Pitaš me, gospodarice moja, da li sam u mislima, u srcu i duhom sam. Kako da ti odgovorim? Čini mi se da moja samoća nije izraženija niti veća od samoće drugih ljudi. Svi smo mi sami. Svi smo mi zagonetka. Svi smo mi pokriveni hiljadu i jednom koprenom i kakva je razlika izmedju dva usamljenika, osim sto jedan govori o svojoj samoći, a drugi uvek ćuti?
Ne znam, gospodarice moja, da li je moja samoća, zajedno sa tugom koju nosi, ispoljavanje "ponora nekih mojih unutrasnjih stanja" ili dokaz nepostojanja ličnosti u ovom biću koje zovem "Ja". Ne, ne znam. Ali, ako je samoća adresa slabosti, zasigurno, najslabiji sam čovek.
...Ljudi su , i ja medju njima, skloni dimu i pepelu. Vatre se boje, jer zasljepljuje vid i opeče prste. Ljudi se, i ja medju njima, prihvataju istraživanja nabora na ljusci. Jezgro ne diraju, jer je izvan domašaja.
A jezgro se može videti tek kada se razbije ljuska. Nije lako da čovek iskida srce kako bi ljudi videli šta je u njemu.To je samoća, gospodarice moja, to je tuga..."
(deo pisma koje je Halil Dzubran pisao Mej Zijadi)