Sat 12 August 2006
Blizu tridesete to je to
On me voli na svoj način, pomišljam... možda i nije nestvarno ako nije onako kako smo navikli da bi trebalo biti. Možda može da se predamo drugačijemu, neviđenomu, još neotkrivenomu svemiru. On me vidi, on me čuje, on me pamti vrškom jezika i jagodica, on ima za me novi svijet. Sasvim novi svijet. On voli ljuto. Ja ne mogu da ga smislim. On igra igrice. Mene to ne zanima. On je za palac niži. Ja sam za tri palca šira u bokovima. Imamo oči jednake. Usne koje se poznaju oduvijek. Srce koje diše kao jedno. Imamo se. Ne-konzumno a tako sadržajno. I kad nema vremena on ga stvori da me učini sretnom. Kupuje mi ruže. Pjeva pjesme. Al' da budemo iskreni On voli da ja nekad glumim sramežljivo, malo žensko, koje treba njegovu ruku. I puštam ga u tom uvjerenju, jer se tako, kad mu dopustim da bude moje muško, i ja osjećam uz njega više kao Žena. Radosan je dok se budi pored mene. Vodi me. I vodim ga. Umorni smo, kuća nam je bomba, neraspakirane kutije, po podu rasuta prašina, danima ne stižemo da se skućimo do kraja, radimo ko lokomotive, zajedno smo 23 sata dnevno, odlazimo u kineski restoran, onaj isti u kojem smo prvi puta izašli na večeru, noću spavamo zagrljeni. Ljubavi nam ne nedostaje. Zar nije to život? U meni roje se misli dok se jedan novi život rađa. Slažem kocku na kocku i čekam hoće li ostati stvarna, iako znam da hoće, znam da mora, da treba biti tako. Moje je prirodno mjesto uz njega kao i njegovo uz mene. I znate šta, to sve isto rekao bi vam i On koji je echo moga srca. Ponekad naprosto znaš da je to to. Ponekad sklope se duše kao kazaljke na satu. I bude problema, bude svega, ali ti si kao stijena, nepomičan u ljubavi, nepomičan u vjeri. Blizu tridesete je to.
Objavio Devi u 12:43 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (4) | Pošalji Komentar
Wed 9 August 2006
Ah...

Ovo nebo ispod kojeg živimo,

ostavlja me bez daha.

Tvoji poljupci u noći punog mjeseca,

lepršaju kao leptiri u mojoj utrobi.

Tvoji dodiri ispod zvijezda,

isplovljavaju me na srebrnu pučinu.

Moje grudi u tvojim vrelim rukama,

dok propinjem se prema Svemiru.

Bliže.

Tiše.

Nježnije.

Toplije.

Ovo nebo...

ah, ne mogu da šutim o tome,

sva radost će mi na usne da iscuri...

Ovo nebo,

ti,

pod mojim prstima svileni mirisi,

ostavljaš me bez daha...

 

 

Objavio Devi u 10:56 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (3) | Pošalji Komentar
Mon 7 August 2006
?

Ne znam gdje sam. A ja bih da rastem.

Ništa drugo nije važno. Samo da rastem.

Neću da ostanem mala.

Neću da me zovu malena.

Da nikome a najmanje sebi ne budem žena.

Ne znam što želim. Ja bih samo da rastem.

Ne znam bih li njega ili njega ili Njega.

Ne pitajte me to. Ne umijem da odgovorim.

U srcu imam sve. I njega i njega i Njega.

Moje su ruke pune njihovih tragova.

Moje se srce na tri imena odaziva.

Šta je tu ispravno, ne znam.

Ne znam.

Možda sam lažna.

Možda lažem sebe, i njega, i njega i Njega.

Od straha stišćem oči da vidim što manje.

Stišćem ruke da osjetim što manje.

Za sebe, za njega, njega i Njega.

Dišem - jedva. Boli me tijelo.

Od srca sam se odvojila.

Ja bih da budem pametna. Ja bih da budem mudra.

Ja bih samo da rastem. I da sanjam jače.

Nije bitno uz koga.

Možda najbolje samo uz sebe.

Objavio Devi u 15:31 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (1) | Pošalji Komentar
Fri 4 August 2006
Teeeeška saaaam....

Gladna sam. Muka mi je. Lijena sam. Ništa mi se ne da. Dani se vuku ko vagoni, mučim se da udahnem i da odahnem od svega. Teška sam i velika. Ko brod. Hladna ko Antarktika. Vrela ko vatrica po kojoj hodaju neki frikovi. Ima me da bi pobjegla od svega. Glavom bez obzira. Ima tih dana. Kad me ne voliš. Kad te ne volim. Kad se ne volim. Mrzovoljna. Čangrizava. Plačljiva. Razmažena. Teška i zahtjevna. To sve je ona. Ona koja traži. Želi pažnju. A hoće biti sama. Hoće samo da se pokrije po glavi i spava. I da je nitko ne dira. A on ne zna šta bi s njom. Čini se kao da mu previše ni ne smeta. Prihvaća. Možda bi to mogla biti ljubav??

Objavio Devi u 13:44 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (5) | Pošalji Komentar
Thu 3 August 2006
...nema drugi put...

Zamršena kosa.

u tvojoj ruci čvor.

krv iz nosa.

raspuknuta usnica.

dio mene posjeduješ.

brutalno i stvarno.

a ne bih nikad rekla

da će biti tako.

kao da to ne vidim.

žmirim čvršće nego itko.

kao dijete u zatvoru.

negdje u indoneziji, kini il' indiji.

u afričkom snu o sitosti.

gdje smo to mi?

sasušenih usana

kao smežurana pljesnjiva breskva

molim te za milost

tiho

poput anđela

da ne okrznem te grubom riječi

a ti me bičuješ

ti me prezireš

ti me mučiš

držiš kao psa

iz ljubavi kažeš...

poslušno

prestajem da postojim

zar nije to vrhunsko predanje ljubavi?

zar nisam za to zaslužila udarce i modrice,

grube riječi, suze i pogrde?

svaki dan pakao je.

više

ne vrištim ne opirem se

otupjela sam.

srećom imam jedno malo za koje mogu da živim.

njega ne dam da mi diraš.

uzimam sablju i otkidam ti ruku.

nemilosrdno.

za svo zlo

kiselo ti bilo.

ne dam drugi put.

Objavio Devi u 13:49 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (4) | Pošalji Komentar
Wed 2 August 2006
Razum i osjećaji
Vjerujem da svi živimo tu negdje između razuma i osjećanja, tamo gdje rađaju se nova sjećanja na nešto staro, već poznato, iako možda nikad viđeno. Ali slutnja je zlato, a ne šutnja. Kad u dubini neobjašnjivo slutiš što slijedi, kad ti iz utrobe stižu vibracije i ti već unaprijed znaš odgovore. Deja vu tad ne postoji, možda jedino Vu deja, jer se sve preokrene. Nema tu sudbina više šta da kaže. Vidio si unapred. Znao što se sprema. Ako kažeš tu istinu naglas, reći će da si luda ili prorok, kojem opet teško može da se vjeruje. Ljudi ne mogu da shvate, a čeznu za razumijevanjem. I kako, kako onda drugom čovjeku pojasniti taj osjećaj koji stiže duboko iz utrobe, kad ZNAŠ i neupitno je. Zovi to intuicijom, zovi čime god hoćeš, vjeruj ili ne vjeruj u nju, ali ona je sve što je stvarno. Onoliko koliko naćuliš uši, toliko ćeš čuti. A priroda ništa ne skriva. Ako pogledaš, ako osluhneš, sve ćeš vidjeti, sve čuti i sve osjećati. Bez sumnje. Treba hrabrosti imati za slijediti taj glas. To je put samotnjaka. Put kojim se rjeđe ide. Tuga je na njemu tužnija, ali i radost radosnija, a ljubav veća. Zaroni, ne možeš pogriješiti. Na tom mjestu ionako ne postoji RIGHT or WRONG. Usudi se pogledati u to duboko jezero pred sobom. Na njegovom dnu leži beskrajno blago i izvire sve što postoji. Po izboru se razlikujemo. Hoćeš li ili radije ostaješ spavati? Kada ako ne sada?
Objavio Devi u 15:21 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (4) | Pošalji Komentar
Tue 1 August 2006
In between

Have you ever felt like no place is home yet it feels somehow familiar?

Did you ever thought you'd love two souls in the same way at the same time?

How can it be? I keep asking myself...

Cause, I cannot share, but have enough to be shared...

Am I a hipocrite or a liar, am I fake or destined to wander my whole life with no love just joy of desire and pleasure?

Who am I to joudge you?

Who are you to joudge me?

How do you know what it feels like to be me?

 inside this skin covered with thorns, there is a heart bleeding, a child crying, an old woman weeping with a hand layed out for someone to save her.

And isn't it a blessing to have a two hands reaching for you to save you?

Would you, could you pick just one?

With an open heart you can't.

Even if you don't believe in it someday you wake up stuck in between.

 

 

Objavio Devi u 16:49 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (0) | Pošalji Komentar
Tue 1 August 2006
Ne traži

Ne traži mi greške
sama ću ti odati nesavršenost
polako, daj mi vremena
za obračune i ljubljenje
tiho, u noći,
potraži me, pomazi me...
Ne traži mi greške
neću moći da ih podnesem, bojim se
plahost moju zagrli
u tišini podrži me,
u tišini...
Ne traži da ti spustim oblake
imam ja i loše dane
kad sam slaba i umorna
i kad ne umijem da se smijem
kad zaboravim na sanjanja
sjeti me se baš onda,
onda kad trebam te...
Ne traži velike korake
blagost moju zavoli kao svoju divlju prirodu
zadovolji se s time što jest
a ne onim što sanjaš
da bi moglo, trebalo, moralo biti
jer, životom ranjeni to zaslužili smo,
jesmo...
Ali budi rijeka, budi vjetar,
budi sunce, budi zemlja
budi sve
a ne pomakni se
od mene...

Objavio Devi u 15:44 | Kategorija:
Permalink | Obavesti Prijatelja | Komentara (2) | Pošalji Komentar