"Ti, devojko koju volim,
volim te jer sam te stvorio,
stvorio sam te da bih te voleo,
takvu kakvu sam te stvorio,
od žica i krpa svojih misli,
od svoje dosade, od svoje radosti,
iz ljubavi prema nepostojećem,
iz uzaludnosti, iz inata, iz nehata,
iz nemira svoga mesa,
ne zavaravaj se, ne zavaravaj se,
ne volim te celu, ne volim te celu,
volim samo tvoje gležnjeve i tvoje ključnjače,
tvoje nožne palce i tvoj trbuh,
samo tvoje potkolenice i tvoja bedra,
belinu tvojih butina, tvoj vrat, ramena,
tvoju kosu i naravno uši,
tvoje laktove i sokove koje lučiš,
tvoj domali prst na levoj ruci,
zube, i... i dušu, da se razumemo, i dušu,
jer ma šta zlobnici i samoubice tvrdili
i žene svakako imaju...
ne zavaravaj se, ne zavaravaj se,
ne volim te celu, ne volim te celu,
volim samo onu tebe koju volim,
jer sam je stvorio, da bih je voleo,
i otud me ne zanima kakva je tvoja prošlost,
jer ti imaš samo onu prošlost koju sam ti ja dao,
i ne zanima me kakva si u stvari,
i ne zanima me kakva si
kad nisi onakva kakva si kad te volim
onakvu kakvu sam te stvorio, i, i, i, i,
nemoj da se ljutiš,
jer ako i ti nisi stvorila mene, onda,
o čemu pričamo, o čemu pričamo?"
B. Andjel