Fri 2 November 2007
Ne mogu...
Ne mogu da stvaram, ne mogu da dišem, ne mogu da pišem, ne mogu da sanjam, ne mogu da živim, ne mogu ovako, ne mogu ovako, ne mogu sama, ne mogu se mirit sa svime, ne mogu ispočetka, ne mogu ni s kraja, odakle da počnem, ne mogu da istjeram do kraja, ne mogu da nađem dom, ne mogu ništa osim ove oluje misli u meni, ništa da iznjedrim, krajeve da sastavim, rašiveno da pokrpim, zlo da oprostim, ne mogu da zaboravim kako sam uništena, do dna kako boli me, ovaj život i ovaj svijet, ni tko je zato kriv ni za što sam ja optužena da ispaštam, ne mogu razumit čemu otuđenost, čemu strah jednih od drugih, čemu bježanje od ljubavi, želje, istine, čemu dopuštanje da ispašta onaj tko je najmanje kriv, čemu se još nakon svega nadati? Čemu vjerovati? Ali ipak, još su slova bijela.
Objavio Devi u 18:18 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (6) | Pošalji Komentar
Komentari:

Pošalji komentar

pa....da napraviš popis pa redom riješiš nedoumice...sretno u shvaćanju, prihvaćanju, opraštanju, pisanju, stvaranju...doći će...odmori malo
Poslao nurlisoul u 19:58, Fri 2 November 2007 | Link | |
hvala soul... točno odgovor i savjet kakav sam trebala... poruke putuju. neminovno. samo kad mi slušamo.
Poslao Sarita u 20:02, Fri 2 November 2007 | Link | |
ne znam nikoga draga moja, ko se bar jednom u zivotu nije nashao pred grupom ovih ili slichnih pitanja...u dilemi,trilemi ili chak u apsolutnoj nedoumici...
Ipak uz malo ljubavi i dobre volje-jedno po jedno sistemom eliminacije se napravi prioritet i rehsava polako i uporno i da ne poverujesh:sve je reshivo,a pogotovu ako su ti na raspolaganju prijatelji koji hoce i vole da saslushaju i razumeju...))
Poslao kojak u 21:06, Fri 2 November 2007 | Link | |
uvijek bude nekako...hrabrost je u tebi već s time što si sebi postavila toliko zadataka...ajde samo, naoružaj se strpljenjem, ljubavlju i vjerom da nisi nikada sama...koliko god to zvučalo nemoguće...sretno
Poslao Nurlisoul u 22:12, Fri 2 November 2007 | Link | |
dugo te nije bilo...
Poslao poglavica u 01:17, Sat 3 November 2007 | Link | |
Dugo, dugo me nije bilo. dobro da sam ostala. doduše sahranila sam jedan blog. Ali tu sam ostala nekako uvek znajući da ću se vratiti. ko neko utočište što je čekalo opet mene da stupim u vezu sa sobom. hval na podršci. često se osjećam tako sama pa dobiti ovako lijepe komentare podrše znači puno. hvala Nurlisoul, hvala kojak. nadam se da ću pisati. to će biti znak da sam preživjela. pa eto, radit ću na tom preživljavanju.
Poslao Sarita u 09:30, Sat 3 November 2007 | Link | |


Pošalji komentar