Onda mi je doprlo do mozga - normalno da me ne prepoznaju! Pa sljedećeg lipnja navršit ću osamdesetu! Brada mi više nije crna, beretku ne nosim godinama, a cigare- njih ne pušim već trideset godina. Točnije, od svoje inscenirane smrti u Boliviji na današnji dan, 9. listopada 1937.
Star sam, priznajem, a revolucija teče dalje, ne čekajući nikoga. Zadnjih godina opet koristim svoje pravo ime, Ernesto, jer zaboravljam sve one silne pseudonime s lažnih putovnica, koje sam godinama koristio, putujući po svijetu i raspirujući plamičke lokalnih ratova koji bi se jednom trebali spojiti u veliki plamen svjetske revolucije.
Još odmalena sam u rodnom Rosariju u Argentini maštao o Marseljezi i Marxu, barikadama i pomoći potlačenima cijelog svijeta. Danas s ponosom gledam na pola rodne Južne Amerike, koja je zbacila imperijaliste i srčano vodi borbu s Vragom iza kojeg se vuče odurni smrad sumpora. Uskoro je panamerički kontinent naš, od Guzmanove Gvatemale, Meksika i Bolivije, u kojem danas moj učenik Evo Morales nacionalizira otetu naftu, sve do Srednje Amerike i Dalekog istoka. Sve više nam se afričkih zemalja i naše crne braće pridružuje na tom putu.
Streljački vod nišani, a ja sam miran. Pobunjenički geni irskih predaka i vrela krv mojih baskijskih korijena čine me nestrpljivim. Najradije bih sam rukovodio strijeljanjem, jer ove šeprtlje ni dirigirano ubojstvo ne znaju napraviti kako treba.
- Hajde, chancho!- vičem vojniku koji me gleda u lice, dok mu graške znoja cure niz obrvu. Znoj ga peče i trlja oko, pokušavajući ciljati u moje grudi.
- Pucaj, svinjo- prezirno rokćem, izazivajući ga. Taj moj vlastiti nadimak posebno mi je drag, još iz vremena dok sam igrao ragbi. Zaradio sam ga tako, što su svi tvrdili da smrdim. Istina, nisam se volio kupati, ali ženama nije smetalo.
-Pucaj, kukavice! Ne boj se, pucaš u običnog čovjeka!- pljunuo sam prema vojniku, koji je izvukao najkraću slamku.
Ima čast pucati u legendu! Miran sam, jer znam da je metak u cijevi ćorak. Felix Rodriguez možda jest CIA, ali i dvostruki agent Moskve. Osim toga, Felix je samo čovjek. Potkupljiv čovjek.
Umoran sam od dizanja svjetskih revolucija, od neprestanih borbi. Umoran sam od naslovnica, zabava, kurvi i svjetskog proletarijata. Ne podnosim život u ilegali Praga, Ulan Batora i Beijinga. Želim ostatak života provesti kao običan čovjek, sa svim svojim slabostima i manama. Teret čovječanstva na mojim plećima postao je pretežak.
Znam, pucat će u grudi, pa noge, ne smiju mi unakaziti lice. Moraju me slikati mrtvog za sve svjetske naslovnice i filmske žurnale.CIA mora isplatiti Moskvu, a multinacionalke koje su mi ucijenile glavu, isplaćuju sve. Čak i mene, iako to ne znaju, naravno. Felix će dobiti pet milijuna dolara u Švicarskoj, a ja konačnu anonimnost.
Dok američki agent skida moj Rolex sa ruke, jedva se suzdržavam da se ne odam u ovoj farsi. Imperijalizam će propasti i bez mene, jer pohlepa kojoj nema kraja guta sve, čak i zlatno tele, pa traži još. Sve dok se ne uruši u vlastitim temeljima i uguši u vlastitim govnima.
Viva la revolucion, uzvikujem u sebi, a lažna holivudska krv iz progrizene vrećice, skrivene u ustima, kaplje niz bradu i natapa moju lanenu košulju.
U vojnom ambulantnom vozilu presvlačim se brzo i sjedam do Felixa na prednje sjedalo. Dva liječnika otraga amputiraju šake na već pripremljenom lešu mojeg dvojnika i pakiraju tijelo za kremaciju na nepoznatom odredištu. Felix mi pruža cigaru i namiguje.
- Najbolja kubanska, Comandante – ironičan je, dok mi s lažnim respektom salutira. Škarama režem bradu i britvom gulim ostatke u žurbi. Za detaljno brijanje bit će još vremena, u Parizu ili Londonu, svejedno. Odbijam cigaru.
- S tim je gotovo, prelazim na gauloise - ozbiljno odgovaram i na prvom zavoju iskačem iz sanitetskog vozila. Bolivijska prašuma i noć gutaju posljedne tragove Ernesta ‘Che’ Guevare.
Godinama kasnije, po svjetskim prijestolnicama preskačem novinske članke o Trećem svijetu, nesvrstanima i ratovima koji se neminovno rasplamsavaju posvuda. Nemam odgovornosti niti želje da osobno učestvujem, ali financijski, anonimno naravno, pomažem sve koji ruše imperijalizam i nepravedni svjetski poredak. ETA ili IRA svejedno, FRELIMO ili Crvene brigade, svi kod mene imaju otvoren sponzorski račun i skoro neograničena sredstva.
Vremenom se moje investicije na njujorškoj burzi otimaju kontroli, a dobit raste geometrijskom progresijom. Osnivam zaklade i fondove pod krinkom pomoći gladnima, nesvrstanima, međunarodnim organizacijama. Nešto od novaca i fondova predajem u ruke povjerljivkim ljudima od koristi, koji imaju viziju. Bill Gates, George Soros ili Warren Buffet, meni je svejedno. Ironija je uglavnom u činjenici, da su većina Amerikanci. Oni isti, kojima sam u Zaljevu svinja pokazao gdje im je mjesto, kad sam pred obale Floride doveo nuklearne bojeve glave.
Zadnjih godina pomažem Ruse i Arape posebno, jer dijele sa mnom viziju o konačnom porazu Vraga. Simon Bolivar je bio general, ali tek moj učenik Hugo, potpukovnik Hugo Rafael Chavez Frias tjera strah u kosti, jer aktivno nastavlja mojim stopama, šireći Srednjom i Južnom Amerikom duh internacionalizma. Na pragu je stvaranja Panameričke federacije, koja će konačno odbaciti imperijaliste i vratiti zemlju seljacima i indiosima.
A ja?
Ernesto Guevara de
Da konačno prestanem nositi teret svijeta na vlastitim plećima. Fingiranom smrću stvorio sam ikonu, koja je desetljećima noćna mora imperijalista. Legendu, koja će sve nas nadživjeti.
Ironično, Che je istovremeno najkomercijalniji simbol svih vremena, a djeca bogataša gutaju moje slike i knjige. Moje su ideje sve življe, sve stvarnije.
Zovem se Ernesto, ali prezime? Prezime sam zaboravio. Imam skoro osamdeset godina, a danas mi je godišnjica smrti.
Sa zvonika katedrale svakog božjeg jutra promatram Salomu, dok žustro korača prema uredima uz Dravu. Već je prošlo osam i ona kasni, kao i obično. Jutro je prohladno, izmaglica od vodene pare obavija rijeku kao fina koprena, kao prekrivač od pjene. Jutarnja vreva već je u punom zamahu, a tramvaji pozdravljaju kloparanjem, dok prelaze trgom i zavijaju prema Strossmayerovoj.
Zamakne za ugao, a ja sam već oronula fasada na zgradi. U prolazu, znatiželjno udišem miris njezine kose i puhnem u neposlušni pramen. Za ostale, Saloma ima obično, domaće ime, Sonja, Snježana... Sanja, recimo. Njezino je ime kao osobna mantra, nikome se ne otkriva, inače mantra ne uspijeva.
Saloma ima tajnu, koju pažljivo umotava u sedam neprozirnih velova. Njezin ples traje već godinama, ali tek oku pažljivog promatrača, dostupna je prava istina njezinih velova. Ona nije kriva za glavu na pladnju Ivana Krstitelja. Nije pobjegla iz narcisoidne opsesije Oscara Wildea, čak niti iz trolovske parodije Terryja Pratchetta. Pratim je oduvijek i siguran sam da znam njezinu tajnu sedam neprozirnih velova.
Istina, uglavnom pleše kako drugi sviraju, ali pritom je slobodna. Nikome se ne otvara, ne prepušta, pa je istinski zaštićena i nedodirljiva tamo iza sedam gora i sedam mora. Iza sedam velova. Znam to, jer ponekad noću, kad svi spavaju, a ona misli da nitko ne gleda, pažljivo skida velove, koji je čuvaju od vanjskog svijeta. Oni kriju sedam konfliktnih i međusobno suprostavljenih životnih uloga.
Kad netko spomene sintagmu samohrana majka, ona poludi. -Otkad već muškarac ne hrani obitelj, kaže ljutito, koliko to ona može biti. - Ne trebam sažaljenje, niti muškarca u kući pod svaku cijenu.
A cijena koju stavlja muškarcu na dušu obično je lako naplativa, nematerijalna, bez novčanih mjerila i vrednovanja. Kao muha na njezinom ormaru slušam kako se ispovijeda ogledalu:
-Samohrana? Naravno, kad jedem manje od komarca! Mene je lako hraniti!
I to je živa istina- dajte joj jabuku, oraha, bilo kakvog voća i riješili ste problem hrane. Kao moljac, bio sam u njezinim ormarima i ladicama i znam sigurno, da je nije teško niti oblačiti. Traperice i par majica traju već godinama, pa sam, više reda radi, izgrizao jednu, koja joj se ionako nije previše sviđala.
Da je poslušna kćer, tu nema pogovora. Roditelje je uvijek teško zadovoljiti, jer po definiciji žele da djeca ispune sve njihove neostvarene snove. Ona je već u startu hendikepirana. Roditeljska je naklonost uvijek podijeljena među djecom. Roditelji instinktivno osjete, kojem djetetu je ljubav potrebnija, pa je tamo, često nepravedno, usmjere. Ako pri tom sudbina jedno od djece makne iz jednadžbe, ta praznina ostane zauvijek neispunjena. Uzaludno je i pokušavati, ali Salome ne odustaje. Nema izbora, ona je samo dijete, makar je davno prešla tridesetu.
Skriven u okviru zajedničke fotografije s ljetovanja, promatram je u ulozi otuđene supruge. Ljubav se pod bračnim krovom lako razvodni, izgubi po hodnicima. Samo pred dječjim pogledima, Saloma pleše za muža. Njihova tijela tek jednom tjedno, zbog osjetljivih dječjih godina, ispune isti ram bez osmijeha u okviru slike.
Dok pretvoren u trak svjetla visim obješen u spuštenim zastorima momačkog stana na drugom katu zgrade bez lifta, nevoljko i s mučninom gledam Salomu u zagrljaju ljubavnika. Jednom mjesečno, uvijek četvrtkom u pauzi za ručak od dvanaest do dva, ona je divlja, nesputana ljubavnica. Naizgled gola, znojem orošenog tijela i prekrivena poljupcima. Iako ogoljena, u mojem je pogledu tu najčvršće ogrnuta velovima, omotanima oko svojeg srca, njegovog grla, okrhnutog lustera, pretankih zidova … Ona ga ušutkava, a iznutra vrišti za riječima. On je šutke razumije, ona je sve što želi, škrto objašnjava. Ne govori o sebi, o njima, ta je tema zabranjena, jer je uzaludna.
Na povratku u ured, to si popodne dozvoli nemar i mrvicu opuštanja. U druge dane, ona radi dvostruko više od ostalih. Dokazuje se, pouzdana je suradnica, iako najradije samostalna. Od muških kolega mora po defaultu biti bolja, ipak je žena, to se od nje (ne)očekuje.Ona to može, jedino su sati prekratki, prođu prebrzo. Zato posao nosi kući i nad njim ostaje noćima. Tješi se, da je tako bolje za sve, tako ima više vremena i mira.
Kad posao zapne, ili još bolje- kad ga pozavršava - pretvara se u šarenu kutiju prepunu pisama, zapleta i pripovijedanja. Izvadi ‘Priče iz davnine’ i one malo novije, pa piše, dodaje i izmišlja. Čini to tako nevino, da joj čitatelj lako oprašta. Ipak je domaća, a kako zamjeriti Domaćima?
I konačno, njezin je posljednji sloj i uloga ta sretno-nesretna, nesigurna žena. Ako joj horoskop predvidi spokoj, čitav je sat, možda i dan, spokojna. A trenutak iza toga došulja se sumnja u sve i svašta, u sve i svakoga, pa odmah ruši svježe konstrukcije upravo sretno izmaštanog sna. Kaže, bolje da rušim sama, to svaki graditelj bez dozvole zna, jeftinije i lakše je za sve, misli ova nesigurna graditeljica.
Zato služe velovi, skrivanje, inhibicija. Iz njezine ljušture ne bi je istjerali ni dimom, vatrom, niti peticijama. Ostaje tek da, viseći sa stropa, uzdahnem i ostavim je njezinim maštanjima. Možda jednog dana posustane od skrivanja, od zaogrtanja velovima.
Wall, 02.07.2007.