sloboda https://www.blogoye.me/Sarita/ sr Sat, 18 Jul 2026 20:50:59 +0200 BlogOye! Upravo sam čula najbolji ulet ikada... Pazite sada.... "Ti si žena zbog koje se čovjek mijenja...."  Uslijedila je diplomatska tišina u kojoj je on cvao i sam zadivljen svojim umijećem, a ona sumnjičavo promišljala je li to uopće moguće i da li je istina.... Što vi mislite o tome. Zar je moguće? Sat, 10 Nov 2007 08:09:00 +0100 https://www.blogoye.me/Sarita/24985/ Hajde da, po savjetu prijateljice, budem pozitivna (yeah right) Zašto je dobro ne imati vezu?  (khm... sve što napišem lagat ću, ali bit će mi lakše :) ... zato što ne moraš uvek imati obrijane noge... ... ni međunožje... ni međuguzje  :) ... ni pazuhe... ... zato što ne moraš uvek biti pic-pic... ... zato što imaš vremena za svoj takozvani život i pizdarije koje ti kao kad si u vezi život znače a kad si solo ih uopće ne prakticiraš... ... zato što imaš svoj životni prostor koji nitko ne bombarduje prljavim čarapama i gaćama po podu... ... zato što ne moraš kuhat, ni peglat, ni glumit savršenu ženicu... ... zato što možeš radit na sebi i otkrivati tko si masturbirajući...   ... zato što možeš izlazit s curkama i zezat se očijukajući sa svim i svakim... ... zato što možeš bit jebozovna kad god hoćeš a da nitko nije ljubomoran... ... zato što možeš trošit na frizure, oblekice, parfemiće koliko god hoćeš a da nitko ne prigovara... ... zato što ne moraš bit fina prem ničijoj mami koja ti se ne sviđa jer je kuja protiv tebe... ... zato što možeš razmišljat samo o sebi i radit što hoćeš... ... zato što nikom ne moraš objašnjavat, prepucavat se, svađati... ... zato što možeš glumiti emancipiranu sposobnu ženu i uvjeriti sve oko sebe da možeš sama... ... zato što ti nitko ne bu mijenjal programe na tv-u... ... zato što ne moraš čekat red na kupaonu i zahod... ... zato što možeš bit luda koliko hoćeš, svi će razumjeti apstinencijsku krizu... ... zato što pms nekim čudom nestane kad ga nemaš na kome iživljavati... ... zato što te više ne boli glava, baš onda kad se njemu digne... ... zato što ne moraš pazit da ne zatrudniš... ... zato što možeš izazovno plesati s kim god hoćeš a da nitko ne pizdi (ta to je ionako samo ples, i ništa više)... ... zato što ne moraš nosit seksi tange, ni čipkaste gaćice i stalno pazit ako će te možda negdje razodjenuti... a dok čekaš ispališ jer se to nikad ne dogodi kad treba... ... jer ne moraš objašnjavati mami zašto ga voliš i da je dobar za tebe... ... zato što tad nisi ljubomorna kuja... ... zato što si možeš priuštiti paziti jedino i samo na svoje osjećaje i potrebe... ... zato jer se imaš prilike nasmijati glupavim uletima... ... zato jer nećeš požaliti za ukazano povjerenje i nitko te ne može razočarati... ... zato jer postaneš "sam svoj majstor"... ... jer ti mama ne visi nad glavom da hoće unuče i da šta ti misliš, da si već stara cura... ... zato što možeš jesti slatko a da ti nitko ne kvoca da ćeš se udebljat... ... zato što ti nitko ne gleda sise koje vise... ... zato jer ujutro ne moraš odmah oprat zube ak ti se neće... ... zato što možeš radit što i kad hoćeš... ... zato što te nitko ne provjerava gdje si i s kim si... ... zato jer možeš biti koketna kud god se okreneš... ... zato jer ti nitko ne hrče na uhu i čitav krevet je tvoj, samo tvoj najbolji prijatelj...  ah.... ... zato jer ne moraš ustajati prije njega da se našminkaš pa krišom vratiš u krevet, sve ne bi li on mislio da si prirodno lijepa... ... zato jer ne moraš ići na fitness ni kojekakve anticelulit bakanalije... ... jer možeš biti obična, ti, kakva jesi kad si sama sa sobom... to je ipak najprirodnije... kak ti... ... jer možeš čitati Cosmo i tugu utapati u sladoledu... ... jer ti na kraju krajeva nitko i ne treba, jer ti, naravno, možeš sama... ...ah... i te prijateljice su smiješne kad ti daju savjete kak da budeš sretna sa svim onim što nemaš, a nemaju ni one same... ponekad mi se piša od smijeha od tih fora pozitivnog mišljenja, utapanja u nadi, i vjeri da će eto nešto se desiti i najednom ćemo svi mi biti sretni... ma bit ćemo sretni kad prihvatimo ono kako nam je... a ne bude jednom, kad se desi to i to.... jebo to, ja hoću biti sretna tu i sada, sa tim kako je da je... u ovom trenutku. sada. jebo ti i prošlost i budućnost... to je prošlo ili će tek biti. tko zna kada... JA HOĆU SADA! Sat, 10 Nov 2007 06:06:00 +0100 https://www.blogoye.me/Sarita/24976/ Pod hitno potrebna sam intervencije tvoje, snažne, muške, odlučne, sigurne ruke da me prime i ne puštaju, ne puštaju od sebe, da me zagrle i stisnu pored sebe u noćima sto slijede. I još hitnije da se desi čudo i da nas ponese zanos i ugrije nam tijela nježnom mekom tihom meditacijom za dvoje kad ugase se svjetla grada i utonemo u postelju našu neka počnu rađati se djeca i neka budemo zajedno dovijeka. Pod hitno me nazovi svojom za ruku me primi i ne ispuštaj nikad više ionako već se držiš tamo gdje ruka u ruci prirodno se spoji i gdje odavna mi zajedno jesmo jos samo pod hitno da me priznaš svojom. Sebi, meni, i svima našima. Pred dragim ljudima. Pred našim nadolazećima malima. Pod hitno ima da me zagrliš i ne ispuštaš više. Wed, 07 Nov 2007 10:43:00 +0100 https://www.blogoye.me/Sarita/24722/ Postaje mi jasno nešto srušiti se mora da sagradim iznova nešto osakatit se mora da rodila bih se iznova Postaje mi jasno ovo nije sve i ovo nije šala za neke zauvijek ostati ću mala ovo nije život i ovo nije šala odustat ću do kraja Postaje mi jasno jasnije nego ikad prije ostvariti se neće niti jedna želja mala odustat ću do kraja Postaje mi jasno na mom putu nema tebe na mom putu nema nikoga nikoga osim mene tražit više neću ni od koga Postaje mi jasno jasnije no ikad prije da sam tebi posebna tebi neodvojiva bio bi uz mene. Sada. Ovdje i sada. Makar ginuo. Jer drugačije ne bi ni mogao. A gdje jesi i gdje te nema postaje mi jasno. Sat, 03 Nov 2007 19:18:00 +0100 https://www.blogoye.me/Sarita/24415/ Ne mogu da stvaram, ne mogu da dišem, ne mogu da pišem, ne mogu da sanjam, ne mogu da živim, ne mogu ovako, ne mogu ovako, ne mogu sama, ne mogu se mirit sa svime, ne mogu ispočetka, ne mogu ni s kraja, odakle da počnem, ne mogu da istjeram do kraja, ne mogu da nađem dom, ne mogu ništa osim ove oluje misli u meni, ništa da iznjedrim, krajeve da sastavim, rašiveno da pokrpim, zlo da oprostim, ne mogu da zaboravim kako sam uništena, do dna kako boli me, ovaj život i ovaj svijet, ni tko je zato kriv ni za što sam ja optužena da ispaštam, ne mogu razumit čemu otuđenost, čemu strah jednih od drugih, čemu bježanje od ljubavi, želje, istine, čemu dopuštanje da ispašta onaj tko je najmanje kriv, čemu se još nakon svega nadati? Čemu vjerovati? Ali ipak, još su slova bijela. Fri, 02 Nov 2007 18:18:00 +0100 https://www.blogoye.me/Sarita/24349/  „Jesi li ikada osjećala da ti nedostaje netko koga još nisi upoznala?“ upitao ju je pomalo odsutno miješajući čaj da se prije ohladi. Devi je sjedila na bijelom kuhinjskom stolcu i promatrala njegovo lice pokušavajući dokučiti njegove misli. U tišini otpije gutljaj vrućega čaja i reče: „Oduvijek. To kao da je moje pitanje. Mislila sam da sam jedina koja o tome razmišlja.“ „Nisi, ne. Vidiš mene to strašno zaokuplja. Ta čežnja za nečim ili nekim koju mogu omirisati, ali ipak ostaje nedodirljiva za mene. Kao da moram još čekati.“ - odvratio je Tristan sjetno. „Ali... danas kad sam te vidio kako stojiš nasred one ceste bez imalo namjere ili želje da se pomakneš... nekako nisam mogao da te pustim.“ – nastavio je. Devi ga je pogledala u oči puna sumnje u to što je čula, tražeći i najmanji razlog da mu ne vjeruje. „Ta, zašto bi tebi bilo stalo?“ – upitala je brže nego joj je srce uspjelo da se otvori. Obrambeni mehanizam. I ona je to znala. Ali, vjerovati strancu, muškarcu... To bi bilo previše. „Pa, kako mi ne bi bilo stalo? Vidjeti kako pogibaš pred mojim očima... To bi zasigurno promijenilo i moj život. Ne radi se samo o tebi.“ – uznemirio se i zastao da provjeri da li ga ona uopće čuje. „Jednostavno je ubiti sebe kad to stvarno želiš, ali kad bi znala da to mijenja toliko drugih života, ne bi li razmislila ponovno i uzela to u obzir?“ – nastavio je. „Za mnom ne bi nitko plakao. Nitko ne mari. Nitko ne mari kako ti nije jasno?“ – pomalo se uznemirila. Oči joj se zacakle i otkriju koliko je ta spoznaja boli. „I ja sama sam prestala da marim.“ – dodala je spuštajući pogled na pod. Crno-bijele pločice polako su počele da se razlijevaju u mrlje. Suze su joj potekle. Brže bolje stizala ih je rukama i brisala. Bez drame. Gotovo bez izraza. „To mogu razumjeti.“ reče joj Tristan. „Ali, zar stvarno ne želiš živjeti?“ – upita je. „Nije me briga. Svejedno mi je postalo.“ – odvratila je sliježući ramenima. „A, jesi li ikada imala san?“ – Tristan je i dalje bio znatiželjan. „Kako to misliš, san?“ – Devi se namršti. „Misliš sanjala dok sam spavala?“ „Ne, mislim je li ti ikad srce čeznulo za nečim? Jesi li ikad gorjela i disala da nešto učiniš?“ „Željela sam putovati svijetom. Ali nikad nisam imala hrabrosti otići sama. Željela sam i postati pjevačica. Ali nisam.“ – odgovori ona. „Nisi još.“ – Tristan se nasmiješi zagonetno. U njegovim očima zaiskrilo je. Devi je to primijetila. „A što kažeš da otputujemo zajedno nekamo? Bilo kamo. Kamo god želiš. Ići ću s tobom.“ „Ma, daj...“ – Devi odmahne rukom. Tristan ju je gledao sasvim uvjerljivo i dovoljno dugo da je razuvjeri. „Ti to ozbiljno?“ – zaprepasti se ona. „Ozbiljno.“ – odlučno odvrati Tristan. „Zbilja?“ – ponovo će ona. „Zbilja.“ – reče on. „Pa, pa kamo bismo išli?“ – Devi u nevjerici zamuca. „Kamo god ti želiš. Kamo si oduvijek željela otići, a nisi se usudila sama.“ – ohrabrivao ju je. Devi je stala razmišljati. Nastavili su ispijati čaj i čekati da se pojavi ideja. Nakon par Tristanovih pričica o tome gdje je sve putovao, Devi ga prekine usred riječi i vrisne: „Znam! Ja bi nešto obično, nikakvi Brazili, Indije i turistički bakrači. Idemo u planine! Negdje visoko. Penjati se.“ „Idemo!“ – objeručke prihvati Tristan i pruži joj ruku u znak potvrde dogovora. Rukovali su se s osmjehom na licima. „I da znaš, ovo je sad ugovor koji moraš ispoštovati. Nema više samoubijanja.“ – nacerio joj se. „Ok, obećajem.“ – prisegnula je Devi. Iznenadilo ju je kako joj je malo bilo potrebno da bude sretna i koliko se za samo jedan tren stvari mogu preokrenuti. Još su neko vrijeme tako sjedili, a onda je Tristan počeo da pakira ruksak. „Zar već?“ – upita Devi. „Je, nego? Planine čekaju.“ – nasmiješi se Tristan. Potrpao je najvažnije stvari u ruksak i ubrzo bio spreman za polazak. Devi je još bila u nevjerici da jedan stranac zaista ima volju poći s njom. I na kraj svijeta ako treba. Wed, 28 Mar 2007 19:18:00 +0200 https://www.blogoye.me/Sarita/11904/ Usana umornih od bespuća potrošenih riječi, vjeđa teških uzalud se opire snovima koje se ne usudi živjeti. Ima nešto jače a protiv nje same. Tek tad uči o sebi, onoj koju ne poznaje nitko. Maske prijevare padaju. Samo jedan pogled u ogledalo je dovoljan da tiho zajeca. Ni za suze više nema volje. Svejedno joj je. A to je korak bez povratka što vodi jedino u Nestajanje. A ni nestati više ne može kad uistinu ni ne postoji. Živa je a ne živi. U klopku se uhvatila. A onda je u njoj zaiskrila osveta. Tko god da joj ju je postavio platit će. Uzet će mač u ruke i boriti se. Do posljednjeg daha. Osveta je budi iz sna na javi. Neki prkosan stav se probudio. Dosta je bilo zajebavanja. Vrijeme je da ona njih počne jebati u zdrav mozak. Da postane kučka i ne ostane dužna nikom. Konačno je bilo dosta okretanja drugog obraza. Svijet nije pošten ni dobar ni iskren ni nikakav. Sve ono što je bilo na cijeni i što su nas učili da je vrijedno zapravo vrijedi kurac! Ljudi se sablažnjavaju nad realnošću i jedini razlog zbog kojeg lažu jest činjenica da istina boli. Nitko nam nikad nije ni dao obećanje da će biti bezbolno, ali kad život ne donese u paketu bar malo ispunjenja jebeš i to i sve. Sjedne u kadu i ne mareći potegne žiletom po zapešću. Naravno, kakve je sreće, i britva je pretupa da bi je porezala. Zapali cigaretu i otvori tuš. Jebe joj se za sve i posegnut će za pomoćnim sredstvom da je umrtvi kad već ne može ni da okonča taj život. Boca tekile bila je samo sobu dalje i jedini prijatelj na vidiku. No i to je premlako za utjehu. Oblači kaput i izlazi na ulicu. Nesmotreno zapinje za nekog biciklistu i pada nasred ulice. Autobus trubi. Nema namjeru ustati. Zapravo je zahvalna da mu se našla na putu. U sebi osjeti olakšanje da će svemu za par sekundi biti kraj. Usnut će duboko i prestat će patnja. Polako se opusti na asvaltu kao u vlastitom krevetu puna slatkog iščekivanja. No, lice joj dotakne nečiji obraz i za ruku je odlučno povuče snažan stisak nečije ruke koji je u sekundi osovi na noge. Netremice je gledala u njegove oči ne shvaćajući što se dogodilo. Na sekundu pomisli da možda smrt tako izgleda. Čula je samo vlastiti dah. Sve ostalo odzvanjalo je nejasno. Sekunde su bile duge kao vječnost. Isprva nevjerica potom razočaranje. Opet joj nije uspjelo. Još jedan neuspjeh u nizu. Iako nesvjesna toga, njena je duša vapila da se za nešto primi. I stigao je stranac kojem je bilo stalo. Nije to mogla razumjeti, ali joj je na sekundu doprlo do srca. Iako si to nije htjela priznati osjetila su joj bila izoštrena od adrenalina, a srce joj je gromoglasno tuklo od straha. Zapravo u svojoj biti nije željela umrijeti. Samo je očajnički željela živjeti Život. No, inatljiva kakva je, od svog nauma neće odustati tako olako. Ta, previše je dosad pokušaja bilo. Ionako je život sjeban do kraja. Muškarci su svinje. Bar onih par primjeraka te vrste na koju je eto baš ona pukim slučajem naletjela. Narkoman, prevarant, nasilni luđak, besvjesni filozof. Seks je uglavnom bio najbolji s onim najgorima, kronološkim redom, narkomanom i nasilnim luđakom, a kvalitativno obrnutim redoslijedom. Ona nije uspijevala upoznati nikog normalnog poput drugih djevojaka, čak ni prijatelja ni prijateljicu. Možda ni ona nije normalna. Ne pamti detalje, vremena, dane, datume, što je kad bilo. Živi u svom svijetu. Ponekad je satima mogla netremice piljiti u plafon i razmišljati o životu, smrti, ljudima, sudbini. Ponekad bi se doslovno prisilila da izađe van, u društvo, no svaki bi joj put bilo zabavno i ugodno, izuzmemo li upade kretena. Kao da je baš njoj na čelu pisalo nešto po čemu su je pikirali samo baš oni nepodobni. Oni kakve si ni sama ne bi izabrala, ali nekako bi je svaki put ščepali. Jedino što joj je preostalo je postati prava gadura, psovati i odmah ih u startu otpiliti kako ih još nitko nikad nije. Prisiljena da izgubi svoju prirodu i postane ona koja nije, sve više je bila ispižđena i silovita poput kakvog djeteta kojem ne daju da bude kakvo je. Ništa čudno ni novo. Životna problematika drugačijih. Onih rjeđe posebnih. Onih samijih. Tragični likovi subkulture koja nema ime, pred kojom se oči zatvaraju jer nikoga nije briga. Ne zaista. Ni nju samu više nije briga. Nizašto. Istinskog, dubinskog ispunjenja nema. Život je čekanje neizbježnog. Za koje ona nema vremena. Jer želi više, jače, stvarnije sanjati i živjeti radosnije, radosnije od ovoga. Negdje duboko u sebi je naslućivala da mora postojati više a onaj njen inat gurao ju je da pronađe taj smisao, ma gdje bio. Tog je dana odlučila, kako već ne može umrijeti, da će, barem dok joj to ne uspije, tragati svim silama za njim. Za početak je duboko udahnula i promotrila lice koje ju je spasilo. Njegove su se usne micale, nešto joj govoreći no ona je još uvijek bila negdje s ušima pod vodom. Držeći je za ramena blago ju je protresao ne bi li je dozvao k sebi. „Jeste li dobro?“ ponavljao je, a ona ga je još uvijek samo netremice gledala. Njihovi pogledi su se sreli. Toliko topline i brižnosti u očima dvoje potpunih stranaca. „Imaš pjegave oči“ konačno je progovorila. Njegove usne razvukoše se u osmjeh. - „Dobrodošla natrag“  uzvratio je. - „Dobro te našla natrag“ pospano se nasmiješila. - „Kako se zoveš?“ - „Devi Rue.“ - „Ok, Devi Rue, sad se mičemo s ove ceste i vodim te na čaj pa ćeš mi sve ispričati o tome.“ rekao je vedro i kao da je stari prijatelj. Osjećala je mir a njen inat i prkos su iščezli. Bilo je tako lako prepustiti se da je netko uzme za ruku i pobrine se za nju. Odmah iza ugla bio je ulaz u dvorišnu vežu. Cvijeće joj je mirisalo kao nikad prije. I nikad prije ne bi ušla u strančev stan. No, nije osjećala da ne bi trebala. Na vratima je pisalo Becca. - „Ovdje živim. Skuhat ću nam čaj. Nemoj pobjeći.“ Samo se nasmiješila. Skinula je kaput i krenula za njim u kuhinju. Promatrala je kako je kuća brižno stilizirana za jednog muškarca. - „Nisi mi rekao svoje.“ - plaho je neodređeno rekla, no bilo je dovoljno da se razumiju. - „Tristan. I nisam nikad nikog upoznao na bizarniji način.“ rekao je ponovno uz osmjeh kao da je znao koliko joj to fali. U ovih nekoliko trenutaka s njim nasmiješila se više puta nego posljednjih mjesec usranih dana koji je imala. Zračio je vedrinom i otvorenošću kakva se rijetko sreće. - „Barem naš susret onda nije klišej.“ – nasmijala se. Mon, 26 Mar 2007 20:21:00 +0200 https://www.blogoye.me/Sarita/11841/ Ima u životu onaj jedan prijelomni trenutak, kad se desi nešto i više nema povratka, kad sve pođe krivinom i strminom i prije no što se snađeš bespovratno padaš u provaliju. I onda ima ona jedna noć u životu kad dotakneš dno depresije i oko tebe upali se mrak koji će najvjerojatnije biti vjerni pratitelj do kraja tvog bijednog života ukoliko se ne dogodi čudo. Ja trebam čudo. Ti trebaš čudo. U trenutku kad više ni trag vjere u meni ne diše a kamoli da se sjećam što su to čuda. Toliko mi je potrebno nadahnuće. Moja životna čežnja pretočila se u potrebu i gorku čežnju za nadahnućem. Nekim okidačem koji će mi vratiti iskru u pogled i kojom ću spaliti ovu nesretnu priču koju mi je život zapakirao i uvalio u nekom trenutku odrastanja. Ni sama ne znam kako se to dogodilo. Ne znam ni kako da vam ispričam svoju priču. Ja.... ja naime, ne postojim. Znam da nije uvjerljivo, ali imam argumente. Sve otkad sam u jednom trenu kao dijete hodala po snijegu i uvidjela da moje nožice ne ostavljaju tragove kao svoj drugoj djeci, znala sam da sam drugačija. Osjećala sam se kao duh. A sva sjećanja koja mi danas naviru čine se samo poput snova. Nitko me se ne sjeća. Ne ostavljam trag na ovom svijetu. Prokletstvo nevidljivih. Znam da je teško da mi povjerujete, ali pokušajte barem. Ono što vam govorim je zaista istina. Ja sam živa ali ne živim. Nitko me ne poznaje. Pravi Pale sam na svijetu, onaj o kojem sam čitala kao djevojčica. I ona djevojčica sa žigicama. I Alisa u zemlji čuda. Ja plešem a nitko me ne vidi, ja pjevam a nitko ne čuje, i sve što radim kao da odlazi u vjetar, hodam neprimjećena svojim gradom, sjednem u kafić i nitko me ni ne pogleda, a godine prolaze. Duplja u koju padam kao da nema dna ni kraja. Prijatelja nemam, dečka nemam, život nemam iako bih silno željela biti obična i normalna. No nisam sasvim sigurna što to točno znači. Ponekad se osjećam bolesnom, ali hvala Bogu da je tako, vriskam Aleluja, jer ne bih podnijela da ko tuka s glavom u torbi prolazim nijema kraj života. Da, radije bih da me povrijedi i rani njegovo veličanstvo Život, nego da kljucam ko besvjesna kokoš. To je ujedno i teži put, put kojim se rjeđe ide i koji je samozatajan i nevidljiv. Tu nema pravih uspjeha, osim onih nad samim sobom. A to nikad ne bude dovoljno dobro da bi si odao priznanje, jer naravno, ni sam ne vjeruješ da ga zaslužuješ. Naprosto si promašaj. Promašena investicija svojih roditelja koji su dali sve a ti postaneš ništa. Indijansko ime ti je predodređeno - Ona koja nije dovoljno dobra. Nikad dovoljno vrijedna, lijepa, mršava, poželjna, dobra. Taj otpor preraste u inat. Inat ne prestaje vikati: „Neću!“ i stiskati ručice u grču od promjene. I kad netko priđe dovoljno blizu strah u njoj podivlja i nikad joj ne uspije otvoriti se i predati dovoljno da pusti drugoga da ostane uz nju. Ona je divlja kobila. I treba ruku koja će znati s njom. Koja će s ljubavlju za njenu divlju prirodu znati kako je umiriti ostavljajući joj slobodu za njen galop, jer ona je ispred sebe same i ispred vremena. Ona je paradoks. Istovremeno treba i nema vremena. Sat, 03 Mar 2007 01:35:00 +0100 https://www.blogoye.me/Sarita/10990/ Sjedim bosonoga hladnih stopala otupjela na bol i udarce, više ništa ne može da me iznenadi, svet je tako tupo učmalo repeticiono mjesto u kom bol nakon boli već očekuješ i ne preostaje ti ništa nego da sjedneš i piljiš u nebo pitajući samog Boga: "Dobro, kad ćeš da smisliš i pošalješ nešto novo? Ova igra ti je dosadna i dopizdela je i meni i tebi a i vragu... Hit me, hit me, daj nešto novo, umrijet ću..." Kao kauguma razvlači se sudbina, na koricama knjiga još uvijek ista slova pišu, isti se retci nižu, čak su i posvete iste, istim rukopisom ispisane. Na stolu stara šolja kafe, usmrdela se već, a ja još ne mogu da je bacim ni da je taknem. Još uvek stoji onako kako si je ti ostavio. Ni mačka ne prede više. Samo bi se grizla. Ja sam na izmaku živaca i nade. Vapim za korjenitim promjenama, vapim da mi kažeš da mogu, da mogu sve, jer znam da mogu i da sve ide na bolje i na dobro, čak. Znam da ću biti dobro. Samo bi htjela da to vreme već dođe. Bilo bi vrijeme. Vreme, vrijeme, time, zeit, kako god 'oćete. (Ajd ionako nitko ne čita... vele da svi pišu blogove zapravo da bi čitali i svi vole da zavire u tuđu priču, ali mislim da je ipak prava istina negdje prema onome da pišemo iz sebične potrebe da se negdje istresemo, a ovdje je eto zgodno...) Vjetar fijuče kroz prozore, moja kuća više ne drži me, ja bih da odem, na neko lepše mesto, neko svetlije, prostranije, zračnije, duhovnije, lagahnije. Život je težak, bre. Daj, brate, daj neku novu šarenu lažu.... Wed, 18 Oct 2006 19:35:00 +0200 https://www.blogoye.me/Sarita/6095/ Razbarušene kose u hladno jutro ostavljaš me s čežnjom u srcu i žudnjom da ostaneš, sada, baš sada. I ima me malo da bih te zaustavila i rekla ti: "Nemoj ići", ni ne znaš koliko malo mi fali da to kažem. Ali nisam. Želim biti nešto stalno, kompaktno, podržavajuće i tvom životu. U magli nesigurnosti bar jedan sigurni oslonac. Želim da ostanemo uzemljeni u tom korijenu ljubavi. Da se ne zanosimo i ne hrlimo, jer tako se izgubi i najsigurnija bitka. Na duge staze ćemo trčati. Zajedno. Ima me da bih tražila, dio mene vapi, voli me, daj mi, ostani, trebam te, želim te, ima me da bih ti rekla ostani, budi tu uz mene. Ali ne želim te vezati. Ne želim da budemo okovani ljubavlju. Dajem ti slobodu, dajem ti sve. Neću više ovisnost. Hoću svjesnost. Fri, 13 Oct 2006 12:22:00 +0200 https://www.blogoye.me/Sarita/5914/