Sve ruši se. Razgrađuje. Uvijek ispočetka. Život je pizda zafukana! Sve uvijek ispočetka. Faze se nižu, krugovi otvaraju i zatvaraju i nikad ne moš' stat. Život ti ne da i ne da. Teško mi je ponekad toliko teći kroz život i prepuštati se. Htjela bih stvoriti bazu, neko sigurno utočište, nešto bar da se primit imam gdje, ali nekako sve je stalna promjena. Ponekad mi je teško to prihvatiti pa se ljutim, ljutim sve do Boga. Pa se onda opet bičujem zbog toga, kakva sam to. A samo bi htjela neki mir, neku postojanost i stalnu točku u životu. Otkad znam za sebe seljakam se bar svakih 6mj do godine dana. Pa da poludiš... ne da ti se više ni pakirat stvari nego bacaš i poklanjaš da bi što manje nosio sa sobom. Jer ti se ne da. Trenutno opet na svim područjima života velike promjene. Sve što sam imala i radila se raspada. Otvaraju se nove stvari da, ali dok se ne otvore znate onaj osjećaj kad nema ništa na vidiku. Kad je negdje pred svitanje, ali zapravo nema nikakvih naznaka i ne znate hoće li uopće svanuti i kada... tako nekako... ideja u meni ima, ali trenutno kao da sve stoji na mrtvoj točki, i ta neka neizvjesnost me istovremeno i ljuti i plaši... to te stavi u stalni stres.

Bojiš se... Bojim se da neću opstati, da ću ostati sama, da neću uspjeti.... i taaakooo... mnogo stvari... Neizvjesnost je trenutno nešto što me opterećuje. Ne osjećam da imam kontakt sa sobom, sa svijetom, sa ljudima, i sumnjam u sve i što želim i ne želim, i nekako su mi mozak, tijelo, srce i duša prazni i naprosto ništa više ne znam... I što ako..? Što ako zauvijek stanem?