|
Na pUtU Iz dUvna za ljUbUški
Isticao sam se krasopisom, ali i ljepotom, pa me Glavni stan uskoro angažirao da kaligrafskom rukom ispisujem svečane povelje, koje je Poglavnik dielio zaslužnicima. Tako započe moja karijera državnog umietnika, uz plejadu starijih, glasovitijih kolega u glazbi i slikopisu. Tako na jednom primanju i upoznam potpukovnika Matačića. Maestro je već tada bio slavan kompozitor i dirigent, a Poglavnik ga je imenovao i voditeljem orkestra Zavoda za prinudni rad Stara Gradiška. Svidio sam se maestru, te nakon kraće ljubavne veze s njim, on me predade u ruke svom posilnom, nekom Gruberu, rodom iz Varaždina. Zahvaljujući Gruberu, statirao sam u filmu Ustaška Hrvatska slavi mrtve,a tu me, na moju veliku sreću i ushit, primijeti Poglavnikov sin. Tako prijeđoh pod okrilje i zaštitu sina i oca, a kasnije i duha svetoga. Poglavniku se posebno svidjele moje stilizacije talijanskog snoplja, pa mi zapovijedi da kreiram znakovlje ustaških zdrugova. Možda se sjećate scena iz filma „Slavlje slobode“? Onaj liepi mladić u zategnutoj uniformi, odmah iza Poglavnika - to sam vam ja! Doktor Ante me posvuda vodio sa sobom, da mu se nađem pri ruci, kao komornik i ljubavnik. Tako sam odredbom Poglavnika NDH (Vjestnik ustaške vojnice br. 4 od 5. VII 1942), odlikovan Vojničkim redom željeznog trolista III. stupnja s grančicama hrastovog lista (br. 8-Ž.T.–1942, od 24. IV 1942), iako bojišta, praktički, nisam ni vidio. Umietnička elita NDH tada se žestoko usprotivi mojem odlikovanju, a najglasniji su bili Tagatz, Marjanović i Miletić. Mnijem, jer se njihove filmske i propagandističke zasluge nisu adekvatno honorirale. Nisam imao srdca da im kažem, da nisu ni mladi, ni liepi kao ja. Zaslijepljeni zavišću, oni i Matošev stih „dok je srdca biti će i Kroacije“ tumače na svoj uski način. Ne vide koliko srdca i liepote sam Poglavniku i našoj NDH dao baš ja! Kuriozum je, tada kao i danas, da ljudi misle da je Poglavnik mrzio sve Židove. Liepe i korisne kao ja sigurno nije! Meni je on, onako markantan i pravog muškog nosa i obrva, bio oličenjem krasote. Iako nežidovski goy, bio je krasan gay! A tad se, jednog nesretnog podneva, sve izokrenulo. Manikirao sam si nokte u čekaoni pred Poglavnikovim uredom, kad me ustravio jezovit glas. - Jakob Samar, na raport! – Poglavnikov adjutant Prebeg zaderao se ispod požutjelih brkova, da sam poskočio u stolici! Neka me jezovita jeza u trenu obuzela. Prije su me u audijenciju pozivale tajnice, ljubazno i srdačno, pogledavajući ispod oka i koketno mi se smiješeći. Bile stare ili mlade, više ili manje lijepe, sve su mi udvarale. Znale su da više volim muške, te da je Poglavnik ljubomoran kao pas, ali žensko pada ničice pred ljepotom! Zabrinuo me ton i način poziva, jer sam očekivao pohvale, nikako pokude. Upravo završih najveći projekt Ustaškog projekta ikada - redizajn oznake „U“ na odorama, reverima i na grbu. Sigurno će svi biti oduševljeni kao i ja! Čim uđoh, dvojica me zgrabila sa svake strane, dok me Prebeg šamarao, urlajući: - Ti, zarazniče, sitnonametniče! Neće se tvoj pis i kvazi-crtaštvo rugati našim svetim simbolima! Svirat ćeš ti kod maestra Matačića u Novoj Gradiški, ili još bolje - pjevati u Jasenovcu! I pjevao sam, istina promuklo i teško, bez prednjih zuba koje su mi razbili, odmah na ulazu u logor. Ljudi vole tlačiti one, koji su nekad bili iznad njih! Tako su me tukli na smjenu i čuvari i zatvorenici, dok me nije spasio osobno Luburić. Saznade za moj krasopis, pa me uzeo da ga podučavam pisanju. On nikom živom ne bi priznao da je nepismen, ali nekdašnjem Poglavnikovom pouzdaniku i ljubavniku je mogao. Ja sam tu tajnu u grob ponijeti trebao, brzo, ubrzo. Nu, božja me providnost nekako spasi, a kasnije sam čuo da se Maksovo pisanje popravilo u Križarima . Nakon rata je, u emigraciji, čak pisao liepe literarne sastavke i pamflete. Nas, dvostruke dvocijevke, kako su posprdno zvali kolaboracioniste homoseksualce (moja službena otpuszna dijagnoza!) u poraću je Partija uspješno preodgojila u komsomolskom, heteroseksualnom duhu. Tak se jednog dana konačno zatekoh na slobodi. Povukao sam se iz javnosti, ne vjerujući nikome. Sedamdeset prve su me vrbovali da im redizajniram Proljećarski pokret. Nije moja krivnja da je taj angažman propao, jer moje povezivanje tratinčica i proljeća nitko ne shvat ozbiljno, ni vizionarski. S vedrije strane, to me spasilo novog zatvora. Odonda mirno živim, praveći figurice od papir-mašea i origamija, za tisuće japanskih turista na Jadranu. Lijepo se zaradi, a ne možeš pogriješiti s izradom. Čak ponekad pravim i papirnate svastike, no nitko se ne buni. Možda, jer su u papirnoj tehnici neprepoznatljive? Moj originalni umjetnički rad i zaštitna roze-boja jednom možda postanu avangarda. Do tada, ostaje mi mirna starost i uspomene na mladost i grandioznu NDH. Srećom, pa nama u Herceg-Bosnu iz srca nekdašnje Nezavisne države, sadašnje mini-državice Hrvatske, često dolaze prebjezi na kraće ili dulje vrijeme. Stižu nam ugledni kardiolozi, ustavni sudci, pa čak i generali HVO i HV. Mi ih sve prigrlimo kao naše namilije, što i jesu. Kao cviet i rosu pa ih, kao kaplje vode, držimo na dlanu! Sviet voli pobjednike, nitko ne pamti pobijenike. P.S. Kad umrem, mojom ušteđevinom platite reizdanje Rasnih zakona NDH, ali s mojim stiliziranim „U“, u šarenim bojama, s tim da svako početno „U“ mora biti roze. PP.S. Rasni zakoni su: Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda(točka 6: Točka 6. Sličnu odredbu sadrži „Ersto Verordnung zum Reichsburgergesetz vom 14. November 1935.“ I to u čl. 7. „Der Fuhrer und Reichskanzler kann Befreiungen von den Vorschriften des Ausfuhrungverordnungen erteilen“. Mogućnost, da se osobu sa jačim primjesama židovske krvi ili dapače čistog Židova – u najiznimnijim slučajevima prizna Arijcem, je i bioložki opravdana, jer su Židovi rasna zajednica, koja sadrži 22% primjesa arijske rasne zajednice. Kod križanja rasa i daljeg razplođivanja križanaca dolazi do svih mogućih kombinacija nasljednih činbenika. Te kombinacije nasljednih činbenika unutar rasne zajednice može najbolje predočiti sliedeći primjer: ako 20 000 bielih i 80 000 crvenih kuglica u jednoj posudi sasvim izpremiešamo i onda bez biranja vadimo po 48 kuglica (čovjek imade u svojim stanicama 48 kromosoma, t.j. onih tjelešaca, koja su nosioci nasljednih svojstava) pa tako vadimo recimo 1000 puta po 48 kuglica i svaku od ovih 1000 grupa kuglica smjestimo pred sebe na veliki stol, onda ćemo većinom naći po 40 crvenih i 8 bielih kuglica u izvađenim grupama, ali će biti i grupa sa još više crvenih i manje bielih kuglica i obratno. Moguće je dapače, da jedanput izvučemo samo 48 bielih kuglica. Ako crvene kuglice reprezentatiraju izvaneuropsku, a biele arijsku primjesu židovske rasne zajednice, onda te grupe od 48 kuglica pokazuju podjelu tih osebina kod pojedinaca unutar židovske zajednice. Ako se stanoviti Židov ili polužidov godinama žrtvovao, trpio oskudicu u domovini ili u progonstvu i stavljao svoj život na kocku za jednu uzvišenu ideju umjesto da udobno živi i da stiče materialna dobra, onda je prošao najbolji eksperimenat, koji dokazuje, da posjeduje moralna svojstva, koja odlikuju arijsku zajednicu, da je dakle onakav pojedinac, u kojem su se u većoj količinu udružili arijski nasljedni činbenici primješani židovskoj rasnoj zajednici. Takav pojedinac odgovara grupi od 48 kuglica, koje su u posebnim sticajem bioložkih okolnosti u velikoj većini biele. On je u bioložkom smislu bar toliki Arijac, kao i onaj pojedinac, koji pored tri arijska djeda imade jednog djeda Židova i koji po ovoj zakonskoj odredbi vriedi kao punopravni Arijac. Ne radi se dakle o pojedincu sa većim ili manjim nearijskim primjesama, koji je radio za oslobođenje hrvatskog naroda, nego o konstataciji, da je dotični pojedinac dokazao da posjeduje pretežno arijska svojstva i da po većini svojih kromosoma (nosilaca nasljednih činbenika) nalikuje čovjeku arijskog podrietla. |
fikcija i fiks ideje
Na pUtU Iz dUvna za ljUbuški
Hajvan i insan u vječnosti
Hajvan i insan u vječnosti
U našem Brčkom nema čega nema - od insana do hajvana, a ja sam oduvijek bolje znao sa stokom, nego s ljudima. I babo mi bio derikoža, pa kad sam stasao, kuda ću, nego kod njega na nauk. Šta smeta, pošten je to po'so, bolje nego sjecikesa, a takvih je, boga mi, oduvijek bilo više.
Nekad se znalo kako se štavi koža. Mukotrpan i težak zanat, rad u smradu i s kiselinama što nagrizaju ruke, pa onda uštavi da ti kožu ne izjedu crvi ili moljci. A vremena se mijenjala, sve manje se koža otkupljivalo, pa naš posao propade. Onda jednog dana u radnju dođe Talijan, lovac, vukući neke ptičurine koje je lišio života, pa zatraži da mu ih prepariram, da ih ponosno može pokazivati svojima. Svi znaju da se tu treba najprvo drob izvaditi, unutra nagurati piljevine i ljepila i eto ti, brajko, preparirane životinje. Ali nije išlo glatko s očima, glavom, trebalo je to sve sačuvati od propadanja i crva. Nisam imao izbora, već prioni na knjige i uči se drugačijem poslu. Tako započe moja nova karijera, a s njom dobih i moderno ime radnje, da me strani lovci lakše nađu –taksidermist, tako. Tako se po grčki kaže za fino uređenu kožu.
Počeo sam s pticama, a posla bilo sve više. Bolest je to, brajko, kad ti dođu s lešinom i kažu da je žele vječno u stanu ili kući. Zaredale sve životinje, k'o iz one pjesme: zec, lisica, jarebica, divlja patka, prepelica, divlji golub i grlica... Sve me bivalo strah šta dalje slijedi.
Vremenom sam se izvještio, iz Italije naručio posebne alatke - noževe, skalpele, kuke i pincete, pa sam bio u stanju i najmanjoj životinji mozak izvući na malu rupu.
Uskoro se oženih, ali ona nije htjela ni da čuje da posao radim po kući, nego me potjera u podrum. Nije mi bilo drago, dolje u vlazi i memli, s jednom sijalicom i propuhom na sve strane. Inače je bila duševna, ta moja žena, voljela me i brinula se za mene, samo se vremenom odaleči i više me nije puštala sebi u jastuke. Govorila je da smrt zaudara iz mojih noktiju, koliko god se ja prao i ribao četkom i sapunom. Što ću, pristadoh, nisam imao kuda. Ionako sam preumoran s posla odlazio iza ponoći na spavanje, pa vremenom prihvatih da smo kao stranci. Ono par puta što smo na početku spavali - ne prihvati se. Ona ostade jalova, a ja bez potomstva. Neka! I to je za ljude, govorilo se u komšiluku, a mi smo pazili jedno drugo - ona me prala i ručak nosila, a ja davao pare u kuću.
Lovci, koji zaredaše u moju radnju, preporučivali su me drugima, pa su izdaleka, iz drugih dunjaluka dolazili da naručuju preparirane životinje. Bolest je to, kažem, ali od nečega se mora živjet. A kad već nešto radiš, treba u tom biti što bolji, pa još jače prionuh da uhvatim i zarobim za vječnost život u lešini bez života. Neki mi više nisu ni donosili ubijene životinje. Pismom bi naručivali vrstu, oblik i još dodavali žele li da životinja izgleda veselo, opako, ljuto ili baš kao da se sprema na skok. Sâm ih počeh loviti i ubijati, znajući gdje treba pucati, zarezati, kako nožem ispustiti dušu, a da ne oštetim kožu izvana. Nije da sam uživao, ali nisam ni brinuo što ubijam po narudžbi za malo para.
Solio sam ih, stavljao u glikol i etanol, vadio drob i umetao plastelin i klikere umjesto očiju. Moglo bi se reći, da sam tim životinjama davao vječni život, da dalje traju uz ljubav i brigu bogataša i njihovih nasljednika generacijama. Bogohulno je reći, ali jesam - od života sam preko smrti stvarao novi život u vječnosti.
Para je bivalo sve više, ali nije to bilo najvažnije. Želio sam biti još bolji u svojem poslu, pa sam noćima proučavao knjige i zapise iz medicine i biologije. U knjižnici su me s čuđenjem gledali kad sam uzimao knjige o kiparima i njihovim skulpturama. Tražio sam kako u glini uloviti pokret, kako učvrstiti kičmu i rebra, da zvijeri koje oživljavam budu savršene.
Od običnog deranja kože i štavljenja, postadoh i drvodjelja i kipar i umjetnik. Jednog mi dana iz Amerike stigoše specijalni alati - tanka kašika za mozak, otvarač ušnih kanala i zakrivljene makaze, pa sam mogao početi s krupnijim zvijerima.
A onda, jedne noći, užas! Baš sam preparirao medvjeda što ga naruči mletački trgovac, kad me snađe nesreća. Dok sam jednu ruku držao u utrobi zvijeri, snažno zarezah skalpelom duboko, do kosti. Nisam mogao ni vrisnuti, samo sam s nevjericom gledao, kako iz lešine kulja tamna, skoro crna krv. Sve je u meni vrištalo, ali vani ni jauka da izađe.
Ode mi ruka, doktori jedva spasiše batrljak, a s mojim je poslom sve bilo gotovo. Za savršenstvo u vječnosti treba barem deset prstiju, a ne kljakavi invalid, što ni pticu više ne mogu sašiti, pa to ti je.
Životarimo žena i ja, snalazimo se kako znamo i umijemo. Ona se zaposli kao čistačica u bolnici - smilovali joj se, dok me posjećivala svaki dan, a i svidjela im se njezina briga. Nije bilo dana da nije pomela po sobi, pa i hodnik, kad bi spazila da je prljav. I tako, dok dlanom o dlan, prođe deset godina, kad i ona pade u krevet. Penziju dobila, pa smo nekako gurali dalje od tih para. Ja se jednoruk potucao posvuda. Ničega da se prihvatim pravo, a i kako ću, bez desnice. Ona za to vrijeme kopnila u postelji, sušila se, žutila, dok je jednog jutra ne zatekoh hladnu i ukočenu.
Kad su suze presušile, uzeh iglu i konac i sađoh još jednom, zadnji put u podrum. Teško je s batrljkom, ali moram nekako.
Sad oboje po cijele dane sjedimo u zamračenoj sobi. Ja do vrata, a ona u jedinoj fotelji, uz peć. Odsjaj vatre na upalim obrazima daje joj nezemaljski sjaj, pa žuto lice još jače sja blagošću i razumijevanjem. Smiješi mi se stalno. Sjednem do nje pa razgovaramo kao nikad prije. Jedino poštar, kad jednom mjesečno donese penziju, odmahuje glavom i kaže da ona stalno šuti i previše spava.
Put u središte piramide u Visokom
Put u središte piramide u Visokom
 Tog sunčanog jutra žurio sam na posao, uzalud tražeći ključeve od auta. Kasnim, kao i obično, pa žustro premećem papire i jeftina penkala po džepovima. Pronalazim sve od jučer, jer Bog slučajnosti opet se igra skrivača pod motom: izgubljeno- uzalud pronađeno. Srećom, nisam od onih koji u svemu traže i nalaze znakove. Slabo obraćam pažnju na sve, osim u retrospektivi, kad je već prekasno. Vani je divan, topao dan, kad se i najcrnje misli tope na asfaltu, a želja za bijegom od grada i dosade uredskog posla uporna. Ipak, pobuna se dešava samo kao apstraktna, nikad realizirana želja. Svjedoče o tome rijeke zaposlenih, koje jutrom, baš kao i ja, odlažu u zakutke mozga maštanja o bijegu, prije nego zakorače u svoje kaznionice poluotvorenog tipa. Redovnim odlaskom na posao mi pripadamo, socijaliziramo se i prihvaćamo društvo koje nas hrani, a koje zauzvrat traži jednu jedinu stvar - da ne propitujemo smisao svakodnevice od devet do pet. Kako bi maleni kotačići mogli spoznati grandioznost i magnitudu šire slike, Plana koji svemir ima za sve nas? Sjeo sam u auto, a tijelo usvojenim refleksima i radnjama upravlja vozilom prema centru grada, gdje su uredi. Kunem se da ne znam kako sam se našao na autoputu, niti koliko dugo sam vozio. Znam samo da se odjednom, iznenada, uz cestu pojavila tabla carine i graničnog prijelaza s Bosnom. Nitko me nije zaustavio, niti tražio dokumente. Policajac mi je samo mahnuo da prođem, a ja sam se po prvi puta u životu nasmiješio uniformiranom licu. Jesam li spomenuo da ne podnosim policajce, čuvare i vojnike, sve koji me podsjećaju kako i sam poslušno izvršavam zapovijedi i naredbe? Već nakon par kilometara vožnje, osjetio sam potrebu da otvorim sve prozore na autu i odvrnem radio do daske. Tako se nisam vozio već godinama. Zadnja sjećanja na Bosnu sežu daleko, u toplo djetinjstvo i put vlakom preko bosanskih gudura do mora, česta zaustavljanja i srdačne suputnike, pečene piliće, feferone u tegli i očevu bocu rakije, kojom bi nudio baš sve u kupeu. Ponekad bi ponudio čak i mene, gledajući me ozbiljno ispod oka, kad da čeka da posegnem za bocom i tako padnem na njegovom ispitu. Olabavio sam čvor na kravati, podvinuo rukave na košulji i raskopčao je nemarno. Još samo nedostaje ona rakija iz vlaka, da se konačno opustim i osjetim slobodnim i odraslim. Umjesto nje, u vrelini koja je izbijala iz asfalta zatreperile su figure autostopera uz cestu. Impulzivno sam donio odluku i počeo kočiti. Obično ne stajem stoperima, velika je odgovornost primiti neznanca u auto. Često sam slušao urbane legende o pljačkašima koji se od mirnih putnika pretvore u najgore noćne more lakovjernih vozača. Žena, koja je ušla, pružila je ruku i rekla jednostavno: - Senada! Sjela je na suvozačko sjedalo i počela tražiti muziku na radiju, dok se njezin suputnik nije ni predstavio. Šutio je pozadi i samo su nam se pogledi povremeno sretali u retrovizoru. - Idemo u piramide u Visokom!- Senada se nagnula prema meni, povjerljivo šapćući, oslonivši se rukom na moje koljeno. Bilo je to spontano i potpuno bezazleno, siguran sam, ali mi je grlo odjednom bilo suho, a dlanovi znojni u trenu. Kosa joj miriše na šumske proplanke i pokošene livade kad zapeče sunce, onako, kako se sjećam iz mladosti, dok sam još odlazio na selo godinama prije. Znam po današnjim mirisima žena po tramvajima i gradskoj vrevi, koje mirišu na parfeme, šampone protiv peruti i kreme za dnevnu vlagu lica. Povremeno je pogledam iskosa, nabrzinu, trudeći se da ona ne primijeti kako zurim. Na njenom licu tražim znakove otkud i zašto je u mojem autu, na putu prema Visokom. Tražim odgovor na pitanje, kako ne zna da su piramide izmišljene, reklamni trik nekog vještog trgovca suvenirima? Cesta na putu za Visoko poluprazna je, a prati je vijugava zmija od mutne rijeke, dok se obala bijeli od tisuća plastičnih vrećica, istrganih na komadiće vjetrom i vodenim bujicama. Bijele plastične pahulje, obješene na vodeno raslinje uz rijeku, podrhtavaju i plešu na povjetarcu, pa rijeka izgleda romantičnije nego li je u stvarnosti. - Ono iza mi je muž, ne obaziri se!- Senada golom, oblom rukom popravlja kosu, a meni oduševljenje splašnjava kao iglom probušen balon. Muškarac vidljivo stariji od nje, naboran i šutljiv. Tko zna zašto jobovski strpljivo podnosi njezino otvoreno koketiranje s neznancem, sa mnom, ali ne pitam se niti čudim, njima ni sebi, tek neočekivanom putovanju koje se odmata pred našim očima. Kao mladić sam jednom boravio u blizini egipatskih piramida u Gizi. Pamtim dodire glatkog kamena Velike piramide, klaustrofobiju uskog kamenog tunela do vrha, priče o podzemlju prepunom tajnih prolaza i dvorana, te legende o nezemaljskom porijeklu tih veličanstvenih građevina. Možda zato nisam fasciniran neuglednim, zelenim humcima kod Visokog koji, istina, imaju neku pravilnost u strmini i kosinom donekle podsjete na strukturu piramida. Ali, prije će biti da se radi o igri prirode, zgodno sličnih stijena kojima dolina obiluje. Nema tu misterije, osim za istinske zaljubljenike u taj lijepi kraj, koji bi silom da im cijeli svijet prizna ljepotu i jedinstvenost. Senada se nagnula kroz otvoreni prozor, rukuje se i zahvaljuje što sam ih povezao. Kuda ću ja, pita. Slegnem ramenima, jer uistinu ne znam. Čini se, da put putuje mene, a ne ja njega. - Hajde s nama! Ionako ti još nismo rekli zašto idemo u te piramide – ona preuzima komandu i pokazuje rukom gdje da parkiram. Njezin muž i ja se konačno gledamo u oči i na tren mi se učini kako u njegovim očima vidim iskrice. Možda razumijevanja, prepoznavanja sudbine, kakva je i njegova? Nas dvojica smo figure u rukama žene koja ima plan i cilj i odlučno nas vodi prema njemu. Rekao bih joj da se ne kaže 'u piramide', ali takva mi sitničavost ovdje zvuči neumjesno. Inače sam sklon automatskom i mahinalnom ispravljanju govornika, bez neke zle namjere, prosto, takva je priroda mojeg posla lektora u državnoj izdavačkoj kući, koja tiska nepotrebne knjige. Točnije, rječnike, enciklopedije i monografije zaslužnika, koje nitko ne kupuje, niti čita. Moj posao ima smisla samo ako su te knjige, mrtvorođenčad, barem lijepa i pravilna u svojoj strukturi i gramatici, kad već nemaju svrhe postojanja. Senada korača ispred nas, odlučno grabeći uzbrdo. U jednom trenutku zastaje, izuva se i bosa nastavlja uspon prema vrhu 'piramide' - zelenog brda bez ikakvog raslinja, osim gustih busena trave. Na vrhu nas je dočekao kameni plato, s ostacima srednjevjekovnih ruina. Uz kamene gromade, travnati teret je uleknut i osim otisaka brojnih znatiželjnika, drugih tragova ne vidimo. Sunce je već bilo na zalazu, kad se Senadin muž okrenuo i počeo silaziti niz strminu. Očito je među njima postojao neki prešutni dogovor, jer ga je ispratila dugim pogledom bez pozdrava. Nisam se iznenadio kad me Senada uzela za ruku i povukla na sebe. Iznad nas je bila tamna večer, ali kad sam sklopio oči i prepustio se njezinim rukama, prvi su bljeskovi zaparali nebo. Jasno sam vidio široki snop svjetla, koji je suknuo kao plamen ravno na nas, a zatim se počeo odbijati od okolnih vrhova piramida, dok je niz četiri savršene stranice žive piramide potekla magma. Tlo ispod nas u kovitlacima se topilo i propadalo u splet podzemnih tunela, a s horizonta se spuštala spirala od plamena. Kao vulkanske rijeke svjetlost je gmizala, rastačući travnati pokrov i ilovaču pod nama. U podzemlju su posvuda bili prolazi, oslikani jarkim slikama i nerazumljivim simbolima. - Sad znaš zašto smo morali u piramide - Senada mi šapće na uho, a njezin me rašljasti jezik škaklja, obavija kao bršljan po cijelom tijelu. Ona je drevna zmija i zmaj, a ja tek obični ključ piramide. Više nismo na planini. Dok se kroz zvjezdana vrata, kao rastaljena svjetlost, zgušnjavamo u crnilo koje treperi i svjetluca na rubovima, naše su kosti plazma i helij. A onda se u trenu rasplinemo u prah i padamo po Visokom. ---- S novim jutrom je transformacija završena. Neveliko brdo je neuvjerljiva i neugledna travnata formacija, koja dočekuje putnike na ulazu u dolinu. Piramida u Visokom ih čeka, kao bogomoljka što satima bez pokreta vreba svoj plijen. A kad joj se približe, u običnoj će prašini na cipelama jasno prepoznati zvjezdani prah.  |
Perú, post scriptum
Gloria Estefan na Machu Picchu (Hoy/Wrapped)
Za vrijeme mog boravka na Machu Picchu, Gloria i ja smo se mimoišli. Sažalila se što mi je kamera stara i slike Machu Picchua loše, pa je, samo za mene, snimila spot- veliki hit Hoy (Wrapped) na mjestu, gdje sam ja bio, gdje sam je čekao.... Nedavno mi je pisala, zvala me da dođem u Miami, a ja nju u Habanu- nije išlo. Sad oboje sa sjetom mislimo na Machu Picchu.
Tengo marcado en el pecho
todos los días que el tiempo
no me dejó estar aquí
Tengo una fe que madura
que va conmigo y me cura
desde que te conocí
Tengo una huella perdida
entre tu sombra y la mía
que no me deja mentir
Soy una moneda en la fuente
tú mi deseo pendiente
mis ganas de revivir
Tengo una mańana constante
y una acuarela esperando
verte pintado de azul
Tengo tu amor y tu suerte
y un caminito empinado
Tengo el mar del otro lado
Tú eres mi norte y mi sur
Hoy voy a verte de nuevo
Voy a envolverme en tu ropa
Susurrame en tu silencio
cuando me veas llegar
Hoy voy a verte de nuevo
Voy a alegrar tu tristeza
Vamos a hacer una fiesta
pa' que este amor crezca más
Tengo una frase colgada
entre mi boca y mi almohada
que me desnuda ante ti
Tengo una playa y un pueblo
que me acompańan de noche
cuando no estas junto a mí
-------------- o------------
Svaki je dan ožiljak na grudima
kad ne mogu biti s tobom
nada stari i drži me
liječi me otkad sam te upoznala
moje stope nestaju između
tvoje sjenke i moje
i zato ne mogu lagati
ja sam novčić u fontani
ti si mi neispunjena želja
da se vratim u život
moje je jutro isto
kao akvarel što se nada
tebi obojenoj u plavo
imam tvoju ljubav i tvoju sreću
i tvoju strmu stazu
i more na drugoj strani
ti si moj sjever i jug
danas ću te vidjeti opet
obući tvoju košulju
šaputati u tvojoj šutnji
dok me gledaš kako stižem
danas ću te vidjeti opet
razveseliti tvoju tugu
slaviti ljubav da raste
moje će neizgovorene riječi
lebdjeti između jastuka i usta
i razgolititi pred tobom
u noći sam more i planina
dok ležiš uz mene ti
PS. Opuštenija, salsa-verzija Hoy (wrapped)
PPS. Za sve strpljive, za nagradu što su izdržali Gloriju na kraju, evo odličnog videa „National Geographica“, koji završava zloslutno- sve veći broj posjeta ovom svjetskom čudu i starom magnetnom centru Zemlje možda će skriviti uništenje grada, koji je bio 'izgubljen' više od 500 godina.
National Geographic: Machu Picchu
Za vrijeme mog boravka na Machu Picchu, Gloria i ja smo se mimoišli. Sažalila se što mi je kamera stara i slike Machu Picchua loše, pa je, samo za mene, snimila spot- veliki hit Hoy (Wrapped) na mjestu, gdje sam ja bio, gdje sam je čekao.... Nedavno mi je pisala, zvala me da dođem u Miami, a ja nju u Habanu- nije išlo. Sad oboje sa sjetom mislimo na Machu Picchu.
Tengo marcado en el pecho
todos los días que el tiempo
no me dejó estar aquí
Tengo una fe que madura
que va conmigo y me cura
desde que te conocí
Tengo una huella perdida
entre tu sombra y la mía
que no me deja mentir
Soy una moneda en la fuente
tú mi deseo pendiente
mis ganas de revivir
Tengo una mańana constante
y una acuarela esperando
verte pintado de azul
Tengo tu amor y tu suerte
y un caminito empinado
Tengo el mar del otro lado
Tú eres mi norte y mi sur
Hoy voy a verte de nuevo
Voy a envolverme en tu ropa
Susurrame en tu silencio
cuando me veas llegar
Hoy voy a verte de nuevo
Voy a alegrar tu tristeza
Vamos a hacer una fiesta
pa' que este amor crezca más
Tengo una frase colgada
entre mi boca y mi almohada
que me desnuda ante ti
Tengo una playa y un pueblo
que me acompańan de noche
cuando no estas junto a mí
-------------- o------------
Svaki je dan ožiljak na grudima
kad ne mogu biti s tobom
nada stari i drži me
liječi me otkad sam te upoznala
moje stope nestaju između
tvoje sjenke i moje
i zato ne mogu lagati
ja sam novčić u fontani
ti si mi neispunjena želja
da se vratim u život
moje je jutro isto
kao akvarel što se nada
tebi obojenoj u plavo
imam tvoju ljubav i tvoju sreću
i tvoju strmu stazu
i more na drugoj strani
ti si moj sjever i jug
danas ću te vidjeti opet
obući tvoju košulju
šaputati u tvojoj šutnji
dok me gledaš kako stižem
danas ću te vidjeti opet
razveseliti tvoju tugu
slaviti ljubav da raste
moje će neizgovorene riječi
lebdjeti između jastuka i usta
i razgolititi pred tobom
u noći sam more i planina
dok ležiš uz mene ti
PS. Opuštenija, salsa-verzija Hoy (wrapped)
PPS. Za sve strpljive, za nagradu što su izdržali Gloriju na kraju, evo odličnog videa „National Geographica“, koji završava zloslutno- sve veći broj posjeta ovom svjetskom čudu i starom magnetnom centru Zemlje možda će skriviti uništenje grada, koji je bio 'izgubljen' više od 500 godina.
National Geographic: Machu Picchu
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Otok Taquile, jezero Titicaca
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Otok Taquile, jezero Titicaca
Nakon plutajućih otoka, krećemo prema pučini. Teško je zamisliti da naš brod vozi po jezeru, jer sve oko nas izgleda, djeluje i miriše kao more. Uostalom, veličina (cca 200km) i dubina (do 280m), te neki poveći otoci na pučini lako zavaraju.
Nakon sat i pol vožnje pristajemo uz jedan od većih otoka, Isla Taquile. Tu je previđen i ručak u kući jedne indijanske obitelji. Nadam se da na pučini ne nude gigantske žabe od 3kg, kakve su na ponudi uz obalu, u močvarnom području
Otok Taquile prilično je velik i na njemu živi oko 350 obitelji u selu na vrhu otoka. Tu je vrijeme stalo u vremenima Inka u svakom mogućem smislu. Svi ovdje žive u skladu sa strogim zakonima carstva Inka - ne laži, ne ukradi, ne budi besposlen... Kuće nemaju brava niti ključeva, a od Srednjeg vijeka ne pamte se zločini, niti prijestupi. Nekad bi rijetke prijestupnike čekala najteža kazna-izopćenje i protjerivanje, što je značilo ne samo tešku moralnu osudu, već je egzil značio i sigurno smrt bez hrane i vode.
I danas je tako. Ipak, odnedavno su obitelji u najbolju prostoriju kuće počeli stavljati brave, u skladu sa željama turista koji požele boraviti par dana u ovom prirodnom vremeplovu. Stranci nikako ne mogu bez zaključavanja i teško se navikavaju da im domaćini ulaze u sobu kad požele.
Uspinjemo se strmom kamenitom stazom. Na zidiću djevojčica prodaje rukotvorine - nakit i pletenu robu. Ne nudi, niti nagovara, samo pokazuje rukom i stidljivo se smiješi.
Na strmoj padini pase jedina krava i nešto ovaca. Na otoku nema puno vegetacije ni hrane, pa niti puno domaćih životinja.
Iako limeni krov nije praktičan jer se od krupnih kapi kiše čuje nesnosna lupnjava, imati limeni krov stvar je prestiža, ne samo (od)sjaja na suncu!
Na cijelom otoku vidio sam samo ovu kravu, pa zaključujem kad je cijela Tuzla jednu kozu muzla, što ne bi potomci Inka, koji rado sve dijele.
Ono što Jadran,. Mediteran, Europa nemaju, pa čak ni cijela sjeverna hemisfera (navodno raste uglavnom u Australiji) ima na otoku Taqwuile na jezeru Titicaca, na 3,8 km nad morem - stabla eukaliptusa:
Dok se odmaramo na pola puta do vrha, promatram jezero/'more'- zar nije kao Mediteran (kakvog više nema)?
Otočani su živopisni, kao i njihova odjeća- teška, šarena, sa ešarpom i širokim pojasom za muškarce, kape s kićankama, visokim vunenim larapama. Sliče Grcima na Krfu, Lefkasu, Kefaloniji.....dobro, možda i Zakintosu
Žene, sukladno toj teoriji, također: sve, čak i djevojčice, glava pokrivenih crnim maramama, nevezane, kao pokrov.... Neugodno mi je i ovdje ljude slikati u face, kao muzejske eksponate, pa prilažem vjerne prikaze skinute odnekuda (nije autor-pojedinac).
Starac (na fotografiji ispod, on je zaštitni znak Taquilea i u svim brošurama), sjedi za ručkom blizu mene. Odsutno grabi smežuranom pocrnjelom rukom u šarenu, pletenu torbicu, sličnu našim ličkima, pa iz nje suho lišće koke. Napravi smotuljak, pa žvaće, a onda nožićem odreže komadić stvrdnutog pepela (spaljeno korijenje biljaka) i dodaje u zelenu masu u ustima- pepeo, navodno, pojačava okus i djelovanje koke.
Idemo prema prašnjavom dvorištu od skorenog blata sa postavljenim drvenim stolovima i klupama. Tu ćemo ručati, na tradicionalni način. Istina, domaću hranu, ali ne i skromni ručak kakav jedu domaćini, jer tu hrane uvijek nedostaje. Juha od povrća, jezerska riba, puno neobičnih, ljutkastih začina i palačinke od kukuruznog brašna i lokalno pivo. Istina, platili smo, ali nelagodno je jesti, dok djeca iz prikrajka motre bogate strance u gozbi.
Nakon ručka, jedan od starijih muškaraca pravi prezentaciju kako se na otoku spravlja prirodni deterdžent za pranje rublja. U posudu stavlja naramak domaćih trava zelene boje, koje gnječi kamenim avanom, a onda dugo i energično mijesi. Pomalo se stvara zelena pjena, a on dodaje vodu i sve presipa u veliki lavor, te stavlja prljavi stoljnjak. Voda pozeleni, pa se užasno zapjeni, a nakon par ispiranja tkanina je bijela -bijela, kao iz reklame za vanish! It's vanished, gone in 60 seconds Žene iz grupe oduševljeno plješću, a jedna traži recept. Sjedim malo dalje od nje, pa ne čujem treba li recept za muškarca ili za ovaj prirodni deterdžent?
Da ponovim, muškarci ovdje kuhaju, peru i pletu, tj. kukičaju. I to vrlo vješto! Možda zato izgledaju tako ispijeno, osušeno i mnogo starije od svojih godina, tko zna?
Prije odlaska na brod, jedan od domaćina pokazuje nam bijeli cvijet kaktusa i objašnjava, kako se radi o halucinogenu- meskalinu. Dobre strane su mu kratkrotrajni flashback i osjećaj kaleidoskopa boja, a o lošima nismo htjeli slušati.
Ionako taj jedini cvijet uz kuću nismo smjeli ubrati, pa onda nema veze. slično je bilo i sa slikanjem- nije dosta što sam ga zumirao kamerom, pa bi dodatno snimanje fotoaparatom stvarno pobudilo zanimanje u grupi za moju ljubav prema cvijeću. A samo sam se divio ogromnom bijelom cvijetu, časna pionirska! Evo kako izgleda u wikipediji (moj je bio veći i ljepši)
Vratili smo se u Puno, a brod kontroliraju iz Obalne straže:
Update: par dana nakon našeg povratka, u Hrvatskoj su ulovili bračni par s povelikom pošijkom kokaina u dolasku iz Perua (ovog novog 'lap(t)ala', koji je uvezao pola tone kokaina, al iz Afrike, ne spominjem/o
)
Zašto ljudima nije dovoljna čokolada? Dobro, tko mora, može i duhan, liberalan sam
Mašemo otočanima i idemo prema pučini. Tamo, na horizontu, vide se planinski lanci u Boliviji, napregnite oči!
Brummmm, brummmm... Moj mladi suputnik i ja sjedimo na krmi, uz mornara koji spava sa slušalicama na ušima, dok mi upijamo vodeno prostranstvo, sunce i plavetnilo vode.
Epilog:
Sutradan smo se iz Puna uputili busom do Juliace, kako bismo odatle uhvatili avion za Limu, pa Madrid, pa Genevu, pa Zagreb... U prvom mjestašcu iza Puna vodič pokazuje ograđeni zatvor, gdje i dan-danas kaznu služe vođe maoističko-lenjinističkog pokreta Sendero Luminoso. Oni su se 1980-tih (do 1990-tih) borili protiv terora bogataša, korumpiranih amerikanofila i Vlade SAD - koji su držali domaće stanovništvo u ropskom odnosu - otimanjem turista. Suosjećam s njihovim ciljevima, ali sretan sam što su danas ceste sigurne. Da su bili pametniji, trebali su.....
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Puno (3827m n.m.) i jezero Titicaca
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Puno (3827m n.m.) i jezero Titicaca
| Nakon deset sati vožnje vlakom preko Anda, u sumrak stižemo u Puno, najveći peruanski grad na obali čuvenog jezera Titicaca. Grad ima oko 80.000 stanovnika, a poznat je prvenstveno kao ulazna vrata jezera, te folklorni centar Perúa. Na karti, Puno je u jugoistočnom dijelu države, na vodenoj granici s Bolivijom, s kojom dijeli jezero Titicaca u omjeru 60:40, koje je najveće/najviše plovno jezero na svijetu i najveće jezero Južne Amerike. Kažu da ono drugo veliko, Maracaibo u Venezueli, nije pravo jezero, jer je spojeno s Atlantikom.  Noć je brzo pala i već nas po mrklom mraku voze do hotela 'Jose Antonio Puno'. Hotel je nov i smješten na par metara od obale, s vlastitim drvenim pristaništem. Svuda su uokolo tisuće svjetala, čak i površina jezera mutno sjaji. Noći su prilično hladne, ali nas uvjeravaju da ćemo se sutra, na izletu po jezeru, kuhati od vrućine. Na recepciji saznajem da smo s vremenom dolaska u Puno promašili. Velike su poklade u studenom, pa onda u veljači. Festival La Diablada baš je vražji, jer po vjerovanju Indiosa, proslave trebaju umiriti drevne duhove jezera, koji vrebaju u dubinama. Ujutro, prije doručka, šetam drvenim pristaništem. Uz močvarni dio jezera udomaćile su se ptice, patke i flamingosi.  (hotel)   (močvarna obala)   Za razliku Cusca koji datira još od Srednjeg vijeka, Puno je relativno mlad, kojeg su španjolski okupatori osnovali početkom 19.st. prvenstveno zbog eksploatacije srebra iz obližnjih rudnika Laykakota. Nemam posebnih dojmova iz samog grada, niti nekih spektakularnih slika. Za boravak u Punu potrebna je, osim dekice za noć, i adaptacija na visoku nadmorsku visinu, ali tu smo muku već prošli. Ulice su šarene, a glavni je trg, pogađate, opet Trg oružja, Plaza de armas.    Novine su tih dana bile pune skandala, korupcije i preljuba, ali ja sam, baš kao i ova Indijanka, samo gledao naslove i slike:  Konačno smo krenuli na samo jezero. Titicaca je u mnogo čemu najveće, a svakako najpoznatije jezero na svijetu: površine od 8.500 kv.km, dugačko dvjestotinjak kilometara, najveće dubine 284 metra/prosječne 135m; u njega se ulijeva 5 rijeka i voda otopljenih glečera. Prva velika atrakcija Titicace su 40-tak umjetnih, plutajućih jezera, na kojima žive pripadnici naroda Uros.  Legenda kaže, da su u Srednjem vijeku Inke, osvajajući područja Anda, došli i do Velikog jezera, gdje su zatekli miroljubive Urose. Kako su Inke bile veliki ratnici, dobro organizirani u svojim osvajačkim pohodima diljem Južne Amerike, sve pokorene narode aktivno su uključivali u svoje nove osvajačke pohode, slično Rimskom carstvu. Inkama su svi pokoreni narodi morali plaćati poreze, čak i njihovi najsiromašniji podanici, Urosi. Kako nisu imali baš ništa vrijedno, legenda kaže da su ih Inke tjerali da u posude skupljaju uši iz kose i tako barem plate simboličan porez. Urosi su, s druge strane, bili (i dan-danas jesu) miroljubivi ribari i zemljoradnici, bez talenta za ratovanje, pa su bježeći pred Inkama, sagradili od plutajućeg korijenja i trske improvizirane ploveće otoke za bijeg. Na njima su -prema legendi- pobjegli daleko od obale. Tradicija plutajućih jezera i života na njima održala se do danas. Zanimljivo, ali Urosi govore Quechua jezikom i danas su atrakcija kako strancima-turistima, tako pomalo i domaćima. Na obalu dolaze zbog liječnika i kupnje neophodnih namirnica, ali uglavnom žive od ribe i prodaje suvenira, pletenih od trstike.  Jezera plutaju na debelom sloju istrulog korijenja trske, koje za sebe veže sloj zemlje; kad korijen, vezan za dno jezera istruli do kraja, sloj zemlje sa korijenjem odvaja se od dna i počinje plutati. Urosi na taj sloj svakih tjedan dana stavljaju nove, svježe odrezane snopove trske, koju polažu u cik-cak, pletući novu, suhu podlogu po kojoj hodaju.  Od trske se radi sve: kuće, 'tlo', kreveti; od trstike se plete obuća, odjeća, suveniri...    Na trsci se i kuha, s otvorenim ložištem, pa treba jako paziti da se od kuhanja ne zapali kuća, dvorište i cijeli otočić.  Na otocima su i mini-ribnjaci:   Mene su čamci, koje Urosi pletu od trstike, podsjetili na lijeno klizanje felucca po Nilu, a i oblici imaju sličnosti sa staroegipatskima, čak i sa "Ra II" Thora Heyerdahla.  Još samo da snimim i domaćine na otoku:   A onda nastavljamo premo udaljenim prirodnim otocima na pučini- prema otocima Taquile i otocima Sunca i Mjeseca- Isla de sol i Isla de la luna. To će biti u zadnjem, posljednjem i konačnom nastavku. |
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Vlakom preko Anda
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Vlakom preko Anda
Završni su dani naše dvotjedne avanture u Perú. Krećemo na desetosatni put panoramskim vlakom preko Anda, na relaciji Cusco-Puno, na obali jezera Titicaca.
Unutrašnjost vlaka je luksuzna- fotelje i stolići sa starinskim lampama i abažurima, žućkasta pozlata i štih iz Orient Expressa Agathe Christie.
Ali, pravo je otkriće zadnji vagon u staklu, otvoren na kraju, samo sa željeznom ogradicom iza koje odmiču željeznički pragovi i pruga, kroz beskrajne doline koje se smjenjuju.
Vizure su različite, svaka na svoj način posebna. Visko vrhovi pod snijegom, ravnice i prostranstva kao u pampama, sela i gradovi kao sa starinskih razglednica, pa pustoš koju tek oživljavaju raštrkana stada ovaca, ljama i alpaka. Nema previše priče. Većinu vremena provodimo u zadnjem vagonu, upijajući prizore.
Povremeno prolazimo pokraj sela i rijetkih gradova. Ljudi i građevine ovdje su fascinantni u svojoj jednostavnosti. Čujem komentare o velikoj bijedi i siromaštvu, ali ja ih tako ne doživljavam.
Snježni vrhovi sad su veoma blizu, znači da smo na većim visinama.
Konačno stajemo na najvišoj točki od 4,5 km nadmorske visine.Pogled je spektakularan.
Smjenjuju se boje i brda.
Na kratko vrijeme ostavljamo brda i doline i usmjeravamo pažnju na događanja u vlaku, gdje se smjenjuju nastupi folklornih grupa s modnom revijom za žene (džemperi, šalovi, majice) i muškarce (dvije prekrasne manekenke, koje se nabrzinu presvlače iza paravana).
A onda, poslije još jednog koktela, vraćamo se oblacima i planinama, da nam ne promakne još neka zanimljiva vizura.
Tuga ravnica zarobljenih neprekinutim planinskim lancima, prolazi tek kad pruga presiječe još neki gradić.
Ostaje nam najveći industrijski grad Anda, Juliaca, na 3820 m n.m. toliko velik, da je i buvljak ogroman i širi se duž pruge, pa i na samim tračnicama. Vlak ipak ovuda ne prolazi tako često.
Dok vlak gmizi kroz gomilu koja se ne odmiče, a onda i konačno zaustavlja, pogledi domorodaca prema novovjekim okupatorima- bogatim turistima koji prolaze u svom pozlaćenom vlaku- idu u rasponu od posvemašnje ravnodušnosti, do otvorenog animoziteta. Fuck you, gringo! piše na čelu nekoliko ljutitih trgovaca, kojima vlak rastjeruje kupce.
Srećom, osjećaj nelagode uguši osmijeh dječaka i mahanje žena. Odmahujemo im, kao Phileas Fogg iz svog balona na putu oko svijeta, a vlak se konačno probije i udaljava.
Vlak grabi prema našem konačnom odredištu. Nema još puno mjesta i gradića, kroz koje ćemo proći do Puna na obali velikog jezera.
Konačno, nakon deset sati vožnje preko dolina, rijeka, planinskih prijevoja, pampi i velikih ravnica- približavamo se močvarnom području. To je prvi znak velikog jezera Titicaca, koje je pred nama.
Nad močvaru se brzo spušta noć.
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Wayna Picchu (Mladi vrh)
Prije odlaska autobusom s grupom (zbog glupog ručka), ranije nego što bih želio, pitam lokalnog vodiča za posjet mlađem bratu najpoznatije planine Južne Amerike- Wayna Picchu. To je onaj niži, prepoznatljivi vrh na svim razglednicama i vizurama, koji se uzdiže uz Zabranjeni grad Inka.
Nažalost, od konca 2006. tamo je ograničen broj posjeta, ili bolje reći -uspona, koji je izuzetno strm i opasan, a uska staza nedovoljna za mimoilaženje. Sukladno tome, dnevni su usponi ograničeni na 400 penjača u 2 grupe -rano ujutro i u podne. Sve posjetioce prebrojavaju i zapisuju na ulasku na stazu, baš kao i na povratku, kad čuvar radio-vezom javlja broj preostalih penjača.
Osim nas dvojice mladića, ostatak grupe nije zainteresiran za ponovni dolazak sutra. Ruine su vidjeli i obišli, pa ih ne zanima ponavljanje gradiva. Ja bih, s druge strane, ovdje dolazio svaki dan!. Kako sutra imamo pola slobodnog dana u Aguas Calientes, neću ih protraćiti na odmaranje. Na recepciji Bojanu i meni nude ranojutarnji obilazak prirode i promatranje ptica uz stručnog vodiča. S veseljem prihvaćamo, pa naručujemo buđenje u 5h ujutro. Kad se mora, kao sada, može se doručkovati i tako perverzno rano! Na dogovorenom mjestu, odmah uz rijeku, čeka nas hotelski vodič - simpatična djevojka, naoružana dalekozorima i katalogom s karakteristikama i slikama desetaka vrsta ptica ovog kraja. Uz nas dvojicu, tu je i mladi američki par, dovoljno radoznao da se odrekne duljeg spavanja.
Atrakcije koje se nude, kao na pladnju, skoro su nevidljive užurbanim grupama i nestrpljivim vodičima, fokusiranima da 'odrade' još jedan uspon, ispričaju statistiku i grupu sretno vrate u udobnost hotela. Ova naša grupica od tek 4 osobe za promatranje ptica odjednom upada u drugačiji protok vremena. Tu je sve usporeno i vidljivo oku tek kad se umirimo, zašutimo i počnemo pozorno promatrati sve oko sebe.
Ptice su najuočljivije i najbrojnije: endemski peruanski cock-of-the rock pjegaste papige i još brojne druge, kojima sam odmah zaboravio ime. Kad nam se oči priviknu, a vid izoštri, uočavamo i ostatak prirodnih ljepota: raslinje, stabla, orhideje, insekte i leptire, te konačno- najljepša bića s krilima: kolibrije! Njih ovdje ima 19 različitih vrsta, uglavnom veličine palca. Mašu krilima tako brzo (80-tak puta u sekundi!!!), da vidite samo vrtlog zraka oko njih i čini se, kao da lebde na mjestu. Posvuda na stablima su pribijene cijele banane za privlačenje ptica, a hranilice za kolibrije (bočice jako zašećerenog soka, okrenute naopako) omogućavaju turistima susret izbliza.
Kolibri su autohtone ptičje vrste Srednje i Južne Amerike, a u Andama, posebno ovdje oko Machu Picchua, ima ih najviše različitih vrsta.
Domorodačko stanovništvo oduvijek ih je smatralo svetim pticama, slično Aztecima. U predjelu pustinje Nazca, sjeverno odavde (čuveni crteži 'svemiraca', navodno iz vremena 200 god. p.n.e.) Nazca crtež uglavnom sliči pavijanu ogromnog repa, kako drži kolibrije u rukama.
Uglavnom, kolibri jako kratko žive - prebrzo mašu krilima, prebrzo im kucaju srca (a kako su najmanji, sigurno stalno žive u strahu-moja verzija istine o kratkom životu!), pa završavamo bird-watching seansu i jurimo prema Machu Picchu- opet.
Prošli smo ruine i dolazimo do ulaska na stazu za Mladi vrh, Wayna Picchu. Radi se o jako strmom usponu, mjestimice kozjim stazama i čuvar na ulazu nas zaustavlja- 400 uspona za taj dan već je prodano. I to jučer!!! Pokvarenjaci nam nisu rekli još jučer, ovako smo dolazili uzalud. Dobro, nije uzalud, jer cijeli kompleks je uistinu mističan, a kad razgrnemo izmaglicu, otkrivamo nove stotine detalja koje smo propustili s grupom.
Na visini od 2.720m n na vrhu Wayna Picchua, na luđački strmoj kosini, ostaci su hrama u kojem su obitavali vrhovni svećenik i posvećene djevice za .... Mmmm! Navodno su prije svitanja silazili niz strminu do Machu Picchua, da svečano pozdrave rađanje Sunca i novog dana. Dobro, to nizbrdo još ide, ali povratak je morao biti iscrpljujući, opasnom i skliskom stazicom bez rukohvata.
Wayna Picchu i hram na vrhu (jadne djevice, blago svećenicima):
Wayna Picchu)
Kad nam već ne dozvoljavaju uspon, neće nam ukrasti silazak pješice s Machu Picchua! Raspitujem se kod pristiglih turista, hoće li tko kupiti prethodno kupljene autobusne karte za povratak. Dajem ih u pola cijene, ali svi su sumnjičavi prema tapkarošu. Konačno sam pronašao zainteresirani par - mladog Amera (žrtva!) i njegovu curu iz Amsterdama. Ona je premazana svim mastima, pa spušta cijenu na trećinu. Nema veze, važno da nije potpuni gubitak. Moj suputnik i ja krećemo pješice niz planinu i onda shvatimo da pješačenje do podnožja vrijedi barem kao uspon! Pogled na vrhove u silasku je još ljepši, a osjećaj visine i veličanstvene prirode daleko dublji nego iz autobusa, u grupi. Silazimo polako, uskom zavojitom cesticom od nabijene zemlje. Svuda unaokolo cvrkut ptica, a gusta vegetacija iz planinsko-suprotpske prelazi u amazonsku. Uostalom, područje Amazone počinje nedaleko od ovih planina. Posvuda su divlje orhideje
i egzotične bobice, doduše malo izvan dohvata ruke
potoci
i minijaturni slapovi
činčile i gušteri (a nemamo hrane ni za sebe!)
Ohrabreni, zavirujemo u gustiš- tu je navodno rijetka, endemska vrsta medvjeda (jedini u cijeloj Južnoj Americi) tzv. Andski medvjed(s "naočalama")kao rakun ali ništa. Prvo sam mislio napisati da nas je napalo 3 takva na silasku s planine, ali sam odustao. Ali je, fakat, nešto gadno šuštalo u grmlju
Na pola puta niz planinu, pronašli smo i prilično strme kamene staze za odvažnije:
Na zadnjoj čistini, prije nego opet uronimo u prašumsku stazicu, pogled na ruine iz žablje perspektive:
A onda smo opet u gustoj vegetaciji:
Na svakom koraku mini-slapovi:
Nakon dva i pol sata spuštanja, evo nas u podnožju:
Još samo da prijeđemo preko mosta na drugu stranu
Zadnji komad puta pješke na putu za Aguas Calientes, kućica od blata, trava oko nje,
kad bi u njoj bilo (čaja od) koke imali bi sve
:
I to bi bilo to. Popodne se vraćamo u Cusco na jedan dan, a sljedeće jutro krećemo vlakom preko Anda, do završne točke našeg putovanja- jezera Titicaca.
U sljedećem nastavku: 10-satna vožnja panoramskim vlakom Andean Explorer.
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Machu Picchu (Stari vrh) aka Izgubljeni grad Inka
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Machu Picchu (Stari vrh) aka Izgubljeni grad Inka
Vrhunac svih vrhunaca Južne Amerike, pa time i Perua, predstavlja planinski vrh Machu Picchu , koji sa s nepunih 2,5 km visine i nije najviši, naročito u odnosu na prosječnu nadmorsku visinu od 3,8 km u andskom distriktu Cusco. Vozimo se busom do Ollantaytamba, a odatle panoramskim, uskotračnim vlakom prema Aguas Calientes, gdje se nalazi najzanimljivije nalazište i vrhunac našeg putovanja u Peru.
Prije ukrcavanja samo da popijemo kavu u kafiću:
a onda na željezničku stanicu:
Zasluge za 'pronalazak' Izgubljenog grada Inka pripale su 1911. američkom arheologu-amateru Hiramu Binghamu. On je u Južnoj Americi boravio na nekom kongresu u Čileu, vraćao se preko Perua i od lokalnih stanovnika čuo o Zaboravljenom gradu Inka, kojeg konkvistadori nikada nisu otkrili. Legenda kaže, da je lokalnom vodiču plaćao tek dolar na dan. Nakon fascinantnog otkrića vratio se u Ameriku, dobio sponzorstvo Yalea i National Geographica, pa se sljedeće 3 godine bavio Izgubljenim gradom, pokupio slavu i vrijedne artefakte, te zauvijek u povijest upisao svoje ime- Danas se u Peruu po njemu zove željeznica, autobusna linija i autoput. Zanimljivo, ali tek nedavno su Amerikanci i sveučilište Yale vratili dio od 40.000 odnešenenih artefakta i mumija, opljačkanih iz Machu Picchua.
Još jedna kontroverza prati njegovo 'otkriće'- slično kao i s Kolumbom, i za Machu Picchu su izgleda i prije njega znali, jer su u blizini živjeli strani misionari, a pronađeni su i grafiti sa imenima ranijih posjetitelja. Svejedno, Binghamu se ne može poreći zasluga za svjetsku popularizaciju i konačni status Izgubljenog grada Inka, kao najvećeg i najvažnijeg arheološkog nalazišta, danas najveću atrakciju Južne Amerike.
Već 1924. peruanska je vlada izgradila je željezničku prugu do mjesta Aguas Calientes, a odatle do skrivenog grada Inka ima tek par sati hoda. Danas na ovoj liniji voze luksuzni panoramski vlakovi uz tok divlje Urubambe i kroz gustu vegetaciju, u prosjeku 40 km na sat, pa taj sat i pol vožnje uistinu predstavlja atrakciju samu po sebi. Povremeno, na zavojima rijeka, gdje se sijeku malene udoline, vlak staje, a osoblje vlaka ručno prebacuje skretnicu. Zatim nailazi vlak iz suprotnog smjera, a turisti (jer samo se oni ovim vlakovima i voze) mašu jedni drugima i slikaju se za uspomenu.
Pruga prati rijeku Urubambu, koja se polako zahuktava, a brzaci su sve fascinantniji.
Izlazimo u Aguas Calientes. Kako mu ime kaže, ovdje su termalni izvori s vrelom vodom, pa u jednoj od brdskih uličica primjećujemo i reklamu za iznajmljivanje ručnika i kupaćih kostima!!! Vjerojatno je bogatstvo imati vlastite kupaće, prosuđujem po sebi, jer ni sam ih nemam, pa ništa od testiranja termi u Andama.
Mjestašce se smjestilo u podnožju poznatih vrhova, a naš butik-hotel Inkaterra je razbacan u više minijaturnih, savršeno uređenih bungalova, s obje stane željezničkih tračnica. Dočekuje nas tradicionalni koktel pisco, večera i smještaj u egzotičnim kućicama. Ujutro doručak uz cvrkut brojnih ptica, pa minibus, kojim se dvadesetak minuta prstenastim krugovima penjemo prema ulasku na arheološko nalazište. Machu Picchu je, konačno, na dohvat ruke! Još samo da se popnemo iznad magle.
A onda, prizor sa razglednica, iz putopisnih i povijesnih knjiga:
Ništa čovjeka ne može pripremiti na doživljaj vlastitih osjeta, kad se jednom nađe na platou, odakle puca pogled na Zabranjeni, izgubljeni grad Inka. Samo je stotinjak kilometara udaljen od glavnog grada, kasnije i španjolske utvrde Cusco. Brojne su teorije zašto grad, sagrađen u 15.stoljeću, na vrhuncu moći Inka, u više od 4 stoljeća nisu pronašli. Ne radi se o najvišim vrhovima, niti posebno nepristupačnom terenu. Možda se grad skrivao od znatiželjnih očiju stranaca pomoću prirodnih sila, koje su oduvijek bile na strani domorodaca? Magle i kiše dugo su zaklanjale Machu Picchu od grabežljivih pogleda i ruku stranaca. A kad su oni konačno došli, bili su toliko fascinirani ljepotom i netaknutošću grada i prirode, da su ga uglavnom štitili. Danas je Machu Picchu UNESCO-va zaštićena "baština čovječanstva", a ogromni broj turista iz cijelog svijeta donosi lijepu zaradu vladi Perua. Ipak, pola milijuna posjetitelja godišnje mora ostaviti štetne posljedice, pa se navodno razmišlja i o ograničavanju posjeta ovom fascinantnom arheološkom nalazištu.
Inke su bile majstori gradnje pomoću suhih kamenih blokova, bez ikakvog vezivnog tkiva. To je bilo nužno, jer su Peruom oduvijek, sve do današnjih dana, često drmali razorni potresi. Od pacifičke obale Kalifornije s vrha Sjeverne, pa do krajnjeg juga Južne Amerike, tektonske ploče se ovdje neprestano pomjeraju. Kažu da je lani u Peruu bio gadan zemljotres, a svaka današnja moderna građevina ima zakonski obavezno sigurno mjesto od potresa. U 15.stoljeću, Inke su se od potresa osiguravale savršeno rezanim i uklopljenim masivnim kamenim blokovima, ali i oblikom rezanja kamena - u trapezoid, koji se sužava prema gore, pa je građevina rasla u obliku tupih piramida. Tako se osiguravala veća stabilnost kod podrhtavanja tla.
Sveti grad Inka sastoji se od 140 građevina za svetišta, svećenstvo i kraljevsku obitelj, te ostale stanovnike grada. Naravno, Hram Sunca i svetišta posvećena ovom najvišem božanstvu dominiraju gradom. Tu su i sveti izvori, veliki broj kamenih fontana povezanih kanalima, parkovi, platoi, ceremonijalne i obredne građevine, žrtvenici.... Nažalost, Inke nisu poznavale pismo, pa nema zapisa. O vremenu i načinu života svjedoče samo građevine, iznenađujuće dobro očuvane. Nekima samo fali krov, prozori i vrata, da bi se vratili u funkciju. Ovaj Unescov grad-spomenik zaslužuje zaštitu, a možda i obnavljanje nekih svojih prvobitnih funkcija. Ja bih tu rado gledao prinošenje ljudskih žrtvi bogovima Prirode, recimo, najgorih političara današnjeg čovječanstva, krivih za patnje i stradanja milijuna. Burning bush, kakav bi to biblijski prizor bio!
Ovdje je priroda toliko fascinantna i uklopljena u Sveti grad Inka (ili je obrnuto?), da ostajem fasciniran gdje god pogledam. Sve oduzima dah - građevine, priroda, planinsko-prašumska vegetacija (divlje orhideje na svakom koraku), biljni i životinjski svijet. Ako su ljame i alpake, koje pasu u blizini arheoloških nalazišta, odličan trik muzejskih vlasti, činčile koje posvuda žive oko kamenih gromada prekrasni su prirodni ukrasi.
A za žene i dame, najljepši ukrasi (ljame, alpake i činčile), fino šivani i za ukras zimi:
(ljame) 
(činčile)
(i alpake- za cure i snajke).
Nažalost, ogranizatori su za grupu predvidjeli ručak u podnožju, restoran se zatvara, brzo, brzo, idemo, idemo... Kad ćemo i kako se popeti na drugi, javnosti skoro nepoznat vrh, Wayna Picchu? Sutra!
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): arheološka nalazišta Tambomachay, Saqsaywaman, Chinchero,Ollantaytambo
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): arheološka nalazišta Tambomachay, Saqsaywaman, Chinchero i Ollantaytambo
Nakon par dana privikavanja na 3,8 km nadmorske visine i pretraživanja ulica Cusca, voze nas busom na arheološka nalazišta iz vremena Inka.
Svaki dan ustajemo i poslije doručka i čaja od koke, krećemo prema gradićima u regiju Cusca: Poroy, Cachimayo, Chinchero, Urubamba, Ollantaytambo... Ovaj zadnji jedva smo naučili izgovoriti u jednom dahu- trik je razbiti naziv na 3 sloga (Ojan/taj/tambo).
U Svetoj dolini Inka (Valle sagrado) nalazišta su na svakom koraku. Počinjemo od najbližih: ostaci hramova u Tambo Machay, slijedi Quengo s podzemnim galerijama, Puca Pucara izvore i Princezina kupališta (3740 m n.m.), kao i obrambenu tvrđavu Saqsaywaman (stranci krivo navode kao Sacsahuaman). Lokalni vodiči daju zanimljivu natuknicu, kažu: "Pomislite na sexy woman' i skoro da ste pogodili naziv lokaliteta!"
Puzzle-gradnja uz pomoć ogromnih kamenih blokova, savršeno izrezanih i bez ikakvih vidljivih razmaka, kao niti ikakvog vezivnog materijala, svjedoče o još jednoj (od brojnih) poveznici između arhitekture Inka i starih Egipćana, na primjer. Kao i kod egipatskih piramida, i ovdje su kameni blokovi ogromni, neki teški i do 100 tona, savršeno upasani i priljubljeni i dan-danas.
Inke su poštivale vodu, kao i ostale elemente Zemlje (i neba). Princezine kupke nisu bile za obične domoroce, već samo za plavu krv. Prigodno, zid uz kupalište ima ugrađene kamene niše za mumije, koje su nakon mumifikacije stavljaju u sjedećem, zgrčenom položaju, kao kod prirodnog rađanja. Vraćanje u drugi, novi život?
Još par klanaca i gudura, pa stižemo u živopisno mjestašce Pisac u kojem, začudo, nema pisaca uopće! Ali ima šarena indijanska tržnica, ispod ogromnog stabla koje naktriljuje cijeli trg, smješten ispod još jednog moćnog planinskog vrha. Prelazimo željezni mjest preko divlje i mutne rijeke, razgledamo štandove s turističkim mamcima (vuna, koža, suveniri, svirale, sve pod montažnim nadrstrešnicama od grana i prljavog najlona). Bojanu je dosadno, pa idemo uskim uličicama visoko u brdo, do mrtvačnice i groblja. Mnogi od grobova imaju živopisne aranžmane od cvijeća i kičastih malenih oltara za Djevicu. Možda su iskusnijem oku vidljiva i indijanska obilježja osim katoličkih, ali ja ih ne vidim. Ionako skoro svaka kuća na krovu ima maleni križ i keramičkog bika za sreću. Viva toro!
Na pola puta do Ollantaytamba je Chinchero, prljavo indijansko mjestašce, ogrezlo u blatu prečestih kiša. Poznato je po najvećem platou na kojem su se okupljala plemena Inka odasvud, na velikim sajmenim i religiozno-obrednim okupljanjima. Danas su iz tog vremena ostali samo platoi i podziđa, slična dalmatinskim terasama i prekrasan pogled. Dolaskom konkvistadora, pa kasnije španjolskih upravitelja, domoroci su bili prisiljeni na tom simboličnom platou srušiti postojeće građevine Inka, te sagraditi na njihovim temeljima katoličku crkvu. Julio Iglesias, kao ljigavi pojam svega španjolskog što ne volim (iako puno toga i volim) se, na primjer preziva Crkvenac (Iglesi=crkva), pada mi prvi na pamet, dok ulazim u ckrvu, simbol španjolskog pokoravanja. Unutrašnjost crkve prekrasno su oslikali indijanski umjetnici, ali ključni je oltar i mural koji prikazuje bijelog anđela/sveca, koji probada kopljem klečećeg Inku. tom odvratnom idolu/simbolu stoljeća su vladavine dala legitimitet, pa danas tamnopute Quechue pobožno mole i ispod tog herojskog sveca. Brzo izlazim iz Tame na Svjetlo, vani je mlaka kišica, a zvona i procesija najavljuju još jednu crkvenu svetkovinu. Ipak, Chinchero je najpoznatiji po izvornoj tržnici, na kojoj se ne prodaje uobičajena turistička ponuda, već Indijanci prvenstveno trguju jedni s drugima. Prodaje se svježa riječna ribba, povrće i voće, kukuruz i sjemenje. Dobar dio tržnice obični je najlon na blatnoj zemlji, obrubljen betonom i natkriven drvenim šibama. Naravno, tu su džemperi od alpake i ljame višestruko jefiniji nego u Cuscu. Kupujem jedan za pedesetak kuna i dvije panove frulice. Prodavač i ja naizmjence probamo ustima po istim frulama, dok tražim jednu koja najbolje svira.
Nažalost, slike s Chinchero tržnice posudio sam s neta, jer je kišilo, a ja sam imao zauzete ruke šopingom, kamerom i još koječime :)
Još nam ostaje Ollantaytambo, sa superuskim kamenim uličicama, uz čije rubove, umjesto pločnika, prolaze kameni kanalčići za kiše i nabujale potoke, koji se slijevaju odasvud. Ispod grada nekoliko klanaca otkriva udolinu u kojoj se Ollantaytambo smjestio, a iznad gradića dominiraju ostaci Hrama Sunca, nazvani po proscu kraljeve kćeri, poglavici Ollantu.
S najviše platforme hrama stvarno je blizu, bliže Sunce, pogledajte:
Stvarno je sve u životu stvar vizure i skučenog/proširenog horizonta! Uz pomoć koke, raširenih srca i očiju (ali ne i zjenica!), upijamo sve, bez trunke umora u nogama ili plućima. Ko-ko-ko-kokolo moj!
Sunce u suptropskom pojasu brzo zalazi, pa se spremamo na povratak u Cusco. Još samo preko Urubambe, koja je ovdje smirena i ne divlja. Još ne!
U sljedećem nastavku: Machu Picchu
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Ande i Cusco, glavni grad Inka
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Ande i Cusco, glavni grad Inka
Polijećemo iz Lime prema Cuscu, davnoj prijestolnici Inka, smještenom u dolini na „samo“ 3,5 kilometra nadmorske visine. Vadim kameru da snimim veličanstvene Ande, ali mi stjuardesa LAN-a prijeti prstom. Moram ugasiti kameru, tobože, snimanje će poremetiti elektronsku navigaciju. Svašta! Da sam znao kako će snimka na mojoj staroj Hi8 kameri biti na kraju ispasti loše, ne bih se ni gnjavio. Ipak, vrijedi zumirati brojne nazubljene vrhove Anda, od kojih se tek rijetki bijele od glečera. Većina ih se zeleni, iako su preko 5 km visine. Eh, što ti je ekvator!
Nakon sat i pol nadlijećemo Cusco. Osnovan početkom 12.stoljeća (na jeziku Quechua- Qosko; Inka, a ne Inca), grad je najveće andsko središte sa oko 350.000 stanovnika.Kečua danas ima oko 10 milijuna i žive još u okolnim zemljama- Boliviji, na jugu Kolumbije i Ekvadora, te na sjeveru Argentine i Čilea. Naravno, puno je i dijalekata, iako se svi mogu smatrati jednim, izvornim 'indijanskim' jezikom domorodaca. Da su Inke imale pismo, tko zna što bismo sve još saznali. Njima je bolje išla astronomija i matematika, a brojčane podatke i poruke slali su sistemom čvorića quipu.
Na aerodromu putnike dočekuje glazbena čestitka- trojac u tradicionalnim nošnjama od šarenih vunenih kapica, sto slojeva vunenih prsluka, džempera (sigurno i donje rublje imaju od vune, a ne pamuka!) svira i usput prodaje vlastiti glazbeni CD. Zaboravljamo da nas još čeka puno kupovanja, pa odmah navaljujemo. Cijena-prava sitnica od 10 dolara (nekoliko dana kasnije, sličnu glazbu kupovat ćemo po 5 sola, otprilike dolar i pol, ali svaka se škola plaća). Ono što nitko ne propušta su smotuljci lišća koke po 1 sol (1,5kn). Kupujemo i bombone od koke. Mmmm...
polusuho lišće koke za žvakanje)
Minibus nas vozi kroz ulice Cusca, koji izgledom, arhitekturom i okolnim planinama podsjeća na zabačena sela u bosanskim gudurama.
Jedino, za razliku od današnje Bosne, ljudi su ovdje uglavnom nasmiješeni. Oni koji nisu, na licu ne nose tragiku, osim u tamnim, prepečenim borama na licu (slika ispod nije moja; uvijek mi je neugodno slikati lica ljudi bez dopuštenja; oni koji u Peruu pristaju na poziranje, prilično su zahtjevni oko poziranja/isplate):
(žena na slici tipična je Quechua -ako i žive dulje zbog koke, sunce i Ande postaraju ih prije vremena)
U Cuscu stajemo kod glavnog trga, a splet uskih kamenih uličica vodi u svim smjerovima.
Na pet minuta hoda je Novotel Cusco, hotel smješten u španjolskom zdanju s maurskim lukovima i velikim svijetlim atrijem pod staklenom kupolom. Na sredini 'arapskog' dvora je fontana i ogromna jelka s mašnicama. Skoro smo zaboravili da je za par dana Nova godina!
Imamo cijeli dan na raspolaganju za prilagodbu na ogromnu visinsku razliku- iz Lime, sa 50m n.m., čelični kondor nas je spustio u gnijezdo na 3,5 km! Lokalni vodič savjetuje suzdržavanje od alkohola i teške hrane i puno tekućine- najbolje čaj od koke. U predvorju hotel stoji aparat s čajem, te košara s lišćem koke tko želi pojačati dozu.
slika svježih listova; nisam ih probao svježe, jer ne rastu oko hotela. šteta
Svi poslušno ispijamo čaj, a nas nekoliko hrabrih i znatiželjnih žvaćemo. Sve za zdravlje! Sve za prilagodbu! Sutradan ujutro u foajeu zatičem smiješnu sliku- recepcioner je dogurao ogromnu duguljastu plinsku bocu, sličnu acetilenskima za zavarivanje, a jedan postariji Amerikanac prima dozu kisika na plastičnu, prozirnu masku. Tek kasnije ustanovljavamo, da razrijeđeni zrak na velikoj visini nije šala, kad se jedan iz naše grupe onesvijestio u kupaoni.
Sad, u retrospektivi, vidim da su svi američki napori da unište trgovinu kokainom (tako što savjetuju i financiraju uništavanje uzgoja, korištenja lišća koke - umjesto prerađivače/industrijace/američke posovne exportimport partnere) uzaludni. Kako sam jednom negdje pročitao, to je kao da u Indiji iu/ili Texasu branite uzgoj krava, ili u Slavoniji zabranite makovnjaču, jer se, eto, od maka pravi opijum. Po povratku sam, iskusan i osvježen novim saznanjima i širim vidicima (ne i zjenicama!) mogao samo uskliknuti: Koka nas je (na visinama) održala, koki hvala! Valjda zna Evo Morales što valja na domaćem terenu!!!!
Službena medicina priznaje kokinom lišću brojne blagotvorne učinke: pomaže kod visinske bolesti -provjereno! daje snagu i energiju-provjereno! razbuđuje i djeluje stimulirajuće-provjereno! utjeruje nesanicu -provjereno (oops! neželjeni učinci)!
Sad nam je jasno kako su 'indijanci' mogli izdržati surove Ande uz koku, jer žvakanjem nestaje glad, žeđ i umor. Dokazano pomaže kod reume, malarije, astme, čira na želucu, ranica, krvarenja... U ustima proizvodi efekte slične anestetiku novocainu... Navodno, služi i kao afrodizijak (nažalost, neprovjereno!), ali i produljuje životni vijek. Naravno, umjereno žvakanje lišća i konzumiranje čaja od koke ne stvara ovisnost, niti će vam u krvi ustanoviti znatniju razinu kokaina ili halucinogenih alkaloida. Uostalom, koka spada u porodicu magnolija, tješim se. Istina, ostatke koke pronašli su u mumijama starim i do 3.000 godina, pa ne bih sad baš išao na neka vađenja krvi. Možda, kad potrošim zalihu lišća i čaja :)))
Sutradan se borimo s visinskom bolešću, privikavamo na 3,5 km nm i otkrivamo novi svijet u brojnim strmim ulicama Cusca.
Narednih dana putovat ćemo na jednodnevne izlete u okolicu Cusca, na brojne lokalitete civilizacije Inka, ali i drugih naroda prije njih. Također, tu je i dolina Urubamba, Sveta dolina, a nakon toga- Machu Picchu!
-nastavlja se (nadam se) -
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Lima, ex Ciudad de los Reyes
Kažu, da je Lima dobila ime po rijeci koja kroz nju protječe,
rijeci Rimac. Zamišljam Japance s govornim poteškoćama
oko izgovaranja R i L. Sigurno je tako i Rimac postala- Lima,
preveliki grad za presuho korito Rimaca.
Dolaskom Kolumba (španjolski:Cristobal Colon, odatle
riječ 'kolonizacija', osvajanje,naseljavanje, ali to ste već znali!),
na Karibe sve se promijenilo za obje Amerike i njihove izvorne
stanovnike i vlasnike. Za Perú je bio koban Francisco Pizzaro, srednjestaleški plemić iz planinske Extremadure, gadan tip upalih
obraza i slabašne brade,ali gladan uspjeha, bogatstva, zlata...
Sa šačicom plaćenika sličnih njemu, prvo je osvojio Panamu (sa Balboom), pa Nikaragvu 1522., da bi konačno stigao u Perú 1531. sa 180 vojnika i 30 konja, ornih za zločin, krv i pljačku, uz križ i podršku gladne Katoličke crkve i još gladnijeg kralja. Inke nisu ni slutili da ih čeka pljačka, smrt, genocid... Za krvožedne hordu Španjolaca domorodačka su plemena bila- 'Indijanci', jer je Colon/Kolumbo vjerovao da je stigao u (zapadnu) Indiju. Posljednji kralj Inka, Atahualpa, (zanimljivo, neki ga pišu i Atalhwallpa
) i njegovi ratnici bili su šokirani izgledom konja i gromoglasnom pucnjavom topova i musketa, protiv kojih su imali tek kamene sjekire i praćke. Kralja Inka su na prijevaru prvo pokrstili, obećavajući slobodu, a onda ubili garotom.
Pizzaro je, kao i svi konkvistadori, osvajao zemlje i gradove po ustaljenom obrascu.Nakon vojne pobjede postavili bi glavni trg, nakrcali ga armadom-vojskom i oružjem, nazvali Plaza de armas (Trg oružja), uz njega sagradili crkvu i i svoje nastambe, a oko tog nukleusa širio se dalje grad...Nekadašnja Lima je u 15.stoljeću tako osnovana, baš u siječnju...Trebalo se to desiti na Sveta tri kralja, stvar je malo zapela, no gradu je ostalo ime (Ciduad de los reyes, Grad sveta tri kralja).
U Chincheru u Andima vidjeli smo crkveni oltar i fresku, koja prikazuje sramotnu ulogu Katoličke crkve u genocidu. Djevica uviđa kako su tamnoputi (kao Arapi, dakle, "Mauri") premoćni, pa šalje u pomoć sveca-zaštitnika Španjolske da, jašući na konju, pobije Quechue/Inke ("indijance"). Ta slika i oltar ponosno stoje i dan-danas, a genocidu na slici/oltaru klanjaju se i današnji domoroci. Pokoreni su ognjem, mačem, križem, jezikom, kasnije novcem, politikom 'matice Španjolske', u novo doba političarima i svjetskim kapitalom... Danas je Katolička crkva i službena religija po ustavu Perúa. Kome se većinsko domorodačko stanovništvo klanja u privatnosti svojih kuća, drugo je pitanje. Nadam se- Suncu i Mjesecu, kao i za srednjevjekovne vladavine Inka. "Vjera" i ckrva i danas složno stupaju, ali većina vrhunskih umjetnina, filigranskih predmeta od zlata
istopljena je i u zlatnim polugama odvežena u Španjolsku.
Umjetnine, koje nisu istopljene, završile su u privatnom Muzeju
zlata u Limi.
Danas Perú ima Parlament ,parlamentarnu 'demokraciju',
predsjednika... evo, kako to izgleda:
Knock, knock, knocking on parliament/church/heaven's door,
ali đon, zatvoreno, cerrado!
Ipak, njihov je predsjednik opet (i u drugom mandatu)
u skandalima do grla. Kad ga ulove u korupciji, na
naslovnicama osvane njegova sexy afera s plesačicom.
Divne su dimne zavjese, tako poznate...
Još ostaju slumovi bez vode i struje, bijeda na obroncima
velegrada:
Isprat ću gorak okus Pacifikom, napasti oči, zamočiti
noge i...
A, sad je dosta pustinjske,suhe klime. Idemo u Ande!
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú):glavni grad, Lima
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú):glavni grad, Lima
Iz hladne eurospke zime sletjeli smo u toplo ljeto 12-milijunske Lime, koja čini trećinu ukupnog stanovništva. Moja prtljaga je, nekim čudom, ipak iz Madrida poslana na pravi avion. Na iritantnom konvejeru pojavljuje se prva, pa ostali iz grupe čestitaju na sretnom događaju.
Čeka nas lokalni vodič, ljubazni tamnoputi čovječuljak od šezdesetak godina, s jakim orijentalnim crtama lica. Ne usuđujem se pitati, ali sigurno ima japanske krvi, jer Japanaca (nakon Brazila), ima najviše baš u Perúu, oko 100 tisuća. Uostalom, vodič sliči na Nippon Peruanca i bivšeg predsjednika Fujimorija, koji je zbog korupcije i zloupotrebe vlasti završio s presudom od 6 godina zatvora, unatoč skrivanju u pradomovini, Japanu. Eh, Balkane moj! Do kada će naše diktatore spašavati smrt, biologija i ostale olakotne okolnosti??
Vozimo se pored luke Callao, koja ima status i položaj sličan Pireu/Ateni. Pravi je lučki grad od dizalica i vatrenih ulica. Po dolasku u hotel na lokalnoj televiziji gledam skoro uživo prijenos crne kronike s epilogom - ubijen policajac, drugi ranjen, u okršaju s lučkom mafijom. Slike izbušenih auta, rupe dovoljno velike za slonovski kalibar. Brrr! Neće nam biti ništa, turisti su svugdje dobrodošli!
Doduše, do prije nekoliko godina, Lima je bila opasan i nesiguran grad, a večernja šetnja mračnijim ulicama opasna kao mahanje novčanikom u favelama Rio de Janeira. Onda je policijska država uzela stvar u svoje ruke, pa je sad opasno tek s lažnim taksijima, koji te jeftino prevezu, istovare u nekoj slijepoj ulici i...
Ostavljamo jakne i ostalu zimsku odjeću u kojoj smo doputovali, oblačimo majice kratkih rukava i krećemo iz hotela Nuevo Mundo Lima u obilazak obližnje bogataške četvrti grada - Miraflores. Sve je čisto, umiveno, samo su ulice pomalo prašnjave. U Limi nikad ne pada kiša, vodič kaže da je zadnja pala prije 7 godina. Vjerujem mu, jer svi na ulicama izgledaju pomalo dehidrirano. Kupujemo vodu, jeftina je, samo 1 sol (malo više od kune i pol). U hotelu su lopovi na vodu u minibaru istaknuli cijenu - 2,5 dolara! Ladrones!
Odlučujem otići sam do obale. Kažu da od Mirafloresa nije daleko i zaista- 10 minuta vožnje taksijem i već smo na obali.
Grad doslovce visi na rubu provalije od pedesetak metara, a obala je kao nožem usječena ispod litice od naslaga stvrdnutog pijeska i šljunka.
- Zar se ne bojite odrona?- pitam čuvare plaže, a onda mi sine da nema kiša, niti opasnosti. Sasvim na rubu lijepo uređeno šetalište s cvijećem u cvatu, nizovi hotela i restorana sa staklenim terasama i pogledom. Za ručak ne štedim- naručujem jumbo shrimps Miami style,ogromne škampe s ljutim umakom i coca-colu za 12 dolara. When in Rome... Zanimljivo, ali coca-cola je prvobitno sadržavala koku, a onda prešla na ove šećerlema-recepte. Također, i prvobitna boja bila je prirodna, zelena, kao lišće koke. Baš kao današnje nacionalno piće Inca-Kola. Da, dobro ste pročitali, nije Inka-Cola, kako bi bilo logično, već su marketinškim trikom C i K zamijenili mjesta. Naime, Inke nisu poznavali pismo, unatoč superiornosti nad ostalim domorodačkim - da ne kažem, indijanskim - narodima ovih krajeva. Njihov su (iz)govor Kechua indijanci, koji i danas čine većinu stanovništva, prvobitno čuli kao jako izraženo K, pa su ga tako i pisali. Dakle, Inka, a ne Inca; Kusko (ili Qosko), a ne Cusco... Konkvistadori, pa ostali Španjolci i na kraju, globalizacija... Konačni osvajač je CocaCola Inc., koja je jeftino kupila domaću Inka-Kolu i sad je trži onima, koji se uporno opiru smeđem zaslađenom govnu, čiji sam i sam ovisnik.
Ali, zastranio sam, a baš sam krenuo pričati o Limi, ogromnom gradu na rubu Pacifika, gdje stavite prst u vodu i već ste spojeni s Japanom i Kinom.
Obala je od crnog, vulkanskog stijenja,a sasvim uz vodu su savršeni kamenčići, okrugli od nesmiljenih valova. Pravi raj za surfere! Gledam ih kako u desetinama, kao ogromni, crni galebovi, leže na daskama za surfanje i čekaju prave valove. Ostatak posjetilaca plaže su roditelji s djecom, tinejdžeri i sredovječne žene, koji se sunčaju. Hrabriji se povremeno približe vodi da namoče noge, samo-treba biti spretan i hitar! Krivo sam izračunao brzinu povlačenja valova i već sljedeći trenutak zapljusnulo me do koljena i smočilo hlače!
Nije baš toplo, ali nema veze. Svlačim se i hrabro bacam u valove. Jedan sam od rijetkih plivača i skoro mi je neugodno bez daske za surfanje, jer tu nitko ne pliva. Sušim se na vulkanskoj stijeni i promatram surfere. Eh, da imamo vremena...
Popodne odlazimo u razgledanje jednog od dva najpoznatija muzeja u Limi - Muzej zlata. Naravno, kao i sve što vrijedi, u privatnom je vlasništvu s više od 8.000 vrijednih zlatnih izložaka naroda Inka, Chavin, Mochica, Chimu i Nazca iz predkolumbovskog perioda. Oko muzeja je sve u cvatu.
U muzeju je i ogromna zbirka oružja iz cijelog svijeta, uključujući i fascinantnu kolekciju samurajskih mačeva i čega sve ne. Ipak, ne dijelimo očaranost oružjem sa osnivačem muzeja, pa nastavljamo razgledanje glavnog grada. Posjećujemo predsjedničku palaču, pred kojom stražare u borbenom vozilu s mitraljezom na kupoli. Oklopno vozilo s vodenim topom je iza palače, za rezervu valjda. Samo da Bandić i Sanader ne saznaju za ove modele!
Ljudi na ulicama Lime izgledaju pristupačno i simpatično. Neke pitam za povratak do hotela. Nemaju pojma, pitaju u kojem je to distriktu, jer Lima ih ima puno i previše za zapamtiti, čak i domaćima.
Čak niti taksist ne zna naći put (kasnije sam doznao da je trebalo reći San Ysidro), pa nas vozi naokolo. Navečer idemo u šetnju do Glavnog trga (Plaza Mayor). Lima je i tu izuzetak, jer svi ostali gradovi Perúa imaju glavni trg istog, pregnantnog naziva - Plaza de Armas, Trg oružja.
Vozimo se minibusom do hotela, a na svakom raskrižju vidim zanimljiva lica.
Još samo da čistač počisti za nama, pa u krpe.
Pred nama je put u Cusco, staru prijestolnicu Inka, u srcu Anda, na prosječnoj nadmorskoj visini od 3.850 metara. Treba se naspavati!
U sljedećem nastavku : Cusco
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú):Putovanje na Južnu hemisferu
Inka,kraljevstvo Sunca (Perú):Putovanje na Južnu hemisferu
Ostalo mi je još samo šest mjeseci života! Dobro, možda malo više, ali ponašam se, kao da ću već sutra otegnuti papke, pa križam s liste prioriteta jednu po jednu stavku. Moja okolina misli da se radi o krizi srednjih godina, a ja znam da je u pitanju glad za novim horizontima. Sad je na redu Južna hemisfera, donja polovica Zemljine kugle.
- Zašto baš Perú? Samo kratko, u par riječi - pita moj blazirani poznanik, nemajući strpljenja za epska objašnjenja.
- Ande, Inke, Titikaka, ljame i tupamarosi ! - dajem nakraću dijagnozu.
Čuo je za ljame, kaže. Dobra vuna! On je istaknuti član HDZ-a, pa mu objašnjavam da ja, kao prononsirani ljevičar, idem novim putevima revolucije: prvo sam išao na Kubu, pa u Vietnam, a sad u posjet zemlji maoističkog pokreta Sendero Luminoso.
Tupamarosi forever!
Iz Hrvatske nije baš jednostavno doći do Južne Amerike: iz Zagreba letimo za Zurich, a zatim presjedamo do Madrida, odakle kreće najveći broj letova za Latinsku Ameriku. Tako barem glasi slogan najgore aviokompanije na svijetu, španjolske Iberia. Kod njih sve kasni, upravo štrajkaju kontrolori leta, pa zajedljivo komentiram kako će avione sigurno navoditi pomoćni radnici na utovaru prtljage. Zloguko proročanstvo, jer su mi odmah putem zagubili kovčeg. Navodno će me dočekati na konačnom odredištu. Samo, pitanje je- kojem? Kao šlag na tortu, Iberia nam za bljutavi obrok u avionu traži lovu! Deset eura za šugavi sendvič, tko nema gotovinu, može i na karticu. Sredovječne stjuardese vješto guraju pod nos aparate za peglanje kartica i zdrave pameti. ˇIberia, vete a la mierda! Hajde, barem ćemo letjeti kraće, tek šest sati. Točnije, toliko pokazuju satovi, jer letimo u pravcu suprotnom od vrtnje Zemlje. Sjedišta u Airbusu 747-300 su, avaj, od iskrzane tkanine umjesto kožnih, a prozorska sjedišta, po dva u paru sa svake strane aviona, odavno rasprodana. Sjedamo u uska, nagurana, središnja sjedala za stoku sitnog zuba, dok business klasa zv
Dva filma i dva obroka kasnije, vidim kroz prozore obrise Anda. Stotine nazubljenih planina, nastalih brojnim tektonskim poremećajima i potresima, koji i dan-danas svakodnevno podrhtavaju Peruom, uglavnom su zeleni do samih vrhova. Između njih se smjestilo stotine dolina, uvala, klanaca i kanjona. Kao pošumljena Mjeseč ili Venera kakvom je ponekad zamišljam!
Svuda između planina vijugaju prljavožute rijeke, od kojih većina pripada slivu Amazone, a dok jumbo jet gubi visinu, pomalo razaznajem i blještave, srebrne vodopade. Još malo, pa ćemo dostići obalu Pacifičkog oceana, na kojem leži glavni grad Lima. Službene statistike vode ga kao grad od 8 milijuna, ali postoje slumovi i 4 milijuna nevidljivih, koji žive na rubu grada i civilizacije.
Popunjavamo imigracijski listić. Stjuardese upozoravaju, da ga dobro čuvamo, jer bez njega nema izlaska iz zemlje. Dočekuje nas vrelina i pritisak zraka na izlasku iz aerodromske zgrade. Tu, na Južnoj hemisferi, upravo počinje ljeto.
U sljedećem nastavku: Lima