"U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
soba i mali balkon s kog puca
vidik na moje misli najtananije.
Ponekad slušaš kako mi zakuca
srce ko živi leptir iz kutije.
Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
silaziš u vrt za kog niko ne zna.
Na povetarcu lebdiš poput slamke.
(dok za to vreme, možda, neoprezna
stojiš na nekom rubu, ispred zamke...)
Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
u morsku penu, ispod sunca, gola)
spazim te kako po kiši preskačeš
barice i sva u blatu do pola
žuriš na posao s licem ko da plačeš.
Prolazi dan za danom i sva svota
vremena tvog se po dva puta zbira:
pa pola oko moga klupka mota.
Vidim sa tvoga lica punog mira
da ne znaš kako živiš dva života.
U mojoj glavi stanuješ i dubiš
crne i bele hodnike za moje
misli: kako mi bežiš il me ljubiš?
Van tebe druge misli ne postoje,
samo dok spavam ti se nekud gubiš."
S. Raičković
Ljubim te, Srećo
27.12.2009
- Samoća
Cenjena prijateljice,
Pitaš me, gospodarice moja, da li sam u mislima, u srcu i duhom sam. Kako da ti odgovorim? Čini mi se da moja samoća nije izraženija niti veća od samoće drugih ljudi. Svi smo mi sami. Svi smo mi zagonetka. Svi smo mi pokriveni hiljadu i jednom koprenom i kakva je razlika izmedju dva usamljenika, osim sto jedan govori o svojoj samoći, a drugi uvek ćuti?
Ne znam, gospodarice moja, da li je moja samoća, zajedno sa tugom koju nosi, ispoljavanje "ponora nekih mojih unutrasnjih stanja" ili dokaz nepostojanja ličnosti u ovom biću koje zovem "Ja". Ne, ne znam. Ali, ako je samoća adresa slabosti, zasigurno, najslabiji sam čovek.
...Ljudi su , i ja medju njima, skloni dimu i pepelu. Vatre se boje, jer zasljepljuje vid i opeče prste. Ljudi se, i ja medju njima, prihvataju istraživanja nabora na ljusci. Jezgro ne diraju, jer je izvan domašaja.
A jezgro se može videti tek kada se razbije ljuska. Nije lako da čovek iskida srce kako bi ljudi videli šta je u njemu.To je samoća, gospodarice moja, to je tuga..."
(deo pisma koje je Halil Dzubran pisao Mej Zijadi)
Ljubim te, Srećo
26.12.2009
- Bliska si
"Zbog tebe kažem da ću slaviti mesec,
odrediti boju reke,
naći nove reči za agoniju
i ekstazu galebova.
Pošto si blizu
sve što ljudi čine, posmatraju
ili sade jeste blizu, jeste moje:
galebovi koji lagano lepršaju, tiho pevaju
na kopljima vetra;
gvozdena kapija iznad reke;
most koji izmedju kamenih prstiju nosi
njenu hladnu sjajnu bisernu ogrlicu.
Grane drveća sa obale,
kao drhtave linije reka na geografskim kartama
dozivaju mesec za saveznika
da bi on opravdao njihove žestoke odlaske
sa crnog neba,
ali ništa se ne odaziva.
Grane jedino daju zvuk
brzini vetra.
Sa tvojim telom i tvojim glasom
ti si govorila u ime svih,
ja više nisam stranac,
poistovetila si me
sa korenom i galebom i kamenom,
a pošto spavam toliko blizu tebe
ne mogu se grliti
niti nasamo voleti s njima.
Ti se bojiš da ću te napustiti.
Neću te ostaviti,
jedino stranci putuju.
Posedujući sve,
ja nemam kud da odem."
L. Koen