Stvoren za mene.&amp;Scaron;ta me bre briga za to???!!!!Ja hoću da sam svoja.Svoja iznutra.Njegova spolja.
Al eto, be&amp;scaron;e me briga.I opet gre&amp;scaron;ka u koracima.</description>
    <pubDate>Wed, 23 Jan 2008 15:40:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/amazonka/32400/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Slabost</title>
    <description>Slabost...snaga,klackalica ide gore -dole, besomučno, danima i danima unazad.Sat kuca tika-taka.Njegov ujednačeni ritam udara, odzvanja u glavi rasturajući poslednje tragove reda.Ostaje haos.
Pu&amp;scaron;tam i poslednji deo ljudskosti da oteče kroz slivnik.Dostojanstvo, &amp;scaron;ta to be&amp;scaron;e?Koliko to puta u životu moramo dotaći dno da bi jednom ugledali kraj?A ni početak zapazili nismo.
Bože, pa ja sam obična prokletnica!!!Da, da.
Sa srećom ne znam da izađem na kraj, u problemu sam već na svom terenu.Lako je kada me patnja kida na komade.Cepa na atome.Mora da ima nekog zadovoljstva u ponovnom sastavljanju delova u ono &amp;scaron;to nas čini.Ipak, svaki put se poneka kap krvi zagubi negde.Tako me može naći.Prateći tragove krvi.Njen miris u vazduhu.Zalud bežim.Samo se vrtim u krug.
Zarivam nokte u njegovu kožu.Sečem je do krvi.Osećam kako polako puca pod noktima.Tkivo postaje mek&amp;scaron;e, toplije.Nanoseći mu bol nanosim je sebi.Igramo se.Kao dve divlje mačke, u krug.Jedna oko druge.Fiksiranih pogleda iz kojih varniči.Strast,požuda, ljubav, mržnja, snaga, nadmoć, slabost.Dva lovca, plena nema.Ili smo oboje plen?
Onda se okrećem i odlazim.A vratiću se, znam.Slabost.</description>
    <pubDate>Tue, 22 Jan 2008 01:06:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/amazonka/32120/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Bez reči</title>
    <description>U sobi mir.Ti&amp;scaron;ina.Opojni ženski miris.Staklasti pogled strasti bojen zeleno.
Niz hodnik odzvanja &amp;scaron;um njegovih koraka.Ravnomeran.Kao muzika.Tu je.Otvara vrata.Jedva čujni &amp;scaron;krip, val hladnog vazduha.I njegova vrelina.Nesta&amp;scaron;ni pogled plavih očiju.
Lagano joj hvata vrat toplim prstima, ovla&amp;scaron; izgovara &amp;quot;zdravo&amp;quot; i ljubi je.Snažno.Strasno.Divlje.Upijajući i polsednju kap života sa njenih usana.Zatim je sasvim polako podeže u naručje, ne prestajući da je ljubi.
Topi se u njegovim rukama.Nestaje.Isčezava u valovima iskonske čežnje za onim trenutkom kada će stopiti u jedno.Jedno telo.Jednu du&amp;scaron;u.Svom snagom mu steže butine oko struka.
Nosi je do kreveta.Sasvim polako joj sklanja kosu sa lica.Ljubi joj čelo.Usta.Obraze.Pa opet usta.Svojim obrazom miluje njene dlanove.Ljubi vrhove jagodica.
Ona bi ipak htela malo vi&amp;scaron;e divljine.Opore, sirove strasti.Manje nežnosti.Budjenje onog životinjskog.Potpuno pripadanje svojstveno nekom pro&amp;scaron;lom svetu.Bez romantičnih priznanja.Sladunjavih iluzija svakodnevnice.I&amp;scaron;čekivanja obećanja.
Ona bi htela samo potpuno pripadanje bez reči!!!
</description>
    <pubDate>Mon, 21 Jan 2008 16:53:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/amazonka/32072/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Ćorsokak</title>
    <description>Ha, prvo da se sama sebi nasmejem zbog ovog trivijalnog naslova.E tako, a sada da počnem.
&amp;Scaron;ta sam htela.A da, da malo kukam.EH, eh, ljudi kako mi je te&amp;scaron;ko.Eh, kako mi je te&amp;scaron;ko jer sam eto, prosto sama sebe uvalila u sranje.A i &amp;scaron;to ne bih, život mi je bio tako fin i sređen, i svuda je pucalo od harmonije, al jebi ga, kome jo&amp;scaron; to treba???!!!Čemu to kada možemo sebi da zaseremo život i da onda po ceo dan čupamo kosu sa glave i da plačemo za onom harmonijom koju izgubismo, za tom neprežaljenom, izgubljenom srećom.A kako je izgubismo.Pa, hm..zaturili smo je nedge u džepu, ne, negde je ispala...ma sigurno je negde tu, stavljena, bačena, možda je jo&amp;scaron; možemo naći...Aha, al malo sutra.Ako ikad svane!
Ma muka mi je od sebe, bre!!!Stalno se ne&amp;scaron;to vrtim u krug.Te ovako ću, te onako ću.Da li ću ikada sebe pronaći??Gde će to biti??Možda u paklu.U raju ne sigurno!!!
neki dan pisah o umnima, pa neko pametno reče da su spram njih bezumni:A ja se pitam, koji moj, među kojima sam ja.Uloži&amp;scaron; gotovo deset godina života, energije, strasti, umeća i stvori&amp;scaron; ne&amp;scaron;to kvalitetno, fino i lepo.I stane&amp;scaron; i pogleda&amp;scaron;.Ma ne&amp;scaron;to mi tu smeta.&amp;Scaron;ta li?Pa, da, sasvim je obično.Mirno, slatko.Teče kao voda.
Neee, ja neću tako.ja hoću ne&amp;scaron;to izuzetno, neponovljivo, uzvi&amp;scaron;eno, vrhunsko.Ono o čemu se sanja i čita.Ono fatalno.&amp;Scaron;to udara u glavu, seče vene do krvi.Ono od čega se ludi.
I eto mi.Dobih i to.I &amp;scaron;ta sad?Nema nazad.Nema napred.&amp;Scaron;ta bre, sad da radim??!!</description>
    <pubDate>Sun, 20 Jan 2008 14:29:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/amazonka/31926/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Dilema</title>
    <description>Hm...ono &amp;scaron;to razlikuje umne od ludaka, je &amp;scaron;to ovi prvi kada imaju problem gotovo uvek uspeju pobeći od njega tako &amp;scaron;to će razmi&amp;scaron;ljati o tobožnjim, kvazi-problemima, koje će im odvući pažnju.Dal ja to radim sada???Ne znam.Jo&amp;scaron; nisam ba&amp;scaron; toliko iskrena prema sebi.Rano je jo&amp;scaron;.Tek je zrelo poslepodne.Do noći ima jo&amp;scaron; vremena da se otovrim, zar ne?
I tako ti ja, da li bežeći od stvarnosti, da li stvarno razmi&amp;scaron;ljajući, započeh demagogiju o tome, da li mi koji umemo lepo da se igramo rečima, da ih izvćemo, uvrćemo, sladimo, pronalazeći sve njihove nijanse i boje, zaista osećamo dublje od onih koji to ne umeju.Ili mi pak osećamo isto kao i oni ali samo umemo da na tako perfidno sladunjav način izrazimo svoje osećaje.&amp;Scaron;ta je to &amp;scaron;to nas deli od njih?Samo umeće?Dubina doživljaja?Igra?Dokolica?
</description>
    <pubDate>Sat, 19 Jan 2008 15:56:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/amazonka/31815/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Let u plavo</title>
    <description>U&amp;scaron;u&amp;scaron;kavam se u svoju omiljenu fotelju...Lagano zabacujem glavu unazad.Svuda po meni&amp;nbsp; njegov miris.Oporo zanosan.Mu&amp;scaron;ki.Gorko slatkast.Ubitačno neodoljiv.
Razliva se lagano, preko grudi, do vrata, plete se po kosi, uvlači u svaku poru, zalazi pod nokte...prži usne, cakli oči.I pravi nered u glavi.
Zarobio je svaku moju misao.I ovu koja urla za tim prokletim plavim očima.Tim slatkim ustima.Toplim rukama.
On je moj Atila.I moj bič.
Moja nagrada i moja kazna.
Strast.
Ljubav.
Ne, pre svega, moja bol.
A posle svega moja radost.</description>
    <pubDate>Thu, 17 Jan 2008 16:44:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/amazonka/31571/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Crno beli svet</title>
    <description>...Jutros sam ustala sa prividom neverovatne snage.U svakoj žili kucala je varljivom vrelinomPomislih, konačno di&amp;scaron;em.Zavaram sebe bar na tren.Na tren bude lak&amp;scaron;e.Onda ponovo stegne.
Prohladno jutro.Staklasto prozirno.Posmatram svoj dah u vazduhu.Lelujavo vlažan.Nesiguran.Potpuno sam sjebana.Crno beli svet.Naizmenično vidi&amp;scaron; njegove crne i njegove bele nijanse.Živim crno belo.Nekako tiho.Posvećeno nekim stvarima kojima se ne predajem.Ne u potpunosti.Otuda nezadovoljstvo.Začne se klica.I polako raste.Onda postane toliko jaka da njeno korenje kida iznutra.Cepa utrobu.Bol je nepodno&amp;scaron;ljiv.Negde, kroz maglu, nazirem gde bi to moglo biti moje ispunjenje.Istina za kojom tragam.Daleka i nedostižna.Ono potpuno ispunjenje.I ono drugo, kompenzujuće.Prvo nemoguće.Drugo, tu, na dohvat prstiju.
A ipak hoće&amp;scaron; prvo.Iako shvata&amp;scaron; da je ono potpuno neostvarljivo.Da postoji samo u glavi.Ne, u srcu.U tragovima svake želje.I svu njenu strast pretače&amp;scaron; u druge stvari koje čini&amp;scaron;.I gori&amp;scaron; njenom vatrom.Al ona ne posustaje,</description>
    <pubDate>Mon, 14 Jan 2008 16:45:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/amazonka/31251/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Pod znakom pitanja</title>
    <description>... Oduvek sam bila divlje dete, neposlu&amp;scaron;no, svoje, neukrotivo i ljutito...Takva sam i ostala.Verujem da cu takva i ostariti.Sreću sam pronalazila na sebi svojstvenim mestima, nekim drugačijim stvarima.I govori&amp;scaron;e mi svi da će se sve promeniti kada odrastem, da ću tada shvatiti i da ću se promeniti...a ja sam, evo, ba&amp;scaron; odrasla, i godinama unazad čekam da se desi promena kad ono ni&amp;scaron;ta.Ista ja i dalje.I dalje divlja, ljuta i neukrotiva.Svoja.I sve je to, ljudi, kad vam kažem previ&amp;scaron;e komplikovano.Ba&amp;scaron;, ba&amp;scaron;.I koliko god se trudila da shvatim ja ne mogu.Vi&amp;scaron;e od decenije sam posvećena radu na sebi, a smisao sam pronalazila u intelektualnom, fizičkom i duhovnom usavr&amp;scaron;avanju.I &amp;scaron;ta na kraju.Sa dvadesetsedam godina sam shvatila da sam se možda zaljubila.
Možda, kažem, jer ne znam.Ne mogu da siguram.Pre nikad nisam bila u delirijumu da bih sada znala.Da li ga volim, ustvari?Ni to ne znam.Istini za volju ni to čak nije moglo da bude jednostavno u mom životu već se moralo dogoditi pod sticajem gomile nejasnih okolnosti, etički spornih.I daleko od moje vizije savr&amp;scaron;enog.Bog nas jeste stvorio jedno za drugo, ne znam &amp;scaron;ta je sudbina naumila.Pre sam uvek mislila da je kad su prave ljubavi u pitanju sve jednostavno, da teče kao voda.Ali, ne, očigledno nije tako.Ili ovo nije prava ljubav.Ja ne želim da mislim o tome da li me voli.Neki kažu da je ba&amp;scaron; zaljubljen u mene.Svi poku&amp;scaron;aji analize padaju u vodu jer skup njegovih postupaka sa jedne strane govori da sam mu bitna onoliko i onako kao on meni,ne, čak i vi&amp;scaron;e, dok sa druge strane nema ni traga od toga.Ponekad, tako čudna bliskost nas vezuje, ono jedinstvo dve du&amp;scaron;e, stapanje misli, jedan otkucaj srca, trenutak kada reči nisu potrebne.Ponekad ga samo mi&amp;scaron;lju dozovem.Al nekada ni vapaj ne može.
I onda, razum ne pomaže, kalkulcije ne pomažu, intelekt samo pravi konfuziju a emocije bol.Pobogu, ne verujem da sam ja stala i da ne znam &amp;scaron;ta treba učiniti.Ja koja sam uvek bila tako odlučna.Uvek sve re&amp;scaron;avala u sekundi i sekla na panju.&amp;Scaron;ta sada?Kako?Kuda?I kako je uop&amp;scaron;te moguće da sma sebe dovela u ovakvu situaciju?Vri&amp;scaron;taću...........

</description>
    <pubDate>Sun, 13 Jan 2008 10:04:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/amazonka/31121/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Odlazak....</title>
    <description>Oti&amp;scaron;li su snovi sa poslednjim velom
plavičaste magle ove vrele letnje večeri.
Oti&amp;scaron;li su ljudi sa mrtvim telom
duha koji je želeo da živi.
Oti&amp;scaron;li su dani želeći svoj kraj
u ovom besmislu bez nade.
Oti&amp;scaron;li su osmesi u dugo sanjani raj
bez lica na kojima ne be&amp;scaron;e radosti.
Oti&amp;scaron;li su dodiri prateći ljubavi trag
iz života u kom ne vlada&amp;scaron;e njeni zakoni.
Oti&amp;scaron;li su koraci bežeći da ih ne stigne vrag
u prostoru koji ima&amp;scaron;e svoju granicu.</description>
    <pubDate>Sat, 12 Jan 2008 14:52:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/amazonka/31031/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>U predvorju duše</title>
    <description>Pad...Da li je?U moru nepovezanih, zbrkanih misli poku&amp;scaron;avam da pronadjem onaj trenutak od kog vredi početi.Ali sve odi&amp;scaron;e takvom besmisleno&amp;scaron;ću da mi to izgleda teže čak i nego &amp;scaron;to je Sizifu bilo.I jednako uzaludno.
Da li može biti normalan čovek koji s esmeje a da pritom ne zna &amp;scaron;ta mu je sme&amp;scaron;no?Hodam liticama života, čini mi se, jo&amp;scaron; uvek ne shvatajući ni&amp;scaron;ta.I iznova se pitam, ima li smi9sla truditi se da shvati&amp;scaron;.Da li se može shvatiti.Odjednom se nadje&amp;scaron; na putu a niko ti ne pokaže pravac, niko ne daje smer.Odabiram da tragam za istinom.Ali kako?Kuda?Ima li istine uop&amp;scaron;te?
Davno sam krenula u potragu.Sećam se tih početaka.Dvanaest godina i dve pletenice.Tražeći put ka istini.Ka istinskom ispunjenju.Mnogo sam puta od tada posrnula.Mnogo puta pala.Mnogo puta su mi dlanovi bili krvavi a kolena poderana.Mnogo puta je bolelo najstra&amp;scaron;nije.Ali, samo je jedan pad fatalan.Samo se posle njega čovek te&amp;scaron;ko diže i sa stra&amp;scaron;nom mukom nastavlja dalje.Ako uop&amp;scaron;te nastavi.
Znam, pitaćete me sada, koji je to pad?A ja ću vam reći - moralni!Onda kada padne&amp;scaron; pred sobom, ne pred svetom, ne pred ljudima, onda si zaista pao.I ako tada smogne&amp;scaron; snage da nastavi&amp;scaron; dalje, da ipak ustane&amp;scaron; i krene&amp;scaron;, to će delimično otkupiti tvoj greh prema sebi.
Kao da sam na oblaku.U nekom lakom, paperjastom snu.Ni prijatnom ni lo&amp;scaron;em.Mlakom.Običnom, kao solo doručak u vedro, prolećno jutro.Laganom.Bez posebnog smisla i značaja.
Jo&amp;scaron; učim.Tražim.Snagu.Sopstvenu.Onu najredju.Su&amp;scaron;tina je dostići zadovoljstvo.Moć leži u zenitu snage.Kako se uop&amp;scaron;te dogodi da čovek predje sve barijere, pogazi sve principe.Sve ono &amp;scaron;to je godinama mukotrpno gradio odričući se.Čini&amp;scaron; stvari koje ne treba da čini&amp;scaron;.Zna&amp;scaron; da ne treba da ih čini&amp;scaron;.
Pad...
</description>
    <pubDate>Thu, 10 Jan 2008 11:55:00 +0100</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/amazonka/30774/</link>
    </item>
    
</channel>
</rss>