Plaši me ljubav. Zbunjujem samu sebe. Kako je moguće da sada, kada mi se desava upravo ono što maštam i čekam ceo život..kada se konačno pojavio neko za koga bih možda mogla da kažem da je to onaj pravi....kako je moguće da sam uplašena?
Pojavio se onda kada sam ja odustala od čekanja. Od nadanja. Nekako sam zatvorila vrata svog srca i živela u ravnodušnosti. Onda je došao On. Onako čudan, misteriozan, poželjan. Dodirnuo mi ruku i nasmešio se. Nisam ga poželela istog trenutka. Setila sam se prethodnog susreta sa njim, od pre par godina kada smo se sasvim slučajno našli negde na kafi i kada je sve delovalo idealno, ali mi ni broj telefona nije tražio. I sada nakon 5 godina ponovo se slučajno srećemo...Ali ovog puta je drugačije. Dodir njegove ruke je bio tako prijatan... Njegov dah na mom vratu... Pogled pun želje..
I desilo se.... Prvi poljubac, pa drugi....a onda sam prestala da brojim...
Prva mesečnica, druga...treća... I dalje je tu... A ja umesto da uživam u ljubavi i sreći, ja se opterećujem raznim razmišljanjima...
Ali, ja ne bih bila ja ako se ne bih tako ponašala..
Povremeno se isključim..ne razmišljam i prepustim mu se u potpunosti... A ponekad sam toliko uplašena, gotovo nesvesna svega što se dešava...
Hvala mu što se trudi da me razume.. Hvala mu što je tu, uz mene... što pronalazi način da me skapira i voli...:)










