"Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao djevojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put cu zaželjeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetacu u noći
a ti ćeš misliti da je zauvijek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina poslije naše, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primjetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad udješ s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam "Snježanu" i "Crvenkapicu"
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete."
I. Sarajlić
Ljubim te, Srećo
24.12.2009
- Isto je
"Osvajati tvoju ljubav
Osvajati tvoju slobodu:
Isto je
Što i svjetlost razlamati.
Dijeliti mene od tebe,
I onda kada nas nema:
Isto je
Što i more razdvajati."
E. Kišević
Ljubim te, Srećo
23.12.2009
- Umeće ljubavi
"... I počela je da mi priča o mladiću koji je bio zaljubljen u jednu zvezdu. Stajao je kraj mora, pružao ruke i voleo je svoju zvezdu, sanjao je o njoj i ka njoj slao svoje misli. Ali znao je, ili je mislio da zna, da čovek ne može zagrliti zvezdu. Smatrao je svojom sudbinom to što voli zvezdu, bez nade u ispunjenje i na toj misli je sazdao celi jedan životni spev o odricanju i o nemoj patnji koja treba da ga popravi i pročisti. Svi su mu snovi bili okrenuti zvezdi. Jednom je opet stajao noću kraj mora, na visokoj hridi i gledao ka zvezdi i sagarao od ljubavi prema njoj. I u trenutku najveće čežnje skočio je i bacio se u prazninu, prema zvezdi. Ali jos u trenutku skakanja je pomislio munjevito:
"Pa to je nemoguce."
I pao je na obalu i smrskao se.
Nije znao voleti...
Da je u onom trenu kada je skočio imao duševne snage da čvrsto i pouzdano veruje u ispunjenje, poleteo bi naviše i spojio se sa zvezdom...
Ljubav treba imati snage da u sebi samoj dodje do izvesnosti..."
H. Hese