Put u središte piramide u Visokom
 Tog sunčanog jutra žurio sam na posao, uzalud tražeći ključeve od auta. Kasnim, kao i obično, pa žustro premećem papire i jeftina penkala po džepovima. Pronalazim sve od jučer, jer Bog slučajnosti opet se igra skrivača pod motom: izgubljeno- uzalud pronađeno. Srećom, nisam od onih koji u svemu traže i nalaze znakove. Slabo obraćam pažnju na sve, osim u retrospektivi, kad je već prekasno. Vani je divan, topao dan, kad se i najcrnje misli tope na asfaltu, a želja za bijegom od grada i dosade uredskog posla uporna. Ipak, pobuna se dešava samo kao apstraktna, nikad realizirana želja. Svjedoče o tome rijeke zaposlenih, koje jutrom, baš kao i ja, odlažu u zakutke mozga maštanja o bijegu, prije nego zakorače u svoje kaznionice poluotvorenog tipa. Redovnim odlaskom na posao mi pripadamo, socijaliziramo se i prihvaćamo društvo koje nas hrani, a koje zauzvrat traži jednu jedinu stvar - da ne propitujemo smisao svakodnevice od devet do pet. Kako bi maleni kotačići mogli spoznati grandioznost i magnitudu šire slike, Plana koji svemir ima za sve nas? Sjeo sam u auto, a tijelo usvojenim refleksima i radnjama upravlja vozilom prema centru grada, gdje su uredi. Kunem se da ne znam kako sam se našao na autoputu, niti koliko dugo sam vozio. Znam samo da se odjednom, iznenada, uz cestu pojavila tabla carine i graničnog prijelaza s Bosnom. Nitko me nije zaustavio, niti tražio dokumente. Policajac mi je samo mahnuo da prođem, a ja sam se po prvi puta u životu nasmiješio uniformiranom licu. Jesam li spomenuo da ne podnosim policajce, čuvare i vojnike, sve koji me podsjećaju kako i sam poslušno izvršavam zapovijedi i naredbe? Već nakon par kilometara vožnje, osjetio sam potrebu da otvorim sve prozore na autu i odvrnem radio do daske. Tako se nisam vozio već godinama. Zadnja sjećanja na Bosnu sežu daleko, u toplo djetinjstvo i put vlakom preko bosanskih gudura do mora, česta zaustavljanja i srdačne suputnike, pečene piliće, feferone u tegli i očevu bocu rakije, kojom bi nudio baš sve u kupeu. Ponekad bi ponudio čak i mene, gledajući me ozbiljno ispod oka, kad da čeka da posegnem za bocom i tako padnem na njegovom ispitu. Olabavio sam čvor na kravati, podvinuo rukave na košulji i raskopčao je nemarno. Još samo nedostaje ona rakija iz vlaka, da se konačno opustim i osjetim slobodnim i odraslim. Umjesto nje, u vrelini koja je izbijala iz asfalta zatreperile su figure autostopera uz cestu. Impulzivno sam donio odluku i počeo kočiti. Obično ne stajem stoperima, velika je odgovornost primiti neznanca u auto. Često sam slušao urbane legende o pljačkašima koji se od mirnih putnika pretvore u najgore noćne more lakovjernih vozača. Žena, koja je ušla, pružila je ruku i rekla jednostavno: - Senada! Sjela je na suvozačko sjedalo i počela tražiti muziku na radiju, dok se njezin suputnik nije ni predstavio. Šutio je pozadi i samo su nam se pogledi povremeno sretali u retrovizoru. - Idemo u piramide u Visokom!- Senada se nagnula prema meni, povjerljivo šapćući, oslonivši se rukom na moje koljeno. Bilo je to spontano i potpuno bezazleno, siguran sam, ali mi je grlo odjednom bilo suho, a dlanovi znojni u trenu. Kosa joj miriše na šumske proplanke i pokošene livade kad zapeče sunce, onako, kako se sjećam iz mladosti, dok sam još odlazio na selo godinama prije. Znam po današnjim mirisima žena po tramvajima i gradskoj vrevi, koje mirišu na parfeme, šampone protiv peruti i kreme za dnevnu vlagu lica. Povremeno je pogledam iskosa, nabrzinu, trudeći se da ona ne primijeti kako zurim. Na njenom licu tražim znakove otkud i zašto je u mojem autu, na putu prema Visokom. Tražim odgovor na pitanje, kako ne zna da su piramide izmišljene, reklamni trik nekog vještog trgovca suvenirima? Cesta na putu za Visoko poluprazna je, a prati je vijugava zmija od mutne rijeke, dok se obala bijeli od tisuća plastičnih vrećica, istrganih na komadiće vjetrom i vodenim bujicama. Bijele plastične pahulje, obješene na vodeno raslinje uz rijeku, podrhtavaju i plešu na povjetarcu, pa rijeka izgleda romantičnije nego li je u stvarnosti. - Ono iza mi je muž, ne obaziri se!- Senada golom, oblom rukom popravlja kosu, a meni oduševljenje splašnjava kao iglom probušen balon. Muškarac vidljivo stariji od nje, naboran i šutljiv. Tko zna zašto jobovski strpljivo podnosi njezino otvoreno koketiranje s neznancem, sa mnom, ali ne pitam se niti čudim, njima ni sebi, tek neočekivanom putovanju koje se odmata pred našim očima. Kao mladić sam jednom boravio u blizini egipatskih piramida u Gizi. Pamtim dodire glatkog kamena Velike piramide, klaustrofobiju uskog kamenog tunela do vrha, priče o podzemlju prepunom tajnih prolaza i dvorana, te legende o nezemaljskom porijeklu tih veličanstvenih građevina. Možda zato nisam fasciniran neuglednim, zelenim humcima kod Visokog koji, istina, imaju neku pravilnost u strmini i kosinom donekle podsjete na strukturu piramida. Ali, prije će biti da se radi o igri prirode, zgodno sličnih stijena kojima dolina obiluje. Nema tu misterije, osim za istinske zaljubljenike u taj lijepi kraj, koji bi silom da im cijeli svijet prizna ljepotu i jedinstvenost. Senada se nagnula kroz otvoreni prozor, rukuje se i zahvaljuje što sam ih povezao. Kuda ću ja, pita. Slegnem ramenima, jer uistinu ne znam. Čini se, da put putuje mene, a ne ja njega. - Hajde s nama! Ionako ti još nismo rekli zašto idemo u te piramide – ona preuzima komandu i pokazuje rukom gdje da parkiram. Njezin muž i ja se konačno gledamo u oči i na tren mi se učini kako u njegovim očima vidim iskrice. Možda razumijevanja, prepoznavanja sudbine, kakva je i njegova? Nas dvojica smo figure u rukama žene koja ima plan i cilj i odlučno nas vodi prema njemu. Rekao bih joj da se ne kaže 'u piramide', ali takva mi sitničavost ovdje zvuči neumjesno. Inače sam sklon automatskom i mahinalnom ispravljanju govornika, bez neke zle namjere, prosto, takva je priroda mojeg posla lektora u državnoj izdavačkoj kući, koja tiska nepotrebne knjige. Točnije, rječnike, enciklopedije i monografije zaslužnika, koje nitko ne kupuje, niti čita. Moj posao ima smisla samo ako su te knjige, mrtvorođenčad, barem lijepa i pravilna u svojoj strukturi i gramatici, kad već nemaju svrhe postojanja. Senada korača ispred nas, odlučno grabeći uzbrdo. U jednom trenutku zastaje, izuva se i bosa nastavlja uspon prema vrhu 'piramide' - zelenog brda bez ikakvog raslinja, osim gustih busena trave. Na vrhu nas je dočekao kameni plato, s ostacima srednjevjekovnih ruina. Uz kamene gromade, travnati teret je uleknut i osim otisaka brojnih znatiželjnika, drugih tragova ne vidimo. Sunce je već bilo na zalazu, kad se Senadin muž okrenuo i počeo silaziti niz strminu. Očito je među njima postojao neki prešutni dogovor, jer ga je ispratila dugim pogledom bez pozdrava. Nisam se iznenadio kad me Senada uzela za ruku i povukla na sebe. Iznad nas je bila tamna večer, ali kad sam sklopio oči i prepustio se njezinim rukama, prvi su bljeskovi zaparali nebo. Jasno sam vidio široki snop svjetla, koji je suknuo kao plamen ravno na nas, a zatim se počeo odbijati od okolnih vrhova piramida, dok je niz četiri savršene stranice žive piramide potekla magma. Tlo ispod nas u kovitlacima se topilo i propadalo u splet podzemnih tunela, a s horizonta se spuštala spirala od plamena. Kao vulkanske rijeke svjetlost je gmizala, rastačući travnati pokrov i ilovaču pod nama. U podzemlju su posvuda bili prolazi, oslikani jarkim slikama i nerazumljivim simbolima. - Sad znaš zašto smo morali u piramide - Senada mi šapće na uho, a njezin me rašljasti jezik škaklja, obavija kao bršljan po cijelom tijelu. Ona je drevna zmija i zmaj, a ja tek obični ključ piramide. Više nismo na planini. Dok se kroz zvjezdana vrata, kao rastaljena svjetlost, zgušnjavamo u crnilo koje treperi i svjetluca na rubovima, naše su kosti plazma i helij. A onda se u trenu rasplinemo u prah i padamo po Visokom. ---- S novim jutrom je transformacija završena. Neveliko brdo je neuvjerljiva i neugledna travnata formacija, koja dočekuje putnike na ulazu u dolinu. Piramida u Visokom ih čeka, kao bogomoljka što satima bez pokreta vreba svoj plijen. A kad joj se približe, u običnoj će prašini na cipelama jasno prepoznati zvjezdani prah.  |