"Ti, devojko koju volim,
volim te jer sam te stvorio,
stvorio sam te da bih te voleo,
takvu kakvu sam te stvorio,
od žica i krpa svojih misli,
od svoje dosade, od svoje radosti,
iz ljubavi prema nepostojećem,
iz uzaludnosti, iz inata, iz nehata,
iz nemira svoga mesa,
ne zavaravaj se, ne zavaravaj se,
ne volim te celu, ne volim te celu,
volim samo tvoje gležnjeve i tvoje ključnjače,
tvoje nožne palce i tvoj trbuh,
samo tvoje potkolenice i tvoja bedra,
belinu tvojih butina, tvoj vrat, ramena,
tvoju kosu i naravno uši,
tvoje laktove i sokove koje lučiš,
tvoj domali prst na levoj ruci,
zube, i... i dušu, da se razumemo, i dušu,
jer ma šta zlobnici i samoubice tvrdili
i žene svakako imaju...
ne zavaravaj se, ne zavaravaj se,
ne volim te celu, ne volim te celu,
volim samo onu tebe koju volim,
jer sam je stvorio, da bih je voleo,
i otud me ne zanima kakva je tvoja prošlost,
jer ti imaš samo onu prošlost koju sam ti ja dao,
i ne zanima me kakva si u stvari,
i ne zanima me kakva si
kad nisi onakva kakva si kad te volim
onakvu kakvu sam te stvorio, i, i, i, i,
nemoj da se ljutiš,
jer ako i ti nisi stvorila mene, onda,
o čemu pričamo, o čemu pričamo?"
B. Andjel
Ljubim te, Srećo
30.12.2009
- Oćutati...
"Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji izmedju devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita prividja samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastuciće, i nežno povuce finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cešljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola.
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš neku staru, dobru, nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo."
Dj. Balašević
Ljubim te, Srećo
29.12.2009
- Previše...
"Ja sam tražio na krivim mestima,
po prašnjavim cestama ili po dalekim zemljama,
sva mesta pretražio, ali jedno preskočio.
Pod njenim kapcima nisam se setio.
A njene oči su zrcala svim morima,
previše plave i za nebo bez oblaka,
previše plave da bi danom bile vidjene,
postoje samo kad me noći snom nagrade...
Pod njenim kapcima sva blaga spavaju,
pod njenim kapcima zvezde putuju...
Previše plave da bi danom bile vidjene
previše plave da bi...
previše... previše plave." D. Urban