Jednog jutra, odlučio je da je dosta. Svega. Učmalog života. Prozaičnosti svakodnevnice. Penjanja po skelama svojih godina strogo utabanim stazama "normalnog" življenja.
Obuvajući stare, pohabane čizme, shvatio je da je trideset godina pokušaovao da bude nešto što nije. Da bi drugi bili zadovoljni. Da bi ispunio norme. Ono što se mora i što se očekuje.
Sevnulo mu je pred očima od oštrog bola u glavi. Bilo je krajnje vreme da posegne za slobodom. Provlačeći desnu ruku kroz rukav kaputa, već je znao da će ga zakasnela sloboda boleti jednako kao predhodno ropstvo. Nije se pokolebao. Odškrinuo je vrata, provukao levu ruku kroz rukav. I tu zastao.
Osvrnuo se. Poslednji put. Znao je i to. Pogledao je njihova usnula lica. Mirna i spokojna. Nije disao. Srce mu je stalo. Tričavih par trenutaka u kojima je za večnost hteo da im ostavi ljubav. Bezgraničnu i iskrenu.
Tiho zatvarajući vrata prostrane tople sobe sigurnim korakom izađe van. Odavno je shvatio da ljubav i sloboda ne idu zajedno. Jedno želi duša drugo um. Nije bio od ljudi koji se kaju. Ni zbog onog što su učinili, ni zbog onog što nisu. Bio je to čovek koji je dopustio da ga ljudska pravila slome. Onda je smogao snage da se vrati sebi. Bez obzira ne cenu. Računao je da u tome ipak ima pravednosti. Platio je kada se odrekao sebe, platiće i sada svoju slobodu.
Zapahnuo ga rezak zimski vazduh. Staklast od mraza. Belina koja je svetlucala pod jutarnjim suncem. Osmenuo se. Gazeći duboki sneg, okrenuo je lice ka nebu, udahnio punim plućima i nakon trideset godina osetio da ponovo diše.
Sve više ubrzavajući korak, u glavi je imao samo jednu misao. Svoju planinu koja ga čeka. Onaj obronak sa kog se pružala u nedogled, zelena borova šuma kojoj je žurio. Mala trošna koliba. I njegova sloboda.
