Četvrtaste gaće SpužvaBoba i raskol u Staračkom domu

 Boban je bolničar u Domu za starije i nemoćne i jako omiljen među starijim štićenicama. Nasuprot ženama, starčeki ga mrze, ogovaraju i zavide mu. Boban, naime, ima rijetku sreću da spužvicom pere ženice, koje završe u stacionaru na prvom katu. Kad su nemoćne, kad ne mogu same do kupaone, tu je Boban i njegova spužvica.

Mislim da je njegovu veliku tajnu prvi provalio onaj Francek, čiju su ženu odvezli u stacionar još prije zime. Nedostajala mu je njegova čangrizava baba, iako ga je svakodnevno mučila prepričavanjem sapunica, ogovaranjem baba s prvog kata (tamo su one kojima Centar za socijalni rad plaća smještaj, dakle, niškoristi koje su starost dočekale bez penzije, bez ikog svog i bez kučeta i mačeta). Odvezli su je zbog slomljenog kuka, a on je znao da se iz stacionara rijetko izlazi. Jedino prema vešeraju u podrumu Doma, gdje su na nosilima čekali mrtvozornika da ih odveze zauvijek.

Francek je jednom u muškom wc-u, dok je sat vremena u tišini sjedio na školjki i čekao da čaj protiv začepljenih crijeva konačno proradi, kroz otškrinuta vrata ugledao Bobana kako pere ruke, a zatim spušta bijele bolničke hlače i poravnava gaće. Bile su to žutošarene, ružne četvrtaste gaće s cvjetnim uzorkom, potpuno identične SpongeBobu, junaku iz crtića. Prepoznao je odmah tufnice na žutome; sin i snaha su ga vikendom iz Doma odvodili kući da se poigra s praunucima, a kod njih se SpužbaBob stalno vrti na televiziji. Malci imaju i igračku SpongeBob.

Boban je, istina, visok i zgodan, ljubazno se odnosi i prema muškima, ne samo ženama u Domu, ali Francek ga ne podnosi. Zna on dobro kako mu babe često stavljaju novac u džep bijelog mantila, a jednom je i svoju ulovio dok je tom zavodniku davala njegovu bombonijeru. Gad se samo smješkao i sve stavio u taj svoj džep, dubok kao najdublja spilja.

Zna on dobro, da se njegova baba još dobro drži. Ponekad bi mu došla u krevet, da joj zagrije noge, a onda bi i hladne ruke gurnula u njegovu pidžamu. Jednom su bili blizu da se i poigraju, baš kao u mladosti, ali ga je nešto gadno presjeklo, pa su odustali. Ali, grijao je i on ruke na njoj, među nogama i grudima, koje su bile joj sasvim feš i herclih. A sad je ruke grijao taj mladi dripac, koji je sa svojih trideset mogao imati koju bi god poželio u Domu. Pri tome su mu masno plaćale, da svoju spužvicu i bogzna što još malo duže zadrži na njima. Samo zbog toga Boban se nije dao iz Doma, kad mu je ravnateljica pronašla bolji posao u bolnici. Neće, pa neće! I još je tvrdio, da on stare ljude razumije i da se zato školovao za bolničara.

Barica s trećeg kata govorila je, doduše, da Boban spužvicom pere i rukama masira sve odreda, koja god se požali. Da ne traži novce i da baš svaku počasti ljubaznim osmijehom i razgovorom, a na svoje je oči vidjela kako neke babe zna pogladiti i po licu. Nije mu to uzela za zlo, posebno jer je i sama jednom kod njega došla na red, kad je lani bila nepokretna i završila u stacionaru. A što mu daju novce, to je njihova stvar!

Problem je, ipak, nastao kad je jednog jutra Barica naletjela na lokvicu pored kreveta svoje cimerice, koja je tu noć posebno ječala i jaukala. Večer prije, Barica je popila dvije tablete za spavanje i izvadila slušni aparat, mirno se okrenula na drugu stranu i glasno zahrkala. Ali ujutro, njezina je cimerica pjevala u krevetu, a lokva kod kreveta bila je sumnjivo velika.

Netko je bio u sobi dok sam spavala, možda i sa spužvicom, pomislila je Barica i zaobišla tu baricu u širokom luku, a onda je stala u nečije velike, kockaste, žutošarene gaće, okliznula se, koraknula unatrag u tu čudnu lokvu i pala svom dužinom pored kreveta.

Ne treba posebno spominjati da je završila u stacionaru. Samo, Boban taj dan nije došao na posao, a vijest o pronađenim gaćama, za koje su svi sumnjali da su gaće bolničara Bobana, cijelim se Domom raširila kao šumski požar.

Do podneva, ravnateljica je već suspendirala Bobana, a sva tri kata su brujala o SpužvaBobu i njegovim noćnim aktivnostima izvan radnog vremena.

Bobanova zamjena je jedna bešćutna postarija sestra, koja svim štićenicima daje spužvicu u ruke da se operu sami, a onima nepokretnima šalje njihove cimere da ih operu. Kaže, da je to kršćanska dužnost nas, pokretnih.

Meni nije teško, samo kad prođem hodnikom pored sobe onog zločestog Franceka, dobijem strašnu želju da ga priupitam zašto u ormaru ima nekoliko velikih žutošarenih gaća na tufne, kakve nosi SpongeBob, kojeg i moja unučica rado gleda? Znam da ih on sam ne nosi, jer sam ga vidio puno puta kako oblači svoje duge, prljavobijele zimske gaće, koje ne bih dirao ni štapom.

Kako ga nije strah od Boga? Hoće li jednog dana velečasnom ispovijediti svoju strašnu tajnu? Moram to uskoro saznati, jer ni ja neću dugo, ni meni ne idu godine unatrag. A kad jednom završim u stacionaru, nepokretan i prepušten nekoj od opakih sestara na milost i nemilost, hoću li ikad, barem jednom, osjetiti tu nježnu žutu spužvicu na preponama, taj anđeoski dodir, kakav je, kažu, imao SpužvaBoban?

Wall, 23.12.2007.

Deset deka iz deset dana sreće

 Kad ja pođem na Bembašu na vodu, ja povedem bijelo janje sa sobom.

Vodim ga sa sobom, jer Ona voli to bijelo klupko vune, njegovu vlažnu njušku i oči koje ne slute belaj niti mesarski nož pod vratom jednog dana. Da nema janjeta, ne znam kako bih skupio hrabrost i stao pred mesnicom njezinog oca. Kad se približim na deset koraka, obuzme me sreća i strah istovremeno da će naići druge mušterije, da neće sa mnom imati vremena porazgovoriti, janje podragati, a mene onako ispod oka milo gledati.

- Dobro jutro, komšija! Jel’ opet deset deka? – pita me, zavodljivo pući usne, crvene kao višnja, a meni se zavrti u glavi od jakog mirisa krvi i ustajalog mesa. Mesnica njezinog oca, u kojoj ona stoji za pultom i reže mi deset deka sudžuka da imam za pregristi dok sam na ispaši s ovcama, zasja njezinim osmijehom. Za mene, samo za mene, osjećam. Znam to.

Ona ima najveće vrline ovog šehera- mudrost i pravednost, skromnost i hrabrost i još trista čuda skriva se u tim bujnim njedrima, od kojih mi sline cure kad joj kradom zavirim u jelek. Obuzme me pohota, a opet je doživljavam kao sveticu iz koje sija vjera, blagost i nada. Milosrdna je i blaga, svaki put prosjacima udijeli, a meni se milo smješka otkad tu svraćam. Odreže i više od deset deka za koliko imam novaca, pa dadne i okrajak ako je viška.

Kad me svojim crnim okom pogleda iskosa, pa obori pogled, trojedna moja duša od razuma, svetog duha u meni i žudnje jurne kao golubica što se uhvatila u prostrto platno, zapetlja se sve u meni i odleti. Um i razum i sva svetost ispari iz mene kao rukom odneseno, pa ostane žudnja koja me razdire.

Kad sam pričao jaranima kako mi je lijepa, kako mi se milo smiješi i da mora biti moja, nisu mi vjerovali.

- Krupnija je od tebe, a bokova širokih k'o lađa. Ta je svikla u sebe stavljati obilno, pa kako ćeš ti, goljo i žgoljo nijedan, takvu rasnu ljepoticu zadovoljiti? – najčešće su bile riječi, kojima su tjerali moju žudnju iz mene. Ali, što su je više hladili pošalicama i razumom (da kako bi je dali meni, kad jedva za sebe imam, a tih nekoliko ovaca ne može prehraniti punu kuću), to sam više žudio za mladom ljepoticom.

Znao sam da su joj prijateljice pričale o meni. Prvi sam dan za nju bio onaj ludi pastir, što kroz cijeli grad vodi svojih pet-šest ovaca na ispašu, pa mu nije dosta, već i kad ide na vodu stavi oko vrata najmilije janje i cijelim putem pjeva. Kad mi je prvi puta rezala deset deka sudžuka, porezala se na prst, a ja brzo priskočio, pa uzeo sisati da može biti od sječiva zatrovanu krv isišem. Gledali smo se, oboje stisnutog grla, bez riječi. Ja uhvatio njezinu šaku u svoju i ne puštam - sišem i sišem kao da mi život ovisi o tome. Ona se, izgleda, od toga uznemirila, pa joj se svo rumenilo iz crvenih obraza povuklo.

- Dušu ćeš mi isisati, ne treba više – konačno se nasmijala u neprilici. Oboje smo znali da je među nama sijevnula iskra od koje je oboma milo, a opet neka mučnina. Pobjegoh iz mesnice, ni pozdravio je nisam na odlasku.

Svako sam joj sljedeće jutro dolazio, pazeći izdaleka da su vrata širom otvorena i da za pultom nema njezina namrgođenog oca. Nazvao bih joj dobro jutro, zatražio svojih deset deka, a onda joj uzeo lijevu ruku da tobože vidim kako zarasta posjekotina na prstu. Bila je to naša mala igra - pogladio bih prste, pa malo-pomalo cijelu ruku do ramena, a ona bi, pazeći na vrata, uzdisala teško i naslanjala se cijelim tijelom na mene.

Sedmoga dana više se nismo mogli suzdržati. Kad sam joj uzeo prste u svoju šaku, zabila mi ih je u usta.

- Siši! – disala je teško i jednom me rukom raskopčavala, a zatim povukla na sebe ispod pulta. Majko moja! Kad su joj se sise prelile u moje šake, moje lice, osjetih k'o da mi je cijeli sudžuk od metra u grlu. Gušio sam se od uzbuđenja, ali je ona znala kako dalje. Objahala me i pritisnula o tlo, a zatim se vješto nasadila na mene onim svojim guzovima. Jedno pola sata nismo znali za sebe od mahnitanja, a onda je ustala, popravila odjeću i smješkajući se opet nevino i umiljato, krenula da mi odreže deset deka.

Sutradan, osmog dana, ništa više nije bilo isto. Toga sam jutra ostavio janje i zarekao se - nikad ga više neću stavljati u janjca, sad kad sam upoznao slasti najslađe djevojke na svijetu. Prošao sam pored mesnice, ali moje Dulčineje nije bilo. Vrata su bila zaključana, a iznutra su zjapili prazan pult i police. Slutio sam da se nešto desilo, pa odlučih svratiti i uvečer. Žarko sam je želio vidjeti, mirisati i prst sisati, a ako mi dadne, i ostalo učiniti.

Sve djevojke Bembašanke stajale su na kapijama, samo moja mila draga na demirli-pendžeru.

Imala je zamišljen pogled, prepun sumnje i strasti, ljubavi i kajanja, vidjeh da se nešto lomi u njezinoj duši.

Ja joj nazvah dobro veče: - Dobro veče, djevojče! Ona meni:- Doj’ doveče, doj’ doveče, dilberče! Ja ne odoh ono veče, nego odoh drugi dan, ali moja mila draga za drugog se udala.

Ne znam što mi je bilo. Nisam te večeri imao mira, pomišljao sam kako me mami, vabi da dođem kasno uvečer, kad joj se otac vrati sa stočnog sajma, gdje je kupovao goveda za klanje. Možda mu je ispričala kako smo ljubovali, ili je, nedajbože, uhvatio strah od oca, pa smišlja da krivicu svali na mene? Da rekne kako sam je obeščastio, ukaljao joj obraz. Onda su mi potpuno drugačije misli jurile kroz glavu – što ako me želi upoznati sa svojima, tražiti da je ženim? Kako ću bez zemlje, bez stoke, samo s tih nekoliko ovaca? Jutro je pametnije od večeri, pa tako legoh na počinak. O tome ću misliti sutra!

Deveti dan našeg poznanstva i ljubavi bio je crn i zavijen u nebo bez sunca, dan bez boja, jutro bez pjesme. Mesnica je stajala pusta i prazna, a miris ustajalog mesa parao je nosnice već izdaleka. Kasaba je brujala - ona se udala, a njezini otišli kod novog zeta živjeti usred Baščaršije. Neka meso sad kasapi netko drugi! Nisu pomišljali da nekom i deset deka sudžuka predstavlja život. Imati pa nemati, najstrašnija mi se kletva obistinila, a ja više nisam imao kuda. Da skočim u Miljacku - ne pomaže. Znam plivati, od toga pomoći nema.

Onda mi je sinulo. U Dekalogu nema najvažnije od božjih zapovjedi – ne izdaj ljubav! Ljubav bilo kojeg imena, koja cvjeta, gori malenim plamenom; koja je vjerna, ili ona koja stvara osjećaj rivalstva; mudra i oblačna, ili uzvišena, koja se zaklinje Bogu.

Gurnuo sam vrata ramenom i ušao u mesnicu. Roj muha na mesarskom panju zujao je nesnosno. Ili mi je taj roj u glavi?Ne znam. Raskopčao sam se, izvadio ono što mi je nekad bilo tek igračka za zabavu, a s njom postalo božanski ključ za Raj. Kad je nož pao, nisam baš ništa osjetio. Podigao sam visoko iznad glave taj neugledni komad krvavog mesa, ne teži od deset deka, pa ga polako, bez glasa, spustio na panj.

Ostavljam joj zalog od mene, Filostrata i kastrata, kojeg je pobijedila Ljubav.

 Wall-19.12.2007.

Most

 Majka i ja smo stajali na otvorenoj platformi teretnog vagona i čekali da lokomotiva uspori na zavoju. Trebalo je iskočiti iz vlaka, a ja sam imao samo pet godina. Majka je već prije izbacila jutene vreće u kojima je bila sirotinjska imovina naše obitelji i samo je čekala da ćiro izgubi dah na novom usponu i uspori dovoljno da iskočimo. Držao sam se grčevito za hladne željezne ručke platforme i kao opčinjen gledao u provaliju ispod vlaka, gdje je Drina hučeći i valjajući se u bjelini bukova jurila stoput brže od pretovarene željezničke kompozicije.

- Sad! Skoči! – majčin me glas prenuo iz sanjarenja nad mostom, rijekom i našim prijašnjim životom, kojeg smo ostavili deset sati prije, ukrcavši u Osijeku svu našu pokretnu imovinu.

Nisam razmišljao gdje iskočiti, jer je pred nama zjapio posljednji uvučeni dio šljunkovitog odmorišta ispred tunela. Pred nama, lokomotiva je ispuštala oblake prljavosive pare, a zrnca ugljene prašine pekla su me u očima. Čvrsto sam ih zatvorio i iskočio iz vagona na čistinu.

Iza nas, Sarajevo se odavno više nije naziralo, a Međeđa koju smo upravo prošli, još nam je mahala rukavima željezničarskih košulja što su vijorile na vjetru sušeći se pred skretničarskom kućicom.

Nekoliko desetaka metara dalje, most se zgrbio nad svjetlucavom vodenom zmijom, ogroman, čvrst i s kamenim gromadama koje su ulijevale povjerenje. U kraju iz kojeg sam dolazio, riječ ‘ćuprija’ označavala je tek mostić, nešto suprotno od čvrstog i trajnog, za razliku od ovog dinosaura iz turskih vremena, o kojem ću kasnije čitati u školskoj lektiri.

Majka je brisala prašinu s haljine na cvjetiće, koju je sama šivala par dana prije puta. Nisam se više jasno sjećao tog nedavnog vremena, tek fotografije na kojoj smo oboje bili obučeni u iste cvjetove - ona u ljetnu haljinu ispod koljena, s naramenicama koje su isticale njezinu ciganski tamnu put i ja, plavokosi dječak u hlačicama od istog, cicanog materijala.

Pružila mi je ruku, a ja sam važno stisnuo svoj oznojeni dlan uz njezin, kao da sam htio reći- ne boj se, tvoj muškarac zna kamo dalje! Nitko nas nije čekao osim tračnica, užih od metra, koje su vijugale preko litica do prvog naseljenog mjesta. Uvac! Kako je to zazvučalo sigurno, naseljeno, kao da nas čeka civilizacija, kuće i vreva ljudi. Sklonili smo jutene vreće s našim stvarima u grmlje i počeli hodati tračnicama. Bili smo sigurni, jer je drugi vlak ovuda prolazio tek sljedeći dan. Ti zadnji kilometri pješačenja prugom do Priboja činili su mi se najdužim hodanjem u životu. A opet, bila je to najveća avantura, a ja mamin muškarac koji nosi zavežljaj s vlastitom prtljagom. Bio sam odrastao.

Brojali smo željezničke pragove od mosta pa sve do malenih, usputnih stanica koje su imale tek kućicu i pokojeg skretničara. Smijao sam se imenima, koja su zvučala kao vrhovi planina - Strmica, Dolovi, Setihovo, Mrsovo, Rudo, Mioče, Uvac... uvce, uho tu jedino ima smisla, jer Drina u kanjonu zavija u u obliku ušne školjke. Na jednom od odmorišta, sasvim iznad rijeke, zavitlao sam komad drveta. Struje i virovi su ga ponijeli, a drvo je zaplesalo, jašući na vrhu iskričavih brzaka.

Već je padala noć, kad je majka odlučila da ne možemo dalje. Noge su joj bile izranavljene, možda jer je zadnje kilometre nosila i mene na leđima. Dok sam je grlio znojnim rukama oko vrata, prsti su mi klizili po njezinim kapljicama znoja kao po usporenom toboganu. Jedno sam vrijeme bio zabavljen gledajući njezine vratne žile, koje su od od napora pulsirale pod mojim prstima. Njihov ritam i otkucaji njezinog srca, dok me teglila kao bisage na leđima brdskih konja koje smo vidjeli u daljini, uspavljivali su me i polako sam tonuo u san.

Duboko ispod, Drina je hučala u mraku, a svuda oko nas odjednom se isprepleo višegradski most sa svojim kamenim lukovima. Od noćnih zrikavaca i svitaca zrak je vibrirao i bacao čudnovate sjenke, a klokot vode pjevao uspavanku. Ispočetka nisam razaznavao riječi, tek sjetnu melodiju. Samo sam slutio da sevdalinka, kao i sve druge u Bosni, pjeva o ljubavi, gubitku i zaboravu. Majka me položila na jednu od jutenih vreća s našom odjećom. U polusnu sam se gnijezdio kao mačka koja omekšava jastuk prije spavanja. Oči su mi bile teške, a kad sam konačno zaspao, jasno sam čuo sve riječi pjesme.

U lijepome starom gradu Višegradu
gdje duboka Drina vjekovima teče,
ostade mi samo tužna uspomena,
ašikovah s dragom skoro svako veče.
Pa i jutros slušam pjevaju slavuji,
na Bikavcu brdu grada Višegrada.
Ustaj curo mala, ružo procvjetana,
već je zora rana Drinu obasjala.
Evo sam ti doš'o, sjedim na Bikavcu.
Slušam Drina huči, novi dan se sprema.
Sve je kao nekad, pjevaju slavuji,
samo tebe draga na Bikavcu nema.
Višegrade grade, gdje je moja draga?
K'o da sa mnom nikad sretna nije bila.
Gledao sam Drinu dok me je ljubila,
zar je naše noći već zaboravila.

Ne znam jesam li sanjao, ili se stvarno desilo, ali i dan-danas jasno vidim majku kako iz zavežljaja vadi slike i spaljuje ih na vatri. Nekako sam znao da su to slike oca i nje, slike Osijeka kojeg smo napustili zbog još jednog očevog hira i neuhvatljive nostalgije za krajem u kojem je ostavio važan dio sebe.

Danas znam da je spaljivala mostove za sobom, a ovaj je bio tek prvi u nizu koji će uslijediti. Most na Drini za mene, petogodišnjaka, bio je kao ogromna i sjajna kula od visokih lukova koji nadvisuju piramide, a Drina bijeli vodeni zmaj koji vijuga i paluca jezikom od tisuću kapljica.

.........

Huk vode i lepet krila ptice stopili su se u jedan krik. Upravo smo prelazili most, nizvodno od hidrocentrale koja je vodenog diva pretvorila u obični i dosadni vodeni tok, koji ne sliči na Drinu mojeg djetinjstva. Obale su ravne, a prljava matica progutala je nekoć sjajnu vodu. Gledao sam u svoje ruke i dobio želju da zavitlam kamen i prebacim ga na drugu obalu. Da običnim zamahom ruke prebacim ovaj jadni most i još jadniju rijeku, koju sam sve te godine odrastanja zamišljao kao nepremostivu Amazonu.

Možda je kriva vizura djeteta, kojemu sve izgleda veliko i moćno kao u bajkama. Možda krivnja leži na onoj toploj, ljetnoj noći u kojoj smo majka i ja pješačili satima uz rijeku i baš svaki puta vidjeli most u daljini iza nas, kako prkosi pogledu i daljinama. Možda su ljudi i hidrocentrale, umjetna jezera i zauzdavanje obala pokorili rijeku i most na njoj i pretvorili li ih, zajedno s davnim legendama, u nešto obično i svakodnevno.

Zagledao sam se u središnji luk mosta i zureći čekao da se nešto desi. Nije bilo bukova, struja niti huka vode, jer su duboke, usječene obale gutale grgoljenje vode. Ali iskrice, nekadašnje srebro iz Drine mog djetinjstva i stihovi o Višegradu i čežnji, sve mi je to odjednom zaigralo i zatreperilo pred očima. Nisam znao gledam li u most i rijeku ili oni gledaju u mene, ponovno petogodišnjaka, koji se boji, čudi i divi nečemu iz knjiga i bajki.

Odjednom, stajao sam na odronjenom komadu zemlje, a bujica me, kao utopljenika, nosila prema sredini rijeke. Dok sam na odlomljenoj gromadi plutao prema središnjim lukovima mosta, pomislio sam kako stoljeća povijesti ipak ostave nešto dobroga. Meni su ostavili sliku mosta i rijeke, koja postoji u mojim sjećanjima, sve dok držim čvrsto stisnute oči i pratim svjetlace u daljini.

Wall, 10.12.2007.

Kako je moja debela sestra ugrozila Zemlju!

Moja sestra se propela uvis, ispružila ruku i dograbila Mjesec. Jedno ga je vrijeme držala u ruci, zagledajući radoznalo, a zatim iznenada privukla sasvim blizu ustima i zagrizla povelik komad njegove tamne strane. Progutala je s mukom, podrignula, a zatim ga odbacila nazad u njegovu staru putanju.

U tom je trenutku svijet odahnuo, izliveni oceani vratili se u svoja korita, trudnice prestale vrištati, a žene s menstruacijom (koja grozna riječ!) glasno zahvalile bogu- došao je kraj ekstravelikim ulošcima!

Sve je počelo par mjeseci prije, kad je Seka za nedjeljnim ručkom objavila da više neće držati dijetu. Sa strahom i nelagodom u očima otac je rekao:

- Ali, zlato,sjeti se prošlog povratka s dijete! Morali smo podići povelik kredit za hranu, a zadnju ratu još nisam otplatio!

Moja je sestra sebična, kao i svi u obitelji. Osim toga je i žena, a to govori samo po sebi. Drugi zbog nesretne ljubavi pate dostojanstveno, u tišini, upišu tečaj aerobika, ili nešto podjednako glupo, ali djelotvorno. To jest, barem za obitelj. Ali ne i ona! Kad je prekinula s prvim dečkom, imala je samo 50 kila. Kod raskida s drugim, otac je već kupio bravicu za frižider. Nije pomagalo, jer je moljakala hranu kod susjeda i sve užasno sramotila. Za cijelo to vrijeme patnje, hrana i šutnja bile su njezina jedna obrana od traume. Da smo tada znali ovo što sada znamo! Nikad, nikad joj ne bismo prigovarali. Pustili bi je da jede i pati, pati i jede, pa koliko košta da košta. Uostalom, novac je bio tek prvi od problema koji su se na našu obitelj, ulicu, poslije i cijelu regiju, spustili kao biblijska pošast.

Jedne sam joj glupe, nedjeljne večeri rekao da ima prištić na bradi. Bio je to početak smaka svijeta! Njezina debljina i sve širi stas (govorimo o razmjeri jednog poznatog tenora koji je zapio i zajeo ogromno bogatstvo i umro u financijskoj bijedi) u početku su bili tek mala sramota i strah oca, da je nikad neće udati. Da ćemo svi zajedno ostati u kući zajedno do smrti, radeći kao mravi na prehrani naše mravlje kraljice.

Ležala je izvaljena na jastucima, a njezine simpatične crte lica bile su utonule u nekoliko slojeva brade, kao kod nekog bezdlakog sharpei psa. Puzao sam na koljenima do njezine glave, da joj dam uobičajeni poljubac prije spavanja (otac i majka zaključavali su se s prvim sumrakom u podrum i nisu izlazili do jutra), kad sam je, sasvim priljubljen uz njezino lice, primijetio.Ta gadna, bjeličasta vodena izbočina odvlačila je pažnju od njezinih prekrasnih, ljubičastih očiju, punih usana i sasvim malenih ušiju, ukratko, zaista lijepe pojave.

Ustuknuo sam, preneražen i zabrinut, trudeći se da ona ne primijeti, ali avaj! Bilo je dockan, jer je Seka zabrinuto uskliknula:

- Što je Braco, reci mi, reci!!!

Zatim se počela kotrljati prema ormaru s ogledalom. Da, trudila se kotrljati tiho, jer ustajanje nije dolazilo u obzir, ali potmula tutnjava uzdrmala je kristalne čaše u regalu i jeftina dvostruka stakla na prozorima.

Nisam čekao njezin krik očaja i bijesa. Potrčao sam, koliko su me noge nosile, prema garaži, uvukao se u prtljažnik auta i ondje još, za svaki slučaj, prstima začepio uši.

- Aaaaaaaaaaaaaaaa, bubuljica!!!!!

Psi u susjedstvu bijesno su zalajali, ali se lavež učas pretvorio u cvilenje i zavijanje. Mogli smo već tada znati, jer psi imaju stoput jača osjetila od ljudi, predosjete katastrofu daleko prije drugih živih bića.

Od tog je dana moja sestra otvoreno, bez skrivanja i s nekim ubilačkim bijesom u očima, jela sve do čega bi se dočepala. Više uopće nije išla na spavanje, da ne gubi vrijeme kotrljajući se do kuhinje.Također, vremena za klasični san nije bilo, jer se potraga za jelom pretvorila u nesmiljenu potragu za Svetim Gralom.

Vremenom, pojam 'hrana' dobio je svoju relativizaciju, kad smo je ulovili da žvaće nogu od antiknog stola, na kojem su bili skoreni ostaci neke prolivene juhe.

- Dobro je mirisalo!- bio je njezin jedini komentar, pa smo počeli kupovati starinske poluraspadnute komode da ja zadovoljimo. Jedna bi joj trajala i po tjedan dana, jer je zaista uživala u jelu. Nije se žurila, kao mi ostali u obitelji, koji smo jeli poskrivećki, gutajući zalogaje bez žvakanja, neprekidno se osvrćući preko ramena.

Netko naivan, gledajući s strane, mogao bi se upitati- zašto je Seka zatvarala oči pred stvarnim problemima i svoje frustracije liječila hranom? Zašto nije bila upornija u potrazi za dečkom, seksom, nekim drugim ispunjenjem? Uz toliko frustriranih, pa i perverznih muškaraca, kojima bi ona bila dovoljno dobra, zašto je naivno vjerovala u Ljubav, Mir među ljudima, Djeda Mraza i vaginalni orgazam? Zašto se grčevito držala tih bajki, koje su mnogim muškarcima i ženama, bez obzira na starost, došle glave na ovaj ili onaj način?

Bilo kako bilo, Seka se okrenula jelu, a naš kraj počeo je siromašiti. Prve krađe hrane po samoposlugama dovukle su policiju baš svima na vrat. Ispostavilo se, da ne krade samo stari (pred sucem za prekršaje branio se da je ona tri kartona trulih banana našao iza trgovine i mislio da su za kontejner, a Seki su bili ukusna zanimacija čitavo popodne, uključujući i ambalažu). Počeli su sustavno krasti baš svi- neki da nadoknade vlastite opelješene frižidere, a drugi su, opravdano sluteći nestašice na komunalnoj razini, počeli stvarati zalihe iza blindiranih podrumskih vrata.

Sekina zla sudba potakla je migracije iz našeg kvarta, uskoro i cijelog grada. Vrijednost nekretnina je rapidno padala, a česti sponzorski ugovori svjetskih TV stanica (CNN, ABC, FoxTV, Cartoon Netwoork) Seki su, istina, donosili kamione hrane jedno vrijeme, ali je novotarija ubrzo splasnula, a svjetski je TV cirkus otišao za novijim, uzbudljivijim vijestima.

Kad je prva tvornica traktora u našem kraju stavila ključ u bravu, moj otac se za nedjeljnim molitvenim stolom samo gorko nasmiješio i konstatirao:

-Traktori su prošlost posvuda, ne samo u našem kraju. Tko će obrađivati zemlju? Barem će Seka imati što glodati jedno vrijeme, jer su, uz napuštenu seriju traktora, ostavili i tanjurače i drugu priključnu mehanizaciju.

Jednoga jutra smo svi doživjeli šok. Kad smo otključali debela dvostruka neprobojna vrata na atomskom skloništu u koje smo se preselili (nitko poslije zalaska Sunca više nije bio siguran, jer je Seka počela nekontrolirano mljackati u snu i puzati u potrazi za nekom hranom, svejedno u kojem obliku), imali smo što i vidjeti!

Ogromni krater ispred kuće i zaorani trag Sekinih ogromnih stopala (u međuvremenu je i Borovo prestalo proizvoditi gumirane nazuvke za nju, jer je Država odbila plaćati zaostale račune za repromaterijal i zalihe obuće za protekli mjesec). Znam, pitate se, zašto toliko obuće? Seki je guma mirisala prefino, pa je novi model na nogama izdržavao tek jedno prijepodne.

Dakle, Seke više nije bilo, a vijesti su javljale da stoji na vrhu Everesta i pokušava dohvatiti Mjesec. Nagađam, da je slutila kako je taman toliki da joj može utažiti glad ili da je žut i ukusan kao najfinije biskvitno tijesto. Iskreno se nadam da nisam ja krivac, jer sam joj, kao maloj, pričao bajke o čaroliji mjesečine.

Seka stoji na Himalajama i podriguje zadovoljno, a staklenički plinovi buše rupe na atmosferi kao na švicarskom siru.

Pišem ovo zadnjim atomima snage, jer zraka više nema, a paklene sunčeve zrake spržile su tlo već prošli tjedan. Ovdje pod zemljom nije loše, barem ćemo umrijeti pokopani, ali brinem za Seku. Znam da je vani, i da stoljetna glad još traje. Dobro, Mliječna staza je ukusna, ali gdje je tome kraj? Zašto, o zašto, je sudbina planeta u rukama žene, žena općenito? Zašto im potraga za ljubavlju uvijek završi katastrofom nekog poznatog ili nepoznatog mikrosvijeta, glađu koja uništava fino izbalansirani Svemir?

Sto metara pod zemljom, zauvijek osuđen da ostanem u mraku i nadi da će Sekinoj potrazi i gladi jednom doći kraj, urlam bez glasa u najcrnjoj tami:

- Zašto? Zašto???

Wall, 02.12.2007.

Sjedio sam u parku i povraćao. Svaka nova kontrakcija donosila je sve manje žuči na jeziku, a onda sam konačno prestao rigati. Nisam ni pokušavao ustati. Nisam tražio pomoć od rijetkih prolaznika kroz park. Čemu? U ovom gradu bio sam tek još jedan pijanac u smradu alkoholnih isparenja i rigotine.

Marijana i njezino pitanje vratilo me u osnovnu školu, na sat razredne zajednice.

- Gdje ste vi bili za vrijeme rata?- učiteljica je pitala, a Marko je skupio ramena i gledao u pod. Iza njegovih leđa razred se utišao, očekujući odgovor.

- U Sloveniji, kod rodbine – rekao je konačno, lica crvenog od srama, dok su djeca iza njega odjednom zažagorila.

- Kukavica, otac ti je kukavica, a i ti s njim! – skočio sam iz klupe, mašući pesnicom. – A moj je poginuo za Hrvatsku!

- Mir, djeco! – učiteljica je podigla ruke s dlanovima prema dolje, utišavajući graju, a zatim strogo pogledala Marka.

- Možda je tako kako kažeš, ali svejedno ne možeš vratiti zadaćnicu s praznim listovima. Ako ti otac za vrijeme rata nije bio u gradu, onda si trebao napisati izmišljeni sastavak, kakvim ti vidiš oca u ratu. To je u književnosti dozvoljeno, čak poželjno – učiteljica mu je pružila zadaćnicu i upisala jedinicu u dnevnik.

Još tada sam znao da nije bilo baš tako. Moj otac je ubijao za Hrvatsku, a onda se jedne pijane večeri raznio bombom u parku. Možda više nije mogao živjeti sa slikama iz vlastite glave? Možda su bombu aktivirale prikaze iz njegovih noćnih mora? Godinama sam s nelagodom prolazio pored gromade stijene s mramornom pločom sa zlatnim slovima, koju su mu suborci postavili baš na tom mjestu. Zamišljao sam kako je iza eksplozije ostala rupa koju nisu željeli prekriti zemljom. Ili nisu uspijevali, jer bi svaki novi nanešeni sloj propadao u zemlju, kao da ga duhovi ubijenih gutaju i vuku u središte zemlje, dok se pokušavaju probiti na površinu.

Ponekad se probudim u znoju i mislim, kako zgrčena lica krvavih grimasa nisu iz mojih sjećanja, već njegovih.

Markov otac je kukavica i izdajnik, jer je odveo obitelj na sigurno, dok je moj otac branio sve nas. Zamišljao sam ga kako neumorno stavlja granate u minobacač, čiji huk i tresak zaglušuju svaku neizgovorenu riječ, misao, zebnju u tišini između dva granatiranja i strah u pothodniku na trgu. Moja usta izgovaraju napamet naučene laži kao mantru koja rastjeruje sumnje i ublažava bol zbog toga, što ga nema. Mog oca nema. Nisu ga ubili neprijateljski meci, niti granate koje su padale posvuda. On sam legao je na bombu jedne obične večeri, kad su se duhovi iz glave konačno susreli s onima iz boce.

Jedni su bili generali i u toploj sobi zapovjedništva grada pravili spiskove, a drugi su, kao moj stari, slijepo vjerovali tim spiskovima. Znam da nije uživao dok je to činio. Znam da je vjerovao da spašava grad i mene, kad im je ruke vezivao žicom i pucao u potiljak.

- Što si ti radio u ratu?- pitala je Marijana otrovno, a ja sam povraćao. Ništa, bio sam premali da natjeram oca da otvori oči.

Kameni podsjetnik na heroja i bombu bio je težak kao desetak mrtvih tijela. Vukao sam ta tijela u obliku besmislene gromade, vukao i kotrljao do kraja parka, gdje me čekao parkirani prastari Golf. Dok sam utovarao granitnu nakazu sa zlatnim uklesanim slovima i državnim grbom, disao sam punim plućima. S olakšanjem. S ritualnim opraštanjem. Put me, kao i njega te devedesetdruge, vodio prema rijeci.

Kad sam ga zakotrljao prema vodi, pljusnula su tijela i prekrio me val, ali kunem se - kamen nije potonuo. Plivao je, onako nezgrapan i težak, lagan kao pero na površini vode, dok su uklesane riječi lelujale i tiho mrmljale uspavanku.

Leševi plove, njišu se i plove
zeleni, teški, modri, naduveni
krupnjaju, rastu, kao da se tove
a onda stanu, kraj obale crne

Danas sam slobodan. Ne pijem i svoju djecu učim kako su oni moja jedina domovina. Vlastitu slobodu i mir kupio sam onog trenutka, kad je kamena rugoba u počast jednom ludilu otplovila niz rijeku da se pridruži svojim žrtvama.

 Wall, 27.11.2007.

Narikača

Narikača me uhvatila za nadlakticu i unijela mi se u lice: - Za djecu besplatno!

Oči su joj bile olovne, sive boje i suženih zjenica, u skladu s naboranim licem i prozirnobijelim, uskim rukama jako izraženih vena. Stresao sam se od dodira oznojenih prstiju, hladnih i ljepljivih kao sama smrt. Baš prigodno, pomislio sam nad svježe iskopanim grobom, dok je klečala na ilovači, zagledana u raku. Uz maleni, bijeli lijes stajali su roditelji skamenjenih lica. Bez riječi i pokreta, zamrznuti u boli, buljili su odsutno negdje iznad čempresa. Tišina je bila zaglušujuća, a odsustvo svjetine i svećenika, toliko uobičajenih na pogrebima, još više je isticalo besmislenost i samoću umiranja, posebno djeteta, kojeg je Drava skrivala tjednima nakon utapanja.

Već mjesecima je dovodim na groblja, ugovaram njezine usluge s ožalošćenim obiteljima i strpljivo čekam da odradi svoj posao. Navikao sam slušati njezine jauke i plač za novac, pokušavajući misliti na nešto drugo, dok sahrana ne završi. Njezini jecaji kidaju dušu i otapaju najtvrđa srca. Baš svaki put gledam kako suzama natapa lijes i prve busene zemlje, a onda ustaje i odlazi. Nikad ne ostaje do kraja. Kaže da je sve gotovo s prvim suzama, a duša odlazi brzo, bez zastajkivanja.

Ovaj puta je ostala do kraja. Grobari su lopatama već završavali maleni humak i položili vijence, a onda je još klečala uz grob. Po roditelje u crnini došao je vozač i obzirno ih pridržavajući poveo prema parkiranoj limuzini. Narikača je ustala, brišući lice blatnjavim dlanom. Pogledala je kroz mene i rekla umornim glasom: - Vodi me odavde!

Nikad se nisam usudio pitati zašto ne naplaćuje na ukopu djece. Nisam želio njezine tajne. Bilo mi je dovoljno da znam da je dobra žena i brižna pomajka mojih dviju kćeri iz prvog braka. Žena me ostavila, otišla za boljim životom, a ova se samo pojavila jednog dana na vratima i rekla kako će se brinuti za djecu. Ako želim, i za mene. Nisam se protivio. Valjda je oduvijek imala taj dar iskreno i očajno zaplakati za nekim, da ti se stegne u grlu. Znam po sebi, kako je teško pustiti suzu, a bila je šteta ne iskoristiti taj njezin dar. Sa ožalošćenom obitelji bih ugovorio cijenu i uzeo novac, a na groblju bi joj samo klimnuli da počne. Ne jednom sam čuo komentare, kako njezino naricanje za pokojnikom vrijedi više i od limene glazbe. Inače nije tankoćutna osoba, prije će biti obrnuto. Ogrubi se valjda od previše suza. Ona bez samilosti kolje kokoši i zečeve za škrinju, a jednom je stotinu pilića potamanila u istom danu, očerupala i očistila. Na pola tog krvavog posla pukao joj nož, pa im je jednostavno kidala glave. Strašan prizor, od kojeg sam morao pobjeći u kuću, zatvoriti se i čekati dok me ne pozove. Ali ljudi - ljudi su bili druga priča. Žalila je za svakim iskreno i bolno, bez pretvaranja. Vidjelo se to na njezinom licu, u borama i grču oko usta i suzama zamrljanom pogledu, dok je odlazila s groblja.

Ponekad bih, u dugim večerima uz vatru zapodjenuo razgovor o njezinom životu prije nas. Samo bi zurila u vatru i odsutno promrmljala: - Pusti! Onda bi me pogledala očima od sjena, oblaka i vode, pa bi mi nešto teško sjelo na grudi i nisam mogao disati. Kad bi me sljedeći put pogledala, bila je svakodnevna seljanka i domaćica, koja brine ovozemaljske brige.

Po nju su u Tenju dolazili sve češće - Osijek se širio, znali smo to po sve dužim ulicama i sve širim grobljima. Išli smo na retfalačko, donjogradsko, novogradsko i kod Svete Ane. Ona bi ponekad spominjala i neka nepostojeća, jedno staro švapsko i jedno bolničko groblje, nad kojima se sad uzdižu zgrade. Nisam se usuđivao pitati, koga je tamo ispraćala.
Ponekad bi tražila da je odvezem na šetalište uz Dravu. Spustila bi se sasvim niz bent do vode i gazila polako, nogu pred nogu, zagledana u prljavomutnu maticu rijeke. Sjeo bih na klupu na promenadi i strpljivo čekao. Štogod da je tražila na vodi, nije dolazilo, a ona bi se, pomirena, vraćala meni i seoskom životu na rubu velikog grada.

Ponekad bi na šoru za mnom i mojim kćerima kakav bezobrazni deran povikao: - Eno onih od narikače!

Nismo se obazirali, moje djevojčice ni ja. Znali smo da je dobra žena, koja tek ima ružan posao, rabotu mučnu ali potrebnu ljudima. Nije lako plakati, probao sam puno puta neuspješno. Kad god bi mi bilo teško, pokušavao sam jecaj ispljunuti kao gvalju ili truli zub što se odlomio i zapeo u grlu, ali nije išlo. Uvijek bi to ispalo kao krik u ljutnji ili laž koju neuspješno zaodijevaš u istinu. Možda zbog vjerovanja da muškarci ne plaču, ili zbog teškog života na selu, gdje ne plačeš ni kad ti crkne krava zajedno s teletom. Bog zna zašto.

Tog nedjeljnog popodneva povela je djevojčice na rijeku, da slušaju kreket žaba na staroj Dravi i puštaju vjenčiće od cvjetova nizu vodu.

Dobro mi je došlo par sati odmora. Napunio sam kadu vrelom vodom i namakao se, sve dok me naježena koža i zvuk zvona nisu prenuli iz drijemeža. Ogrnut ručnikom, stajao sam na vratima i slušao policajce kako govore nerazumljivo i bez smisla o mrtvoj djeci i ženi koja im je držala glave pod vodom. O ludilu i bolnici, bježanju i utapanju djece u rijeci. U rijekama.

Ti ljudi na mojim vratima možda još tamo stoje i pričaju. Možda, kažem. A možda su već odavno otišli? Ne znam. Sjedim u kadi, drhtim i ne prestajem plakati.

Wall, 15.11.2007.

Pogrebna povorka hoda sporim korakom iza svećenika koji, tobože zadubljen u molitvu, odrađuje uhodanu i dobro plaćenu šihtu. Limena glazba svira gnjecavi set, započinjući s izlizanim zahvalama za svaku riječ dragog pokojnika. Fala? Ne, hvala! Sjećam se, oduvijek sam govorio : Kad odem, svirajte mi nešto veselo, a ne ove standarde lažne sućuti.

Propaganda, kako su svi sveti i blaženi, ako se utope u pravom vjerovanju, užasno iritira. Gad, kojeg upravo sahranjuju, zbog kojeg je baka Roza prolila mnogo suza i zbog kojeg je žiga u slomljenoj ruci kad se sprema na kišu, odlazi uz mnogo lažne pompe. Previše vijenaca, previše svijeća, ako mene pitate. Religija je opijum za mase, kritizirao je Hegela jedan bolji filozof još davne 1844.godine. Ali, svakom dojde smrtna vura i onda je frka i 'vuna', a zlatne, sunčane obale mame, baš kao i obećanje vječnog života.

Baka Roza ne žuri za dragim pokojnikom, iako joj nedostaje. Misli, kako on sad maršira s drugim svecima na nebu. Za svaki slučaj, kupuje još jednu svetačku sliku i vješa uz one druge dvije. Kad se Mjesec zakrvavi na nebu, kad trube Jerihona zaječe, bit će smak svijeta. Ona je cijelog života pobožna, podložna ljudskim i božjim zakonima, ali zna da Svevišnji u svom pravednom gnjevu i žaru može lako i pogriješiti, pa se osigurava da On prepozna kuću gdje ga štuju. Slike su napravljene u Kini, tamo su budisti ili bezvjernici, ali ne mari. Baka zna da Svevideće oko, kako mu ime kaže, sve vidi, pa drhtavom rukom skida etiketu 'made in China' i cijenu. Spasenje je prilično jeftino ovih dana.

Hodam polako za procesijom. Kovčeg za svećenikom, baka za lijesom, rodbina za bakom, susjedi i poznanici koracima mjere put do svetosti.

Limena glazba je sastavljena od pijanaca i mrtvih puhala Tip s činelama blazirano kopa nos, jer njegove su udaračke dionice rijetke i ritmički neopterećujuće. Ta uniformirana bend-banda nikad nije čula za živost i veseli štih pogreba u New Orleansu. Da barem ubrzaju ritam ili korak, da ova farsa završi što prije. Svećenik otaljava litaniju o dragom nam pokojniku, a dvije babe ispred mene ogovaraju ga, kako već izjutra popije litru crnog prije jutarnje mise.

Zastrašujuća je spoznaja, da su možda svi već odavno mrtvi, samo još toga nisu svjesni. Ili možda jesu? Sve više je ulaštenih grobnica od skupog mramora, s imenima i unaprijed sročenim posljednjim pozdravom počivali u miru!, ali bez datuma ili godine smrti. Mnogi se od rođenja pripremaju za odlazak u nebo. Ti budući sveci, prije nego počnu marširati, škrtare na sebi i bližnjima, kako bi za života imali što sjajnije spomenike. Kao da se trajanje u vječnosti može osigurati ikako drugačije nego uspomenama.

Ja to znam najbolje, često zavirujući u srca onih koje sam ostavio stoljećima prije. Ili je to bilo tek prije mjesec-dva? Ne znam, s ove strane oblaka vrijeme je relativna kategorija. Bestjelesno zavirujem u dašku vjetra, šuštanju lišća ili stranice knjige, koje okrećem uzdahom.Navodim ih da podignu pogled, pa im se zagledam u kosti, ožiljke i sjećanja na vrhovima prstiju.

Na koncu listopada, samo jedne noći u godini, kalendari i vlakovi zastaju da bi se ljudsko vrijeme poravnalo s prirodom. Tad uskočim u neko tijelo i pridružujem gomili, postajem još jedan svetac koji stupa.

A kad se Mjesec zacrveni od krvi znam, sjetim se, kako krvarimo da bismo se obnavljali. Da bi ljudi, sveci i demoni u jednoj osobi, mogli hodati Zemljom. Jednom. Jedan, jedini krug. Jer ovo što sada imamo, ovo šuljanje u vjetru, ovo sjećanje trave, statički elektricitet uspomena nije život, iako traje vječno. Nedostaju mi noge, ruke, šum krvi u ušima. Ako upravo sada hodate i netko misli u vašoj glavi tuđim mislima, to smo mi, ljudi bez tijela. Ovo nije život, ovo je mučenje. Lažu vam, kad kažu da je ovdje bolje, jer nije. Ne žurite s odlaskom u vječnost. Nedostajat će vam tijelo, tijela, baš kao i meni.

 Wall, 28.10.2007.

Deset pornografskih priča

 Prva

Stajala je na vrhu stepenica, skrivena iza sunčanih naočala i suzdržanog osmijeha, dok su joj bedra izdajnički drhtala od želje. Iz gro-plana, pogled mi je skliznuo niz erotične usne i push-up grudnjak koji je branio neobranjivo. Testosteroni su preuzeli kontrolu nad vidom, a fokus se ubrzano sužavao, sve dok se žuta pjega nije poklopila sa samim središtem svemira, zgodno smještenom među njezinim nogama. Naše su se sjene požudno bacile jedna na drugu, dok su se tijela tek ovlaš dodirnula u predstavi za slučajne promatrače. Loše prikrivena želja spuštala se Nijagarom uz zaglušujuću buku u ušima.


Druga

Unutar četiri zida, materija se počela transformirati u energiju. Njezina je bila kontrolirana i usmjerena, dok se moja rasipala. Ruke su mi petljale sa zatvaračima, prorezima i formama, dok su nas njezine jednostavno zagrlile. Kao i svaki drugi slijepac, oslonio sam se na dodir jagodicama prstiju. Njezine su poruke bile 'uzmi me', a moje - 'utapam se'. Uronio sam u njezinu kosu i ugledao naše ogoljene žudnje iza ogledala. Iskeženi očnjaci bili su spremni za gladno proždiranje, mnogo prije nego je pala noć.


Treća

Zaronila je rukama u mene, kao filipinski iscjelitelji koji vade organe bez kapi krvi. Gledao sam kako mi prebire po utrobi, a pulsiranje mojeg tijela u njezinim šakama činilo se nepravilno, prebrzo, u aritmiji. Pucketanje statičkog elektriciteta ispunilo je zrak mirisom ozona, a sjaj isprepletenih aura zabljesnuo je sobu kao Faradejev kavez. Ili je to bio Teslin pronalazak? Jedno sam sigurno znao iz popularnih filmova - u takvom je kavezu najsigurnije za vrijeme oluje, jer udari groma ne dopiru u unutrašnjost. Kao dvije crne pantere, kružili smo jedno oko drugoga, predosjećajući neizbježno.

Četvrta

Kad sam sklopio očnjake oko živog mesa, poznati osjećaj na jeziku i nepcu ispunio me potrebom da se oglasim režanjem, koje prelazi u krik, pa jauk i konačno - u urlik. Urlikanje na mjesečini ljudi-mačaka, bez straha od lovaca s puškama za uspavljivanje. Njezino pulsiranje na trenutke bi se poklopilo s mojim vlastitim, a jedna zajednička plavičasta vena, nabrekla od nadolazećeg plimnog vala, omotala se oko nas kao divovska anakonda. Bili smo Amazona, koja se razlijeva i prijeti da potopi sve pred sobom.

Peta

Uranjanje je započelo naglo, nenadano i bez uobičajenih nedoumica plivača pred nepoznatom rijekom. Nije bilo ispitivanja dubine, straha od nepoznatog dna, brige oko sudara vrelog i još vrelijeg. Tko će preživjeti bilo je potpuno nevažno pitanje, lažna dilema razriješena još prije nego je slučajna misao dotakla dno svijesti, da bi nepovratno potonula. Ponornica se ulijevala u ponor, koji je gutao ponornicu, brzim, odsječnim zamasima bujice o stijenke spilje. Negdje s druge strane planine, bujica će u smirenijem naletu prijeći u mirniji tok, ali o tome nijedno od nas nije vodilo računa. Što bude - bit će; kad se desi - desit će se, fatalizam predavanja upravljao je našim brzacima, hridima i ponorima.


Šesta

Moji pipci hobotnice omotani su oko njezinih. Priljepci na ticalima stvaraju na koži hermetički pritisak bez atoma zraka između naših koža. Uzalud se trudim raspoznati, čiji su udovi koje gledam u čudu, jer prkose osnovnim zakonima anatomije i fizike čvrstih tijela. Ne krutih, nikako ne krutih! Jednom u budućnosti, kad bude moralo doći do razdvajanja, brinut ću o tome, koja dio tijela pripada njoj. Za sada, mi smo jedno tijelo koje lebdi u vakuumu. Uskoro će mi zrak biti potreban za disanje. Ali, još ne! Još udišem nju i ona mene.


Sedma

Plime i oseke se smjenjuju s mjesečevim mijenama kao na vrtuljku, ili školskom prikazu kretanja nebeskih tijela. Ona je Luna, a ja u cikličkim plimama mlađak, koji u četvrtima nadire prema punoći uštapa. Ona je ramazan, a ja punih usta, ali još gladan, prekidam njezin post. Ona u svom kruženju oko mene sakriva zvijezde, a ja se s njom dižem i spuštam u ciklusima koji tjeraju kukce na bezglavi let ka prekomorskim zemljama. Od udara meteorita ona podrhtava, a helij i argon utiru put toplini i svjetlu neona u mojim zjenicama. Padam u vulkanske kratere, koji vode do mjesečevog Mora smiraja i tišine.


Osma

Ležimo u plićacima vlastitog znoja i prstima iscrtavamo naše putanje u pijesku, koji iz klepsidre polako curi prema kraju ukradenog vremenskog odsječka. Ne obaziremo se na zrnca pijeska, još ne. Još se broje u tisućama, ali vrijeme ubrzava svoj ritam kao zmijski pokreti kroz vodu. Kradom upijam njezine kapljice za neko buduće vrijeme, kad će poslužiti za preživljavanje u pustinji. Razdvajanje u dva zasebna organizma još nije započelo, ali ta neminovnost visi nad glavama kao oštri rubovi palminog lišća. Pokušavam ih odgurnuti izvan vidokruga i pri tom zasiječem dlan. Krv napokon počinje teći. Vrijeme je.


Deveta

Stoji na dnu stepenica, koje su inverzijom okrenute prema dnu. Što više silazi, to se više odmiče od mene i vraća talogu svakodnevice. Ali, ovog puta prati je moja sjena, koja se preko zidova proteže kao pijavica, tiho i nečujno slijedeći njezine korake. Potez genija, uvjeravam se i nadam kako barem moju sjenu može uvijek nositi sa sobom, čak i na sunčan, ljetni dan. Dok joj mašem, moja vlastita sjena odmahuje i pravi nad njom suncobran sa zaštitnim faktorom 50. Neka bijelo ostane bijelo, kao da poručuje oboma.


Deseta

Ne javlja se, zauzeta je, a oštra bol u slabinama podsjeća na prazninu. Tješim se, spojene smo posude, pa je i bol zajednička. Nije to bol od koje se skupčaš na podu i želiš da nestane kao rukom odnesena. Više je kao ožiljak, koji svrbi kao podsjetnik, probada kao upozorenje pred kišu, zapeče kad se konačno okrenemo prema samima sebi i gledamo iznutra. Fokusiram pogled prema preponama. Pozvonim joj dvaput dugo i jednom kratko tim svojim pogledom na daljinu i mantrom sklepanom nabrzinu, pred kišu. Znam da me čuje.

 Wall, 10.10.2007.

Moje je ime Bashkim, ali me u Hrvatskoj svi zovu Paško. Tu sam već dvadeset godina, ne smeta mi, iako moja najmlađa, petogodišnja kćer kaže da je Paško jedan patak. Dobro pamtim da se taj simpatični gubitnik iz stripova prije zvao Pajo Patak. Valjda zbog Gornjeg Milanovca, a mnogo prije nego je kod nas Milanović postao popularan, ime su mu promijenili. Ni mene tako ne pitaju, nego mi samo promijene ime i prave se ludi. Kad svratim kod druga iz vojske u Beograd, zove me Boško. Valjda mu je tako lakše zbog žene, ne mora joj previše objašnjavati. Ona uvijek pita kako se zoveš i odakle su tvoji.

Ali, da počnem priču ispočetka. Priznajem, tom sam mladiću polomio noge, ali ne na nacionalnoj osnovi, kako piše u optužnici. Pretpostavljam da su mu noge podjednako nacionalno osviještene, barem kao i glava ili ruke. E, ruke mu lomim sljedeći put, čim stvari malo slegnu i policija prestane da me traži.

Taj dečko, istina, ima hrvatsko ime, ali mene nije briga. Kad sam ga dohvatio bejzbolskom palicom, pazio sam samo da ne udaram po glavi. Svi su odmah pretpostavili da je Srbin, pa je to bilo u redu. U ljutnji i šoku, potvrđivao sam sve što su pitali, a onda me poznanik, šef lokalnog ogranka stranke na vlasti, dugo tapšao po ramenu. Bravo, tako im treba pokazati! Sredio mi na policiji da me odmah puste i da se prijava negdje zagubi. Rekao je, ako drugačije ne ide, onda barem u zastaru!

Ovdje u Zagrebu me cijene, jer redovito dajem priloge za pravu stvar. U voćarni je na vidnom mjestu obješen pokojni Predsjednik, to jest slika, a na slici On kako se rukuje sa mnom, a onaj mu zloslutni cerek ravno u kameru! Slika je odmah ispod grba za Zlu ne trebalo. A, trebalo je i dobro poslužilo mnogo puta. Devedesetih, ta me slika koštala petsto hiljada dojčmaraka i vrijedila je svake marke. Meni glava i kuća, o djeci da ne govorim, vrijede mnogo više.

Poslije je ispalo da sam prevarant i da mrzim svoju drugu domovinu. Jer, dečko je, izgleda, Hrvat. Meni je svejedno, ali njima nije. I sad sam kod strica na Kosovu. E, tu vam je tek ludnica! Kad god dođe netko od brojne rodbine, s vrata pita gluposti i predlaže svašta.

Nude mi kalašnjikove, kineske i bugarske, jeftino. Pitaju, hoće li nas Amerika sutra priznati. Pa, zar nije već odavno, čudim se naivno. Ma, Kosovo, našu Republiku! Onda krene rasprava za stolom: Hrvati će nas priznati, jedva čekaju da napakoste Srbima; Slovenci, opet, sigurno neće! Pokupovali su pola bivše države i prave dobar biznis. Neće ljuljati vlastiti čamac, nisu blesavi. Jedni u Bosni sigurno hoće, a drugi stoposto neće! Crna Gora bi htjela, ali boje se, jer sjede na buretu baruta. Njemačka sigurno, ali samo ako su svi, pa i Srbija, prvo u Europskoj Uniji. Kome i kako da njihov telekom fakturira, ako nije sve pod istom kapom?

Ne smijem priznati naglas, ali - briga me za republiku, samo da bude mir. Kako ćemo dopremati lubenice, ako sad bukne novi rat? Makedonija će planuti kao šibica. Ima da mi propadne posao i budući život djece i njihove djece. Moja žena već sad ima preko sto kila. Ne mogu zatvoriti voćarnu i otvoriti slastičarnicu.

Mršav sam, od briga i nervoze sve tanji i puno pušim. A ona, u voćarni i bez kolača -sve deblja. Katastrofa! Kao da mi se ruga, jer baš joj to omiljena uzrečica. Stavi ruke na svoje pozamašne bokove, nagne glavu ustranu, namigne i kaže, rastavljajući slogove: Ka-ta-stro-fa!

Otkad sam tom dečku polomio noge, više se niti ne smije. Prije je uvijek bila vesela, pjevala po kući, čak i dok je istovarala teške sanduke s voćem i povrćem. A odonda, samo šuti i povremeno teško uzdahne. Jadne moje Melita, Mirela i Marinela! Njima je najgore. Tatu im traži policija, a mama samo uzdiše.

Priznajem, tom sam dečku polomio noge, a on meni sve. Moja srednja ima samo četrnaest godina i jako ga voli.

Kako će sad, trudna, nastaviti školu?

 Wall, 04.10.2007.

Popovača blues

Grandiozno zdanje grofova Erdody propada dostojanstveno. Kurija u kojoj su uglavnom muškarci i tek pokoja žena, najčešće alkoholičarka u bijegu od života. Ili još gore, ista takva s titulom psihijatrice. Ja sam i pijan i lud, a terapiju sam ispočetka primao na odjelu za granične. Trenutno sam na odjelu IIA, gdje me prisilno liječe od alkohola i sumanutih tlapnji da nisam Hrvat. Ili Srbin. Bosanac ili Albanac, svejedno. Kad govorim, moja psihijatrica na grupnoj terapiji uvijek pada u vatru:

- Iluzija je, da nisi ništa (obratite pažnju- govori mi 'ti', tek jedva prikriva otvoreni prezir prema meni i ostalim bolesnicima). Nema više Jugoslavena,dragi moj! Toga smo se, hvalabogu, riješili s dolaskom jedine nam i vječne Domovine.

- Ako već morate, svrstajte me pod Mongole - kažem ravnodušno. Rado bih joj se suprostavio, ali sedativi su prejaki, a slobodna volja u tragovima, česticama, slobodnim radikalima. Ipak, ne dovoljno radikalnima.

Tko ne upali svijeću, neprijatelj je i petokolonaš – državotvorna je mantra ovih dana, a ja bih najradije upalio auto i vozio dok ne ostanem bez goriva. Ili do omrznute slovenske granice. Slovenija, moja dežela, kao što je već bila mnogim otpadnicima od vjere i nacije. Istina, govno si ako nisi Slovenac, ali barem nisi Neprijatelj. I dozvoljeno je žaliti sve, pa i tuđe.

-Naše su žrtve svete -moja je psihijatrica Mirela mlada žena. –Jeste li koga izgubili u ovim balkanskim ratovima?- pitam obzirno i s pijetetom. Meni su sve žrtve podjednako strašne. Jednako vrijedne.

-To su Balkanci napali nas, MittelEuropu i Austro-Ugarsku - viče moj cimer sa svojeg željeznog kreveta. Potpuno je lucidan i umislio je da je veliki Hrvat, sam Franjo dapače. Boji se izaći iz sobe i često provodi vrijeme pod krevetom. Strepi od atentata. U Sarajevu ili Drnišu, svejedno. Moja je paranoja neobična, kao i sve na meni. Bojim se, kako me žele prisvojiti sva ta ostrašćena balkanska plemena, kojima teorija krvi i tla još vitla vijugama kroz genetski kod pradjedova. A neminovno me sustižu i prijete, kako će me dobiti, makar na Prosekturi.

Dok se Zagreb slavno urušava u balkansku histeriju i dekandenciju, a podzemne vode proždiru temelje zgrada, faraoni sanjaju o uljuđenoj Europi i metrou ispod metropolisa, zadnja stanica Popovača.

- Lud sam i žedan, priznajem -ali svi zločini su mi isti –ustajem i držim vatreni govor u sobi za terapiju, dok noćna sestra vadi ampulu i kucka noktom po injekciji.

Generale na slobodu, kalašnjikove u svaki dom - natpis je na ulaznim vratima, rukopisom sestrine grube,seljačke ruke. Srećom, njezino je srce meko, pa ne zamjeri što kidam i gazim njezin natpis i mantru ovog odjela. Dok me vežu remenjem, na ulaznu kapiju bolnice pada prvi mrak. Dostojanstvena kurija, sa visokim lučnim stropovima, širokim hodnicima i jadnim, ludim, neizlječivim Balkancima s genom samouništenja, gleda nas kako se mimoilazimo i gunđamo jedni drugima u bradu. Faraoni, Franje- Josipi i Asiški, Napoleoni i drugi samouki generali, ubojice i sveci-pravednici za našu stvar, znamenja, zastave i kost u grlu koja guši.

Doviđenja, dragi, doviđenja......

Dok bježim preko visoke ograde, noć prekriva strogo kontroliranu idilu, mrtvo tijelo glavne sestre i tisuće komadića mojeg bolesničkog kartona. Trajno neizlječiv, inficiran smrtonosnim virusom koji briše pripadanje bogu, rodu i naciji. Što se mene tiče, paljenje svijeća obična je predstava, a popis žrtava nije konačan. Ja sam već digao sidro, a mene slobodno prekrižite.

Wall, 30.09.2007.

Dubina

Carmen

Aaaaaaaaaaaaaaaaa!- iz grla mu se oteo krik.

Liječnica se trgnula i vidljivo uznemirila. Desetogodišnja praksa kliničkog psihijatra u Popovači i brojni čudaci koje je liječila pripremili su je na razne ispade pacijenata. Ipak, zadnjih je godina, uz malu mirovinu, imala i privatnu praksu u vlastitom domu. Povremeni terapijski tretmani u suterenu obiteljske kuće uz njezine lončanice, fine zavjese na prozorima i probranu klijentelu navikli su je na drugačiji život. Pomalo je spuštala gard i često zurila kroz klijente, koji su u svojih sat vremena pokušavali zgurati kroničnu depresiju, bračne nesuglasice, granične poremećaje...riječju, život.

Gledala ga je. U kasnim je pedesetima. Ima dvostruki podbradak, usaljeno tijelo i prorijeđenu kosu, a oči drži sklopljene. Izbjegava pogled, neugodno mu je, kao teškom bolesniku koji se pomokrio pred liječnicima u viziti.

Njegova žena, koja je zajedno s njim došla na prvi terapijski tretman, svoje mlađe godište i sačuvanu liniju kvari konzervativnom odjećom i usnama čvrsto stisnutima u tanku crtu.

- Oprostite, doktorice. Sad vidite kako je meni! On je inače dobroćudan i blag. Knjigovođa je u banci i pred mirovinom, ali u zadnje vrijeme ima tu fantaziju da je plesač flamenka. Povremeno, iz čista mira, ispušta krikove i pucketa prstima u ritmu i glazbi koju samo on čuje u vlastitoj glavi. Uništio nam je sve podove u stanu cipelama s visokim potpeticama, koje do prošlog ljeta nikad nije obukao. Svaki ga dan uovim kako pleše u tim cipelama, što strašno lupaju po golom parketu.

...

-Cuando me amaré? - upitao sam Carmen, tek da je zbunim i poremetim njezin pažljivo pripremljen nastup. Naravno, ne umišljam si da ona sebe još uvijek vidi kako je ja vidim, kako nas oboje vidim iz vremena dok smo bili mladi. Ona šuti. Zaboravila je.

...

Zamolila sam njegovu suprugu da nas ostavi same. Izašla je s vidljivim olakšanjem na licu, kao netko tko se žuri s bolesničkog odjela vani na zrak, u normalan svijet. Uvijek pazim da o pacijentima razmišljam kao o klijentima, iako baš svaki od njih treba tretman i liječenje. To tek u filmovima uljepšavaju, da sam razgovor pomaže, a pacijent opušteno leži na kauču i govori o svojim traumama iz djetinjstva, konfliktu s majkom koja već godinama nije živa, ali iz groba i dalje upravlja njegovim životom, itd. Namjerno kažem ‘njegovim’. Iako liječim i žene, moji su klijenti uglavnom muškarci. Ne samo moji, točnije. Muškarci su većinska populacija svakog psihijatrijskog odjela, a psihoterapeuti izgleda i postoje samo zbog njih. Ipak su oni krhki, slabiji spol. Poneka žena također ima komplicirani odnos s roditeljima, ali odnos tek muškarca i njegove majke osigurava egzistenciju tisućama psihoterapeuta kao ja. Kad nemam klijente, obična sam žena, umirovljenica, supruga, a moj muž izvlači vlastitu pokojnu majku u barem polovici naših vlastitih sukoba.

Klijent ispred mene, začudo, nema nerazriješene edipalne komplekse. Barem vidljive nema. Svaki ih ima, samo je pitanje koliko duboko treba zagrebati ispod površine. Ovaj muškarac ima neobičan problem, očito fikciju koja mu pomaže da ostane zarobljen u tom izmišljenom svijetu nepostojeće glazbe koju samo on čuje, pleas koji mu ne priliči. Ne s tim ogromnim, otromboljenim tijelom.

- Pokažite mi nešto od tog vašeg plesa – rekla sam pažljivo izbjegavajući pogledati ga u lice, da ne prepozna moju nevjericu i želju da ga razotkrijem. Naravno, strogo je zabranjeno o klijentima razmišljati kao o luđacima, iako to oni uglavnom jesu. Smijem si to dozvoliti u mojim godinama, posebno ako je neizgovoreno. Još nisam naišla na pacijenta koji čita misli, hvala bogu.

Ustao je s lakoćom iz stolice i krenuo prema sredini prostorije. Oči su mu bile sklopljene, a ruke visoko podignute i savijene u luk. Odjednom je staccato njegovih potpetica zatresao sobu. Divlje, harmonično i u samo njemu znanom ritmu, koji se ubrzavao pa usporavao, prelazio u crescendo zvuka, a onda se povlačio kao divlja zvijer pred lovcima. Oboje smo potpuno zaboravili na njegovu debljinu i nezgrapnost tijela, jer je lakoća njegovih pokreta činila da klizi po podu prostorije. Odjednom je izgledao viši, mršaviji, mlađi. Na tren sam se ulovila kako bubnjam prstima po stolu u ritmu njegovih potpetica.

- Prepoznajem flamenco – rekla sam nakon desetak minuta šutnje.

On se vratio u stolicu, brišući znoj sa čela velikom, starinskom maramicom sa uzorkom, kakav nisam vidjela dvadesetak godina.Transformacija u postarijeg, odebljeg muškarca s problemom se završila, a metamorfoza je bila zastrašujuća. U osnovi, svakog klijenta procijenim još s vrata ordinacije. Ovoga sam smjestila u ladicu potisnute seksualnosti, nemira međunožja i nemogućnosti realizacije. Zarobljen je u tijelu koje propada, sa ženom koja je oličenje stroge majke, možda čak i njegove. Svaka žena zna da je falus jedino što na muškarcu vrijedi, a ovdje više nema opasnosti gubitka niti za muškarca, niti suprugu. I onda, naravno, bijeg u fantaziju. Ovome je to ples, egzotika udaljenih krajeva i glazbe koja izrasta na drugom i drugačijem tlu. Lijepe su to fantazije. Osvežavajuće. Ipak, lako im se prepustiti ako je čovjek labilan, a pritisci veliki. Ako je muškarac.

...

- Si yo te amo, Carmen... Tú me amarás?

Ona šuti. Nešto zapisuje u malenu bilježnicu koju drži preko koljena. Izgleda kao onda, kad mi je bacila ružu i vezala lancima jačima od razuma. Zbog nje bih bio švercer, kriminalac, bilo što - samo ne debeli, stari knjigovođa pred mirovinom, sa visokim tlakom i proširenim venama. Srećom, čujem flamenco u glavi, pa mi glazba i ritam ispunjavaju sate dok smo razdvojeni. Sad je još lakše, otkad sam nagovorio ženu da me vodi kod Carmen. Doktorice Karmen. Ona tvrdi, natpis na vratima ordinacije dr. K. Antolović-Mehun, spec.psih. ustvari znači doktorica Katarina.

Što ona zna o Andalusiji, flamencu i Sevilli?

-Yo te amo, Carmen... Tú me amarás?

 Wall, 18.08.2007.

Ne znam kako, ali frontalno smo se sudarili. Osjetio sam kako udaram potiljkom o beton, dok je glazba s iPoda nastavljala svirati u slušalicama, kao da se ništa nije dogodilo. Hitro pogledom skeniram situaciju, uočavam šokiranu ženu kako ustaje ispod iskrivljenog bicikla. Lijevom rukom pridržava desnu, očito jako natučenu. Ipak, u njezinim očima vidim zabrinutost za mene. Prilazi nam i čovjek s vrećicom u ruci, u povratku iz obližnje trgovine.

- Jeste li dobro?- pitaju i unose mi se u lice. Ne znam zašto su zabrinuti, osjećam se sasvim dobro. Možda tek mrvicu glupo. Prvi puta u životu sam hodajući naletio na nekoga.

- Možete li ustati? Da pozovem Hitnu? – prolaznik je zabrinut, kao da se radi o ozbiljnoj prometnoj nezgodi. Čuj, prometnoj! Pa nisam hodao brže od prosječnog šetača. Znam da sam ja skrivio sudar, jer žena me pokušala zaobići, toga se dobro sjećam. Istina, malo neodlučno, hoće li to s lijeve ili desne strane, a da usput izbjegne rupu na pločniku i komad stakla od razbijene boce uz rub pločnika.

Potpuno svjesno procjenjujem, je li za mene bolje da ustanem odmah i uvjerim je kako se nisam ozbiljno ozlijedio. Opet, ako ustanem kao da ništa nije bilo, možda će me kasnije tužiti, kad otkrije da joj je ruka slomljena. S druge strane, ako se pretvaram da mi je loše, da sam prošao gore od nje, možda je njezina zabrinutost za mene odvrati od tužbe. Što je slomljena ruka pred muškarcem, koji još ošamućeno leži na vrelom asfaltu?

Jasno vidim vlastiti mobitel i sunčane naočale ispod njezinog iskrivljenog bicikla. Treba ih nekako nehajno pokupiti, a da ne ispadnem sumnjiv i potpuno neozlijeđen.

Ako se uskoro ne pridignem, pozvat će Prvu pomoć, pa će u bolnici ispuniti prijavu o nesreći. Na kraju bih još mogao dobiti prekršajnu prijavu od policije, od ozlijeđene žene tužbu za ozljedu, a od njezinog osiguranja zahtjev za naknadu odštete koju će joj morati isplatiti. Trebam, dakle, dozirati ustajanje, ni sasvim zdrav, ni teže ozlijeđen, tako da se raziđemo bez uplitanja službenih osoba.

Dragi su, jer prolaznik i ozlijeđena biciklistkinja dogovaraju se kako da mi pomognu. Prolaznik odlaže svoje vrećice i skuplja moje razbacane stvari. Ne zna što bi s njima, pa mi stavlja mobitel u jednu, a naočale i ključeve u drugu ruku. Pomaže mi da se pridignem. Dok tresem glavom, kao, da razbistrim misli, ne odgovaram na njihova ponovljena pitanja. Iskreno, nemam pojma kako mi je.

U glavi pravim mentalnu provjeru: oguljena lijeva noga pomalo peče, gotovo da i nema krvi; lijeva podlaktica je oguljena malo više. Brine me, međutim, brada i meko tkivo ispod, bolno je na dodir.

Začudo, slušalice su mi i dalje na ušima, glazba i dalje svira, a mobitel radi. Srušeni bicikl, s druge strane, izgleda kao da ga je udario auto. Prednji mu je kotač jako iskrivljen, a upravljač savijen naopako. Izgleda strašnije nego stvarno jest, pomišljam kako sam takve bicikle već viđao, jedino bi uz njih groteskno ležala odbačena tenisica umrljana krvlju.

Imali smo sreće, ova žena i ja. Tako se jako sudariti, svatko zamišljen u svoje misli, pokušavajući se mimoići na vrelom asfaltu, skoro praznih ulica i pješačkih staza i proći sa sitnim ozljedama. Svi pametni sad su u klimatiziranim stanovima, ili se muče pred ventilatorima, zdravi i neozlijeđeni, možda tek pretrpanih želudaca. Što drugo raditi vikendom, stotinama kilometara daleko od mora?

Prije ili kasnije morat ću se pridići i hodati. Biciklistica, sad već uvjerena da nisam ozbiljno ozlijeđen, sve češće spominje svoju ruku, kako je prošle godine ozlijedila onu drugu, a eto, sad je i ova došla na red za ozljede. Ima razbarušenu frizuru i lijepe, mrvicu previše našminkane oči. Razmišljam, kako sam od udarca u glavu možda oslobodio prije uklješteni očni živac, jer sad vidim mnogo bolje nego prije sudara. Savršeno jasno vidim kako su joj kapci natečeni, jedno oko mrvicu manje od drugoga i kako joj šminka samo kvari ljepuškast izgled. Tipična je žena, kad stigne popravljati odjeću u ovakvom trenutku. Šav majice malo je rasparan pod pazuhom. Kladim se da je takav već tjednima, a da to ona nije primijetila.

Konačno polako ustajem, gledam ih pogledom 'boli, ali ništa ozbiljno' i okrećem im leđa. Dok šepajući odlazim, mahnem prolazniku na zahvalu i kažem:

- Pomozite gospođi oko bicikla!

Pazim da vučem nogu kao da boli kad stanem na nju, iako tek peče oguljena koža. Idem, naravno, na suprotnu stranu od kuće, ako im naknadno padne na pamet da provjere tko sam i gdje stanujem. Znam ja kako to počinje! Prvo su zabrinuti za tebe, a poslije se osile, traže odštetu, prijete policijom i šalju opomene preko odvjetnika.

Zamaknem iza prve zgrade, hodajući obilaznim putem prema kući. Baš imam peh, jer susrećem susjedu koja pita zašto šepam, pa lažem o padu niz stepenice. Inače izbjegavam lagati, iscrpljuje me jer nemam smisla za detalje i uvijek se nekako nađem upetljan u laži bez vlastite volje.

Kod kuće ženi priznajem sve, jer njoj ne znam lagati, posebno kad me gleda onim svojim ispitivačkim i sumnjičavim pogledom. Bez riječi. Tad znam da je najbolje sve odmah priznati, inače će me cijelu večer mučiti naoko nehajnim držanjem i policijskim detaljima. Morat ću potanko objašnjavati, a svaka sitnica koje se ne budem mogao sjetiti bit će joj znak da lažem. Zato odmah priznajem sve do detalja, dok mi je pamćenje još svježe.

- Idem malo prileći, za slučaj da imam potres mozga- kažem.

- Pročitao sam da se to može otkriti i nekoliko sati nakon udarca u glavu - kažem zabrinuto, iskreno vjerujući da je takva predostrožnost potrebna. Ne sjećam se što je prethodilo sudaru, kako sam srušio biciklistkinju i sebe na pločnik, ali udarca potiljkom u beton jasno se sjećam. Čudan zvuk, kao kad birate svježe kokosove orahe u obližnjem trgovačkom centru, pa vam jedan nespretno ispadne na ulašteni pod. Zvonka jeka, ne baš sasvim šuplja unutrašnjost, a opet dovoljno elastično da malo odskoči od tla i otkotrlja se pod najbližu policu s voćem.

Ne mogu ležati mirno, bez pokreta i biti pri tome budan i svjestan. Takva mi se vrsta odmaranja oduvijek činila traćenjem vremena. Pa čovjek ionako trećinu života provede u nesvijesti, spavajući. Tek poneki sretnik ima lijepe snove, a manji se broj njih i sjeća tih snova. Bačeno vrijeme, kažem vam.

Zato uzimam novine, koje cijeli dan ne stižem pročitati. Nikad slobodnog vremena i dovoljno mira! Sad, kad tobože imam potres mozga, konačno ću ih na miru prelistati. Ona će hodati na prstima i neće zanovijetati.

Uvijek počnem s Crnom kronikom, da se toga riješim. Ne uživam u lošim vijestima, ali kad su već tu i ne mogu se izbjeći, treba se prvo njih riješiti, pa mogu onda mirne duše na ostatak novina. Križaljku, naravno, ostavim za kraj, kao poslasticu.

Današnja Crna kronika prepuna je nesreća, kako to obično biva ljeti. Cijeli omanji gradovi već su izginuli na našim cestama, u jurnjavi prema moru, kući, ili nekom drugom nebitnom mjestu. Na dnu stranice pronalazim bizarnu vijest o lančanom sudaru na autoputu bez ozlijeđenih i dvoje mrtvih u nesreći na pločniku. Navodno, pješak i biciklistica! Svašta!

«U čudnoj nesreći na biciklističkoj stazi smrtno je stradalo oboje sudionika. Očevidac nesreće posvjedočio je kako se pri izuzetnoj maloj brzini nespretno sudarila biciklistica s pješakom, koji je hodao zaokupljen pisanjem poruke na mobitelu.»

Frustrirano odbacujem novine. Koja mašta, da ne kažem lažljivost, tih novinara! Uvijek mi je je neugodno, kad se suočim s prenapuhanim pričama i laganjem izvan svake mjere.

Ustajem, ogledam se oko sebe, i vidim svoju poznanicu, biciklistkinju, kako trlja desnu šaku s bolnom grimasom na licu.Otkud ona ovdje? Oko mene Zona sumraka, a moj stan preuređen u odurnu prostoriju s neukusnim bijelim pločicama i mesarskim limenim stolovima. Na nekima od njih i drugi ljudi frustrirano negoduju, s više ili manje žara. Sve sliči na neuspjeli horor sa bolničke patologije. Tek sad primjećujem da me očekivani potres mozga konačno ščepao. Mnogo, mnogo jače nego sam i u snu mogao misliti.

Glavobolja od deset kilotona iz malog mozga kreće u pohod ka ostatku glave.

Wall, 28.07.2007.

Čekao sam strpljivo pred bankomatom, gledajući ženu koja podiže gotovinu u nekoliko navrata. Glasno se ljutila na banku i automat, koji je sitničavo odbijao isplatu veću od dnevnog limita. Imao bih sažaljenja i simpatija za nju i da nije imala samo jednu ruku. Njezin batrljak bio je ružno, ukoso odrezan ispod lakta i u potpunom neskladu s lijepim licem i prekrasno oblikovanim prstima zdrave, desne ruke.

Pogled na tjelesna oštećenja ili malformacije tkiva fizički me odbija, nekad do granice mučnine. Ovaj ružni batrljak prkosno se rugao na vrelom, ljetnom danu, uskraćujući građansku pristojnost dugog, polupraznog rukava. Rukav invalida na vjetru, sjetilo me stihova jedne stare pjesme, totalno neprikladne za ovaj sparni dan bez daška vjetra. Nekadašnja ruka, ogoljela do kosti i ružnog, skoro nepristojnog reza ispod lakta.

Jadan njezin muž, uskraćen za pošteni zagrljaj, pomislio sam tipično muški, neosjetljivo, žaleći jadnika kojeg u poluzagrljaj privlači jedna prekrasna ruka i iedna peraja delfina. Baš tako mi je izgledao taj odbojni batrljak. Koliko bi ženstvenije, ljudskije izgledala s rezom odmah ispod ramena, zgrozio sam se vlastitih, perverznih misli. Kako se od ove vreline nije moglo nikako razmišljati, pogotovo ne racionalno, oprostio sam si.

Jeste li probali žonglirati jednom rukom pred bankomatom? Naravno, kartica joj je konačno ispala. Sagnuo sam se da je podignem, istovremeno kad i žena s jednom rukom i jednom perajom. Pogledi su nam se sreli. U njezinim sam očima ugledao nelagodu zbog gađenja na mojoj faci. Potpuno neočekivano, zgrabila me želja da joj maknem pramen kose s lica. Umjesto toga, ponudio sam pomoć oko vrećica, spuštenh pokraj bankomata. Tako smo završili na kavi u obližnjem, ugodno rashlađenom kafiću.

- Posljedica prometne nesreće - odgovorila je jednostavno na moje pitanje.

- Ovo s rukom još je dobro ispalo. Kirurzi su ostavili najviše tkiva što se moglo. Inače sam prilično vješta u služenju svojim batrljkom – rekla je ponosno, gurajući mi tu odbojnu deformaciju nekadašnje ruke pred nos. Zamislio sam ostatak, šaku i prste. Čak sam u glavi vidio i boju laka, koja bi odgovarala njezinom tenu i frizuri.

- Trebate vidjeti moje rezove od operacija na stomaku i grudima – rekla je skoro ponosno.

Drugi svoje ožiljke skrivaju, a ova bi žena sad najradije raskopčala košulju, tu u kafiću, i pokazala mi i ostale ožiljke o kojima je tako strastveno govorila.

Pomislio sam kako su privlačnoj ženi takvi trajni podsjetnici, skoro nakaznost, višestruki problem. Ova ih žena očito nije bila svjesna, ili se veoma vješto pretvarala da je nije briga.

- Zatvorite oči! Pokazat ću vam nešto!

Kad sam poslušao, uzela je moju šaku u dlan svoje zdrave ruke, prislonila prste na svoje lice i prelazila po očima, ušima, jagodicama i bradi... Zatim je moju šaku povukla niže, na svoja ramena, pa na leđa. Nisam se začudio opipu njezinih grudi i bradavica pod mojim jagodicama, ženskim linijama stomaka i bokova. Preplavilo me uzbuđenje u preponama. Srećom, uz čvrsto zaklopljene oči osjećaj nelagode brzo je ishlapio. Nije me niti iznenadilo, što erekcija nije nestala, kad je žena moje prste dovela do batrljka.

Uskoro sam otvoreno i radoznalo dodirivao njezinu deformiranu ruku. Pod prstima više nije podsjećala na hladnu, klizavu peraju delfina. Naprotiv, batrljak je bio živ i topao. Skoro da sam mogao osjetiti fantomski ostatak smrskane ruke, davno nestale pod kirurškim nožem.

- Možete otvoriti oči – rekla je, a kad sam je pogledao, smiješila se.

- Ako budete dobri, dozvolit ću vam jednom da opipate moj ožiljak na srcu – rekla je koketno.

Očito me procijenila bolje nego sam zasluživao. Čini se da o meni na prvi pogled zna više nego ja sam. Na primjer, sad shvaćam, da mi se deformiteti ne gade, bez obzira na vlastite predrasude. Potajno si priznajem – uzbudljiva je pomisao da ću izbliza gledati ožiljke, koje većina ljudi skriva od pogleda, često i vlastitih.

Doduše, 'vidjeti' i nije baš prava riječ. Želio sam gledati dodirima, shvaćajući kako slika koju vidim očima daje nepotpunu, često pogrešnu predožbu.

Tog popodneva sam joj pozvonio, a ona je otvorila skoro istog trenutka. Kao da je očekivala moj dolazak. Već na vratima stavila mi je povez na oči. Nakon izvjesnog vremena, rekla je:

- Sad pogledaj!

Jarko svjetlo, koje me zabljesnulo, zasjeklo mi je mozak oštrim bolom. Osjećao sam da se proteže u vječnost, iako nije moglo trajati više od desetak sekundi. Kao da sam na tren pogledao izbliza u pomrčinu sunca.

..........

Svjetlaci i iskrice pred očima igraju mi još dugo i nakon što me razodjenula svojom jedinom zdravom rukom. Ne opirem se, ali niti ne učestvujem. Sjedim nepomično, dok se ostala moja čula polako bude, jačaju i fokusiraju u preponama. Imam širom otvorene oči, ali nikakve slike u glavi ne ometaju mekoću dodira i osvježavajuću notu mirisa. Ja sam bez osjetila vida, ali nisam slijep.

Dok me grli svojim batrljkom, dodir je mek i baršunast. Njezina fantomska, nedostajuća ruka omata me i pulsira svuda oko mene.

Privlači me prema grudima, a kirurški rez ispod srca propada pod mojim dodirom i uvlači ravno u živo, pulsirajuće srce.

Wall, 21.07.2007.

Zapeklo me u očima kad sam ga ugledao. Njegova divlja, neuredna brada, debelo prošarana sjedinama, bila je u potpunom kontrastu sa slikom koju sam godinama nosio u glavi. Istina, imao je bradu i kao mladić, ali ovaj starac preda mnom nije bio moj nekadašnji prijatelj iz srednje škole. Pa ipak, pogrbljena figura klošara u prljavoj odjeći u stotinu je detalja otkrivala nekadašnjeg genijalca - najboljeg matematičara, atletičara i majstora preferansa. Danko se široko nasmijao, prepoznavši me. Njegovi crni, okrhnuti zubi govorili su više od svih naivnih slika i uspomena, koje sam tvrdoglavo zadržavao unatoč godinama, minulom ratu i posvemašnjem jadu pograničnog mjesta istočne Slavonije. Bio sam posramljen što izgledam puno mlađe, što imam posao i obitelj.

- Dakle, i ti ideš na proslavu mature - izgledao je iskreno sretan što me vidi, što smo zajedno nakon toliko godina. Nije pitao zašto se nisam javljao svih ovih godina, kako živim.

- Naravno, zar bih propustio da vidim sve te face iz prošlog stoljeća?- našalio sam se, s nelagodom skrećući pogled s njegovih mršavih ruku s jako izraženim venama. Ruke starca, pomislio sam, koje tako pristaju licu i pogrbljenoj figuri.

Nije se usprotivio kad sam predložio da ga odvezem negdje na brijanje.

- Znam da bih trebao obrijati bradu, samo, ja nemam novaca za bricu - oprezno je komentirao. Ionako ni jedna od dvije preostale brijačnice nisu bile otvorene, a u jedinom frizerskom salonu u koji smo zakoračili gledali su nas s otvorenim gađenjem.

- Ja ću te obrijati – zaključio sam, posjeo ga na stolicu u njegovom zapuštenom dvorištu i započeo mukotrpno probijanje kroz gustu, zapletenu bradu. Potrajalo je, ali je Danko strpljivo sjedio s rukama u krilu. Na momente sam imao osjećaj kao da brijem vlastitog oca u danima njegove bolesti i potpune predaje, pomirenog sa spoznajom da neće dugo. Isti pogled u prazno, ruke koje smireno čekaju da padne zastor.

Do pet popodne se presvukao u svoje staro odijelo iz ormara, isto u kojem je prije dvadeset godina išao na maturu.

- Nisam se ni udebljao, kao većina naše generacije - kaže vedro, a meni zvuči kao fina autoironija. Još nisam upoznao uhranjenog klošara, pomislio sam s gorčinom, koja je pripadala njemu. Pa ipak, ja sam bio taj koji je bio ogorčen. Danko je izgledao kao da je prerastao vlastita ograničenja. Nakon života u bijedi, ego i samopoštovanje postanu kamenje u džepovima, koje je lako odbaciti.

Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus; post icundum iuventutem, post molestam senectutem -nos habebit humus.Veselimo se dok smo mladi, jer nakon mladosti i starosti ispunjene brigama- zemlja će nas pokriti.

Pred nekadašnjom gimnazijom dočekuju nas duhovi prošlosti. Većina žena i tek poneki muškarac iz našeg razreda imaju iste izraze lica i osmijehe, kao da su sišli s naše maturske slike. Neke sam, na vlastito čuđenje, odmah prepoznao. Druge, na obostrani užas, nisam. Djevojčica - žena istog osmijeha, istih jamica na obrazima, vidno sretna što me vidi, upitala me:

-Sjećaš me se, zar ne?

Nekima bih znao lagati u takvom trenutku. Nekima i jesam. Ali, njoj nisam mogao. Odao me pogled neprepoznavanja, nemogućnosti da povežem sliku sa sjećanjima. Kao da sam je ošamario, dodirnula je obraz i ustuknula.


-Suzana - promrmljala je sebi u bradu i odmaknula se od mene. Još jedan poraz, koji nije očekivala, za kojeg se nije pripremila. Sve bih dao da izbrišem to razočaranje, iako sam znao da je večer tek pred nama i da nas čekaju još mnogi porazi koje moramo ogoliti, mnoge životne zablude s kojima se tek treba suočiti, pred pogledima drugova i nekadašnjih prijatelja. Pred zajedničkim licem generacije.

Dok sam prije čitao ili slušao o školskim okupljanjima nakon puno godina, uvijek mi je bio smiješan patos i nostalgija koji su nemilice tekli iz riječi govornika, iz slika na kojima se svi grle i prave da tih dvadeset godina nije prošlo. Da su još isti ljudi i da je budućnost pred svima, obećavajuća i puna tajni. Sada, kad sam se našao u izlizanoj školskoj klupi koja mi je odjednom bila tijesna, preniska, smiješna i patetično iscrtana srcima i slovima bez smisla, bio sam drugi čovjek. Srce mi je bilo ispunjeno srećom i užasom istovremeno, a potreba da ih sve zagrlim, kao vlastitu izgubljenu i protraćenu mladost, bila je neopisiva.

Gle, Marina je i sada, kao prije toliko godina, predsjednica razreda i hrabro uzima riječ. Kao da je vrijeme stalo, jer i sada, kao i onda, misli da nešto zna o životu. Bila je u manjini, jer sam sa lica većine iščitavao životne poraze i ožiljke koje samo vrijeme može napraviti.


Vita nostra brevis est, brevi finietur; venit mors velociter, rapit nos atrociter; nemini parcetur.
Život je kratak i brzo promakne; začas prođe i smrt nas dotakne- okrutno otme od života i nitko nije pošteđen.


Marina proziva duhove a mi, jedan po jedan, ustajemo i dajemo neke smiješne faktografije. Najbezličnije face danas su najuspješnije - jedan je sudac sa zlatnom narukvicom na zapešću i skupim mobitelom kojim se igra, dok blazirano promatra sve oko sebe. Uspio sam u životu, vi luzeri- govore njegove oči, ali usta miroljubivo pozdravljaju. U postignuća nabraja I to što je u braku.

- Heteroseksualnom?- pitam otrovno, a ostali se smiju. Pitanje je legitimno, mnogi su ga doživljavali kao pedera, još u mladosti. Doduše, više kao karakternu osobinu, nego kao nekog tko je gay. Homići su veseli ljudi, a Oscar Wilde je dao pravi smisao ovom ‘gay’-veselom nazivu. Naš latentni prijatelj sa narukvicom ne odaje veselu osobu. Možda unutar četiri zida, pomislio sam usputno.

Na još nekoliko prozivki ubacujem peckave komentare i čudim se, zajedno s ostalima, kako je povučeni dečko postao vjetropir. Nadmašujem čak i nekadašnjeg glavnog razrednog zabavljača. On je danas u svojim četrdesetima u vojnoj mirovini i mogao bi iz džepa izvaditi love, koliko mi svi zajedno na hrpi. Njegova sirovost bila je legendarna, samo sada, u četrdesetima, to više nije zabavno. Ostao je isti i ja sa zavišću gledam njegovu bujnu kosu. Ima, doduše pivski stomak i socijalne zube, ali njegova sirovost još pali kod nekih cura. Za večerom ide od jedne do druge i nagovara na ples, a ja se, kao i prije dvadeset godina, čudim ženama koje pristaju, kojima on predstavlja prototip pravog muškarca.


Vivant omnes virgines,faciles, formosae! Vivant et mulieres, tenerae, amabiles, bonae, laboriosae. Živjele sve mlade žene, kojima je sve lako, koje sve su lijepe; živjele i zrele žene, nježne i ljupke, iskrene i radišne.


A pola žena, mojih nekadašnjih prijateljica, danas ne rade. Marina je, kaže, sretno udana za bogatog gostioničara. Njezina prijateljica, meni s lijeva, ogovara je. Kaže, da je muž redovito tuče i barem jednom godišnje izbacuje iz zajedničkog doma. Ali, privid sretnog braka i osigurana egzistencija u zlatnom kavezu privlačniji su od neizvjesnosti srednjih godina. Kome bi ovakva još trebala? Kome je još privlačna? pita se ona naglas, retorički, razgovarajući o zubu vremena koji žene načne mnogo prije muškaraca.


- Meni si još privlačna- kažem iskreno i mislim kako me tada odbila baš zbog nekadašnjeg razrednog klauna i ponavljača, danas situiranog vojnog umirovljenika.

- Jooj, nemoj - kaže koketno, otkrivajući red prekrasnih zuba. Nikad nije završila studij matematike, a bila je talentirana. Skoro kao Danko, današnji klošar, a nekad velika nada naše gimnazije. Nije, se doduše, niti naradila, osim što je rodila gostioničaru troje djece i borila se za mrvice vlastitog dostojanstva godinama. Nije baš neka borba, nepravedan sam prema njoj. Valjda stara ljubomora.

- Sjećam se, da si me ostavila zbog najgoreg učenika u razredu, i to kad ti je opalio pljusku pred svima!- izgovaram mrvicu preglasno, tako da se cijeli razred, sjedeći na dugačkoj, drvenoj klupi u obližnjoj gostionici, okreće i radoznalo gleda.

Vojni umirovljenik Nino ponosno se smješka i potvrđuje.

- Da, odmah se zaljubila, znam ja sa ženama - kaže bahato i ja se, na vlastiti užas, moram pomiriti s tom konstatacijom. Žene su čudna bića, a Marina je morala isprobati i otkriti što se krije iza viška bahatosti i manjka manira. Kad je otkrila prazninu, već je bilo kasno za sve troje. Opet smo u trokutu, kao i prije dvadeset godina.

- Ljubomoran sam na tebe- kažem mu otvoreno i nimalo se ne šalim. Ne mislim pri tom na ogromnu mirovinu, slobodu koju mu ona daje, odsustvo robovanja zaposlenju i tvrtki što svi ostali podnosimo od završetka škole. On je, istina, bio u ratu par godina, kao i mnogi drugi. Besprizornima je rat zaista donio slobodu, mislim gnjevno i skrećem pogled.


- Voliš li me još? – Marina pita šaljivo, a u pogledu joj vidim tračak želje i potrebe da je se barem netko još sjeća kao poželjne mačke, makar I na par sati na proslavi mature.

- Više ne, ali još godinama jesam, nakon završetka škole- iskreno kažem i pokazujem lijevi dlan. Na njemu je još vidljiv ožiljak od grafitne olovke, koju mi je zarinula duboko, dok smo se jednom prepirali oko neke sitnice. Godinama me to grafitno srce u dlanu podsjećalo na sve školske ljubavi, ne samo njezinu. Onda sam jedne godine sa žaljenjem primijetio da se grafitni vrh isprao, a ožiljak izblijedio kao i sjećanje na Marinu. Sve do večeras. Nije bila gadura, već sam ja bio blesav. Nisam znao prepoznati što ubod u dlan predstavlja.

Moj nekadašnji prijatelj Danko, kao svaki iskusni klošar, nalijeva se alkoholom za sve buduće dane nestašice i neimaštine. Ionako je sve popijeno unaprijed plaćeno, mislim kako je u pravu. Treba sve utopiti u moru alkohola. Možda tek tada ove nepotrebne, blesave školske uspomene dobiju pravi smisao?


Pereat tristitia, pereant osores; pereat diabolus, quivis antiburschius atque irrisores!
Nek’ nestanu tuga i oni što mrze; k vragu i vragovi i svi koji su protiv školskih dana i vremena bratstva svih ljudi...


Večer ide prema kulminaciji, dok se grlimo kao da smo opet u školskim klupama. Kao da smo opet mladi. Izdajnički pogledavamo na sat, a nekadašnje djevojke, danas domaćice, majke i poražene žene, već pričaju o djeci, kreditima i svakodnevici.

Vrijeme je da se krene. Samo još jedno piće za kraj.

Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus...nos habebit humus.

Veselimo se dok smo mladi, jer nije daleko dan kad će nas pokriti zemlja. Malo je još vremena, tek par treptaja.

Wall, 15.07.2007.

Dojilja

Kasnio sam na vlak. Do polaska je preostalo tek minutu-dvije, a ja sam teško hodao svojim nezgrapnim, deformiranim nogama, loveći zadnju minutu. Otpravnik vlakova je, pogledavajući na sat, već počeo dizati palicu. Otegnuti pisak njegove zviždaljke označio je polazak, baš kad sam zalupio vratima posljednjeg vagona.

- Oprostite, je li slobodno?- bio sam bez daha kad sam ušao u prvi kupe i stropoštao se na jedino prazno mjesto. Putnici su na trenutak usmjerili poglede prema meni, a zatim se bez riječi vratili svojim zanimacijama. Pitanje je ionako bilo retoričko. Obrisao sam znoj sa čela, spustio torbu na pod ispred sebe i dobro ih pogledao. Djevojčica sa tijelom odrasle žene i čarapicama s medvjedićima preko puta bila je potpuno zaokupljena mobitelom, mršteći se i praveći grimase dok je nekome žustro pisala poruku. Do nje su sjedili muškarac i žena srednjih godina - on je čitao novine, a ona odsutno rukom popravljala savršenu frizuru, gledajući kroz prozor kupea negdje u daljinu. Do mene su sjedile dvije postarije gospođe, očito sestre. Osim sličnih fizionomija bile i veoma slično odjevene: staromodna crna odjeća zakopčana do vrata, redovničke sandale i naočale na uzici oko vrata. Pripremio sam se za dugo i dosadno putovanje bez pravih sugovornika.

Uistinu, skoro da mi je promatranje u tišini draže od razgovora. U konverzaciji ipak morate slijediti neke zadane okvire, kurtoazno se smiješiti i odgovarati na pitanja koja vam ne odgovaraju. Ili trošiti energiju na izbjegavanje odgovora na takva pitanja. Odmah sam eliminirao najstarije i najmlađu putnicu, te usmjerio pažnju na bračni par preko puta. On je imao malo neobično iskošene crne oči, sitne i žive, koje su kao masline na ulju letjele preko novinskih stupaca.Činilo se kao da upija baš svaku napisanu riječ. Ili još više, kao da memorira baš svako slovo i sliku i posprema ih na neki memorijski disk. Znao sam da su supružnici, jer je između njih lebdjela neka aura suučesništva i pomirenosti, uz istovremenu opuštenost tijela koja su se ramenima dodirivala. Ona je imala lijepe, pomalo oštre crte lica i izuzetne grudi, koje su se ocrtavale na lanenoj košulji. Možda je to bila i tunika, nisam bio siguran. Iskreno, nisam od onih koji bi primijetili nečije tjelesne atribute, čak i kad se očito izdvajaju i privlače pažnju okoline. Ali ove su ženske grudi plijenile oblikom, punoćom i čvrstinom, te bradavicama koje nije bilo moguće ignorirati, jer su se prilijepile uz tkaninu.

Iz zvučnika iznad vrata dopirala je revijska glazba iz pedesetih, kao zvučna kulisa koju ne primjećujete dok ne prestane. Podigao sam pogled prema razglasu kad je utihnuo, očekujući najavu sljedeće stanice. Umjesto toga, iz njega je dopiralo tek zujanje i statički šum. Odjednom, kao izdaleka, oglasio se dječji plač. Nečija beba, blizu razglasa ili zvučnika, počela je plakati. Zanimljivo, ali jedino smo bračni par preko puta i ja podigli poglede. Plač je postajao sve glasniji, čak i kroz glazbu koja se nastavila, kao na pokvarenom gramofonu koji vrti jednu te istu, staru ploču ispočetka.

Čije to dijete plače i zašto? Mogao sam samo nagađati. Bila je to distrakcija, koja će mi pomoći da putovanje ne bude potpuna dosada. Počeo sam od najlogičnije prepostavke, da domaćica poslovnog vlaka nema kome povjeriti bebu na čuvanje, pa je nosi sa sobom na posao. Kad povremeno prolazi vlakom, dijeleći kavu i novine, bebu zabavi dudom ili je na tren povjeri brkatom kondukteru, koji joj ionako duguje za povremeno štipanje za stražnjicu u prolazu.

Plakanje je postajalo sve upornije. Zazvučalo je kao da je beba jako gladna, mokra i usamljena. Kao poziv u pomoć. Bračni se par nervozno meškoljio na sjedištima, izmjenjujući upitne poglede, kao da kažu ' hoćeš li ovog puta ti ili ja'? I zaista, žena je ustala i ne osvrćući se krenula iz kupea. Ostali putnici nisu obraćali pažnju, ali ja sam naslućivao da je trajna tišina iz zvučnika povezana s putnicom iz kupea. Kad se vratila, imala je bebu u naručju, a moje je strpljenje bilo bogato nagrađeno. Ona se udobno smjestila i vještim pokretom desne ruke raskopčala haljinu. Kad je izvadila dojku boje alabastera, samo smo beba i ja bili fascinirani. Upiljio sam se pogledom u dojku, koja mi je ispunila čitavo vidno polje. Sužena svijest, jaka fokusiranost, sposobnost koncentracije na bitno - nisam brinuo o definicijama. Odjednom su mi usta bila jako suha. Kad su se bebine usne sklopile oko pune, grimizne bradavice i sam sam se obliznuo.

Beba je već odavno, sita i zadovoljna spavala u naručju putnice, a njezin muž polako skupljao njihove stvari, kad je u naš kupe banuo policajac u pratnji konduktera i nepoznate, uplakane žene. Uz bračni par, bio sam jedini putnik koji se nije iznenadio ovakvom razvoju događaja. Ni kad ju je uplakana, ali sretna majka privinula na grudi, beba se nije probudila. Tek je zamljackala i ispustila uzdah zadovoljstva, kakav bih i sam ispustio da sam tu dojku držao u ustima. Mahnuo sam im na odlasku, dok ih je policajac odvodio.

Galama u kupeu odjednom je postala nesnosna. Preostale putnice upadale su jedna drugoj u riječ, objašnjavajući što se upravo dogodilo. Osjetio sam neopisivo zadovoljstvo, što sam imao priliku posvjedočiti nečemu dirljivom, uzbudljivom i veličanstvenom istovremeno. Sjetio sam se čudnih novinskih članaka zadnjih nekoliko mjeseci, koji su govorili o neobičnim otmicama djece. Otimači bi bebe nahranili i presvukli, te ih potom mirno vraćali pravim roditeljima, ako ih prije toga ne bi ulovila policija ili nadobudni prolaznici. Očito se radilo o nekoj čudnoj sekti sa više bračnih parova bez vlastite djece i zelotskom žaru, koji su smatrali da plač gladnih beba nije moralno dopustiv.

Jedna neobičnost upala mi je u oči. I ova je žena, unatoč savršenim dojkama i ljepuškastom licu, imala tjelesnu anomaliju koja bi lako privukla pažnju, da nisam fascinirano gledao u grudi. Putnica iz vlaka imala je deformirane noge, kao stupove, u potpunoj disproporciji s ostatkom tijela. Valjda i ona ima poremećaj i nakupljanje vode u nogama sličan mojemu, pomislio sam odsutno ne mareći za uobičajene standarde ljepote. Uostalom, i sam imam par takvih nogu. Možda ih baš zato tako dobro razumijem?

Ja volim fantazirati i smišljati teorije. Na primjer, znanstvenici su tek nedavno otkrili da je Saturnov mjesec Titan pogodan za život. Taj mjesec ima atmosferu, ali i duplo veću gravitaciju od Zemlje. Sila teža mora biti strašna. Možda su bićima sa Titana noge-stupovi genetski preodređeni? Možda se, uz ljubav prema zvijezdama, genetski prenose i takve noge? Ili još preciznije, dobiju s majčinim mlijekom?

 Wall, 08.07.2007.

 Pobjeda protiv imperijalizma, bilo gdje u svijetu, naša je pobjeda!- povikao sam punih pluća, stojeći na pokretnim stepenicama na izlasku iz aviona, dok je masa putnika i aerodromskog osoblja blenula u mene s nerazumijevanjem.

Onda mi je doprlo do mozga - normalno da me ne prepoznaju! Pa sljedećeg lipnja navršit ću osamdesetu! Brada mi više nije crna, beretku ne nosim godinama, a cigare- njih ne pušim već trideset godina. Točnije, od svoje inscenirane smrti u Boliviji na današnji dan, 9. listopada 1937.

Star sam, priznajem, a revolucija teče dalje, ne čekajući nikoga. Zadnjih godina opet koristim svoje pravo ime, Ernesto, jer zaboravljam sve one silne pseudonime s lažnih putovnica, koje sam godinama koristio, putujući po svijetu i raspirujući plamičke lokalnih ratova koji bi se jednom trebali spojiti u veliki plamen svjetske revolucije.

Još odmalena sam u rodnom Rosariju u Argentini maštao o Marseljezi i Marxu, barikadama i pomoći potlačenima cijelog svijeta. Danas s ponosom gledam na pola rodne Južne Amerike, koja je zbacila imperijaliste i srčano vodi borbu s Vragom iza kojeg se vuče odurni smrad sumpora. Uskoro je panamerički kontinent naš, od Guzmanove Gvatemale, Meksika i Bolivije, u kojem danas moj učenik Evo Morales nacionalizira otetu naftu, sve do Srednje Amerike i Dalekog istoka. Sve više nam se afričkih zemalja i naše crne braće pridružuje na tom putu.

Streljački vod nišani, a ja sam miran. Pobunjenički geni irskih predaka i vrela krv mojih baskijskih korijena čine me nestrpljivim. Najradije bih sam rukovodio strijeljanjem, jer ove šeprtlje ni dirigirano ubojstvo ne znaju napraviti kako treba.

- Hajde, chancho!- vičem vojniku koji me gleda u lice, dok mu graške znoja cure niz obrvu. Znoj ga peče i trlja oko, pokušavajući ciljati u moje grudi.

- Pucaj, svinjo- prezirno rokćem, izazivajući ga. Taj moj vlastiti nadimak posebno mi je drag, još iz vremena dok sam igrao ragbi. Zaradio sam ga tako, što su svi tvrdili da smrdim. Istina, nisam se volio kupati, ali ženama nije smetalo.

-Pucaj, kukavice! Ne boj se, pucaš u običnog čovjeka!- pljunuo sam prema vojniku, koji je izvukao najkraću slamku.

Ima čast pucati u legendu! Miran sam, jer znam da je metak u cijevi ćorak. Felix Rodriguez možda jest CIA, ali i dvostruki agent Moskve. Osim toga, Felix je samo čovjek. Potkupljiv čovjek.

Umoran sam od dizanja svjetskih revolucija, od neprestanih borbi. Umoran sam od naslovnica, zabava, kurvi i svjetskog proletarijata. Ne podnosim život u ilegali Praga, Ulan Batora i Beijinga. Želim ostatak života provesti kao običan čovjek, sa svim svojim slabostima i manama. Teret čovječanstva na mojim plećima postao je pretežak.

Znam, pucat će u grudi, pa noge, ne smiju mi unakaziti lice. Moraju me slikati mrtvog za sve svjetske naslovnice i filmske žurnale.CIA mora isplatiti Moskvu, a multinacionalke koje su mi ucijenile glavu, isplaćuju sve. Čak i mene, iako to ne znaju, naravno. Felix će dobiti pet milijuna dolara u Švicarskoj, a ja konačnu anonimnost.

Dok američki agent skida moj Rolex sa ruke, jedva se suzdržavam da se ne odam u ovoj farsi. Imperijalizam će propasti i bez mene, jer pohlepa kojoj nema kraja guta sve, čak i zlatno tele, pa traži još. Sve dok se ne uruši u vlastitim temeljima i uguši u vlastitim govnima.

Viva la revolucion, uzvikujem u sebi, a lažna holivudska krv iz progrizene vrećice, skrivene u ustima, kaplje niz bradu i natapa moju lanenu košulju.

U vojnom ambulantnom vozilu presvlačim se brzo i sjedam do Felixa na prednje sjedalo. Dva liječnika otraga amputiraju šake na već pripremljenom lešu mojeg dvojnika i pakiraju tijelo za kremaciju na nepoznatom odredištu. Felix mi pruža cigaru i namiguje.

- Najbolja kubanska, Comandante – ironičan je, dok mi s lažnim respektom salutira. Škarama režem bradu i britvom gulim ostatke u žurbi. Za detaljno brijanje bit će još vremena, u Parizu ili Londonu, svejedno. Odbijam cigaru.

- S tim je gotovo, prelazim na gauloise - ozbiljno odgovaram i na prvom zavoju iskačem iz sanitetskog vozila. Bolivijska prašuma i noć gutaju posljedne tragove Ernesta ‘Che’ Guevare.

Godinama kasnije, po svjetskim prijestolnicama preskačem novinske članke o Trećem svijetu, nesvrstanima i ratovima koji se neminovno rasplamsavaju posvuda. Nemam odgovornosti niti želje da osobno učestvujem, ali financijski, anonimno naravno, pomažem sve koji ruše imperijalizam i nepravedni svjetski poredak. ETA ili IRA svejedno, FRELIMO ili Crvene brigade, svi kod mene imaju otvoren sponzorski račun i skoro neograničena sredstva.

Vremenom se moje investicije na njujorškoj burzi otimaju kontroli, a dobit raste geometrijskom progresijom. Osnivam zaklade i fondove pod krinkom pomoći gladnima, nesvrstanima, međunarodnim organizacijama. Nešto od novaca i fondova predajem u ruke povjerljivkim ljudima od koristi, koji imaju viziju. Bill Gates, George Soros ili Warren Buffet, meni je svejedno. Ironija je uglavnom u činjenici, da su većina Amerikanci. Oni isti, kojima sam u Zaljevu svinja pokazao gdje im je mjesto, kad sam pred obale Floride doveo nuklearne bojeve glave.

Zadnjih godina pomažem Ruse i Arape posebno, jer dijele sa mnom viziju o konačnom porazu Vraga. Simon Bolivar je bio general, ali tek moj učenik Hugo, potpukovnik Hugo Rafael Chavez Frias tjera strah u kosti, jer aktivno nastavlja mojim stopama, šireći Srednjom i Južnom Amerikom duh internacionalizma. Na pragu je stvaranja Panameričke federacije, koja će konačno odbaciti imperijaliste i vratiti zemlju seljacima i indiosima.

A ja?

Ernesto Guevara de la Serna, El Che - odavno nije među živima. Ja sam ga ubio, svojevoljno i planirano, iz sebičnih i ljudski razumljivih razloga.

Da konačno prestanem nositi teret svijeta na vlastitim plećima. Fingiranom smrću stvorio sam ikonu, koja je desetljećima noćna mora imperijalista. Legendu, koja će sve nas nadživjeti.

Ironično, Che je istovremeno najkomercijalniji simbol svih vremena, a djeca bogataša gutaju moje slike i knjige. Moje su ideje sve življe, sve stvarnije.

Zovem se Ernesto, ali prezime? Prezime sam zaboravio. Imam skoro osamdeset godina, a danas mi je godišnjica smrti.

 Wall, 02.07.2007.

Sa zvonika katedrale svakog božjeg jutra promatram Salomu, dok žustro korača prema uredima uz Dravu. Već je prošlo osam i ona kasni, kao i obično. Jutro je prohladno, izmaglica od vodene pare obavija rijeku kao fina koprena, kao prekrivač od pjene. Jutarnja vreva već je u punom zamahu, a tramvaji pozdravljaju kloparanjem, dok prelaze trgom i zavijaju prema Strossmayerovoj.

Zamakne za ugao, a ja sam već oronula fasada na zgradi. U prolazu, znatiželjno udišem miris njezine kose i puhnem u neposlušni pramen. Za ostale, Saloma ima obično, domaće ime, Sonja, Snježana... Sanja, recimo. Njezino je ime kao osobna mantra, nikome se ne otkriva, inače mantra ne uspijeva.

Saloma ima tajnu, koju pažljivo umotava u sedam neprozirnih velova. Njezin ples traje već godinama, ali tek oku pažljivog promatrača, dostupna je prava istina njezinih velova. Ona nije kriva za glavu na pladnju Ivana Krstitelja. Nije pobjegla iz narcisoidne opsesije Oscara Wildea, čak niti iz trolovske parodije Terryja Pratchetta. Pratim je oduvijek i siguran sam da znam njezinu tajnu sedam neprozirnih velova.

Istina, uglavnom pleše kako drugi sviraju, ali pritom je slobodna. Nikome se ne otvara, ne prepušta, pa je istinski zaštićena i nedodirljiva tamo iza sedam gora i sedam mora. Iza sedam velova. Znam to, jer ponekad noću, kad svi spavaju, a ona misli da nitko ne gleda, pažljivo skida velove, koji je čuvaju od vanjskog svijeta. Oni kriju sedam konfliktnih i međusobno suprostavljenih životnih uloga.

Kad netko spomene sintagmu samohrana majka, ona poludi. -Otkad već muškarac ne hrani obitelj, kaže ljutito, koliko to ona može biti. - Ne trebam sažaljenje, niti muškarca u kući pod svaku cijenu.

A cijena koju stavlja muškarcu na dušu obično je lako naplativa, nematerijalna, bez novčanih mjerila i vrednovanja. Kao muha na njezinom ormaru slušam kako se ispovijeda ogledalu:

-Samohrana? Naravno, kad jedem manje od komarca! Mene je lako hraniti!

I to je živa istina- dajte joj jabuku, oraha, bilo kakvog voća i riješili ste problem hrane. Kao moljac, bio sam u njezinim ormarima i ladicama i znam sigurno, da je nije teško niti oblačiti. Traperice i par majica traju već godinama, pa sam, više reda radi, izgrizao jednu, koja joj se ionako nije previše sviđala.

Da je poslušna kćer, tu nema pogovora. Roditelje je uvijek teško zadovoljiti, jer po definiciji žele da djeca ispune sve njihove neostvarene snove. Ona je već u startu hendikepirana. Roditeljska je naklonost uvijek podijeljena među djecom. Roditelji instinktivno osjete, kojem djetetu je ljubav potrebnija, pa je tamo, često nepravedno, usmjere. Ako pri tom sudbina jedno od djece makne iz jednadžbe, ta praznina ostane zauvijek neispunjena. Uzaludno je i pokušavati, ali Salome ne odustaje. Nema izbora, ona je samo dijete, makar je davno prešla tridesetu.

Skriven u okviru zajedničke fotografije s ljetovanja, promatram je u ulozi otuđene supruge. Ljubav se pod bračnim krovom lako razvodni, izgubi po hodnicima. Samo pred dječjim pogledima, Saloma pleše za muža. Njihova tijela tek jednom tjedno, zbog osjetljivih dječjih godina, ispune isti ram bez osmijeha u okviru slike.

Dok pretvoren u trak svjetla visim obješen u spuštenim zastorima momačkog stana na drugom katu zgrade bez lifta, nevoljko i s mučninom gledam Salomu u zagrljaju ljubavnika. Jednom mjesečno, uvijek četvrtkom u pauzi za ručak od dvanaest do dva, ona je divlja, nesputana ljubavnica. Naizgled gola, znojem orošenog tijela i prekrivena poljupcima. Iako ogoljena, u mojem je pogledu tu najčvršće ogrnuta velovima, omotanima oko svojeg srca, njegovog grla, okrhnutog lustera, pretankih zidova … Ona ga ušutkava, a iznutra vrišti za riječima. On je šutke razumije, ona je sve što želi, škrto objašnjava. Ne govori o sebi, o njima, ta je tema zabranjena, jer je uzaludna.

Na povratku u ured, to si popodne dozvoli nemar i mrvicu opuštanja. U druge dane, ona radi dvostruko više od ostalih. Dokazuje se, pouzdana je suradnica, iako najradije samostalna. Od muških kolega mora po defaultu biti bolja, ipak je žena, to se od nje (ne)očekuje.Ona to može, jedino su sati prekratki, prođu prebrzo. Zato posao nosi kući i nad njim ostaje noćima. Tješi se, da je tako bolje za sve, tako ima više vremena i mira.

Kad posao zapne, ili još bolje- kad ga pozavršava - pretvara se u šarenu kutiju prepunu pisama, zapleta i pripovijedanja. Izvadi ‘Priče iz davnine’ i one malo novije, pa piše, dodaje i izmišlja. Čini to tako nevino, da joj čitatelj lako oprašta. Ipak je domaća, a kako zamjeriti Domaćima?

I konačno, njezin je posljednji sloj i uloga ta sretno-nesretna, nesigurna žena. Ako joj horoskop predvidi spokoj, čitav je sat, možda i dan, spokojna. A trenutak iza toga došulja se sumnja u sve i svašta, u sve i svakoga, pa odmah ruši svježe konstrukcije upravo sretno izmaštanog sna. Kaže, bolje da rušim sama, to svaki graditelj bez dozvole zna, jeftinije i lakše je za sve, misli ova nesigurna graditeljica.

Zato služe velovi, skrivanje, inhibicija. Iz njezine ljušture ne bi je istjerali ni dimom, vatrom, niti peticijama. Ostaje tek da, viseći sa stropa, uzdahnem i ostavim je njezinim maštanjima. Možda jednog dana posustane od skrivanja, od zaogrtanja velovima.

Wall, 02.07.2007.

Lift je zakloparao, a zatim se zaustavio uz drhtaj čeličnih sajli i glasni tresak metala. Imao sam osjećaj da je zaglavljen negdje između katova. Pomalo nervozno gledao sam prema vratima. Hoću li ugledati izlaz ili nešto drugo?

Hodnik je bio u polumraku, a neonska lampa za izlaz u slučaju opasnosti žmirkala je kao plinska svjetiljka na izdisaju. Čudno.

Na vratima sobe 1104 zastao sam i maramicom obrisao oznojene dlanove, za slučaj da se moram rukovati.

Hotelska soba u koju sam zakoračio bila je preuređena u maleni ured. Ispred staklenog zida, koji je gledao na rijeku i zelenilo šume bio je postavljen pisaći stol sjajne, polirane površine višnjevog drveta. Bio je prazan, osim špila karata i smiješne, prozirne staklene kugle, koja je sličila staromodnom akvariju za zlatne ribice. Soba je bila okupana svjetlom, a moje oči, naviknute na polumrak dugačkog hodnika, sporo su se prilagođavale. Ipak, njezinu sjenu spazio sam trenutno, jer je padala na suprotni zid, umjesto ispred nje.

Bez riječi mi je pokazala rukom da sjednem u neudobnu, drvenu stolicu ispred stola koja je izgledala kao raspareni dio garniture iz nekog skladišta. Zaškripala je pod mojom težinom. S nelagodom sam se promeškoljio u neudobnom sjedalu, umirući od želje za cigaretom. Umjesto da zapalim, nagnuo sam se prema stolu i dlanom opipao glatku površinu. Bila je ugodno hladna na dodir. Smirujuće.

Nakašljao sam se: - Javljam se povodom vašeg oglasa u novinama, - rekao sam mrvicu preglasno. Soba je bila akustična, jer je zvuk mog glasa proizveo jeku.

-Ah, instant karma! Dobar marketinški slogan, zar ne?- žena se nasmijala, otkrivajući jamice na obrazima i simpatično razmaknute prednje zube. Nešto kao Madonna, pomislio sam. Kao i ja, uslijedila je još jedna spoznaja. Sigurno puno laže, rekla bi moja majka. Tko zna koja po redu narodna mudrost bez pokrića.

- Pa, ovisi što ste mislili, kad ste oglašavali vaše usluge - oprezno sam otvorio karte. – Dovoljno sam star da se sjećam te Lennonove pjesme. Osim toga, prva mi je asocijacija Lennonov menadžer i producent Phil Spector i njegovo ludilo. Dok je Lennon napušen plovio na tripu, Phillie je još tih sedamdesetih u Yoko gurao različite plastične predmete. Valjda otuda i ime tadašnjeg Johnovog benda, Plastic Ono. Uostalom, radi se o Spectoru koju je ženama dvadeset godina kasnije gurao cijev pištolja u usta, a jednu je nedavno i ubio. Tvrdio je da je nesretna žena sama gutala cijev i ljubila je, kad je pištolj slučajno opalio.

- Instant karma je za mene Lennon i trenutno zadovoljenje. Ovom posljednjem sam se i nadao, kad sam odlučio oprobati vaše usluge - konačno sam se ohrabrio i naglas izrekao zašto sam ovdje.

Tada sam podigao pogled da je bolje osmotrim. Bila je neodređenih godina, lijepih crta lica i mišjeplave boje kose. Prirodno smeđokosa, procijenio sam nabrzinu. Iz tko zna kojeg razloga, pomislio sam kako bi bilo zanimljivo ustanoviti boju stidnih dlačica. Ili još bolje, otkriti glatku kožu. Malo me zbunjivala jeftina scenografija stola, staklene kugle i špila karata, kao u šatoru Ciganke-gatare na seoskom sajmu. Samo je nedostajalo proricanje sudbine iz taloga kave. Ta davna razbibriga bila je mi je zabavna i fali u ovo današnje moderno vrijeme. U prošlosti su mi često iz taloga proricali zvjezdanu budućnost. Istina, zvjezdanih trenutaka nije nedostajalo, ali su trajali koliko i noćno zvjezdano nebo iznad mene. Naiđe tako neki period u životu muškarca, kad jedino instant rješenja mogu donijeti olakšanje. Naravno, to ne traje dugo. Kriza srednjih godina, još jedna narodna mudrolija i klišej.


Instant karma’s gonna get you / gonna knock you right on the head / you better get yourself together / pretty soon you’re gonna be dead / what in the world you’re thinking of / laughing in the face of Love / what on Earth you’re trying to do / it’s up to you, yeah- you…

Dobro, stihovi nisu tako loši. Sjetilo me kako Lennon hoće reći da je opasno rugati se Ljubavi. On to jest činio, ali njegova je karma u liku debeljuškastog, ludog Chapmana čekala punih deset godina, prije nego mu je dala zadnji poljubac na rastanku.

Žena preko puta mene vratila me u sadašnjost dodirom svojih vrelih prstiju. Naglo sam povukao ruku, kad me vrelina iz prstiju zapekla.

Ustvari, oboje smo ustuknuli. Njezin izraz lica prenerazio me. Izgledala je istinski uplašeno.

- Ne bojte se! Ta moja seksualna privlačnost iznenadi mnoge – pokušavao sam biti duhovit i istovremeno ispipati njezinu reakciju na moju reakciju. Na njezinu reakciju, ustvari.

Bez riječi je ustala, okrenula se leđima prema meni i počela svlačiti. Sad je na mene bio red da se uplašim. Ustao sam, nervozno petljajući rukama oko dva preostala nezakopčana gumba sasvim uz grlo. Odjednom sam se osjećao nag i nezaštićen. Plavuša s manirima crne udovice okrenula se prema meni, polako odmičući dlanove s grudi i pubične kosti. Bila je potpuno glatka, no ta činjenica nije donijela nikakvo olakšanje niti uzbuđenje. Bio sam prvi puta ustrašen pred nagom, privlačnom ženom.

- Instant karma, sjećate se? – rekla je čudno ravnim tonom u glasu, šireći ruke i noge kao na raspelu, nevidljivom križu na kojeg se nekim čudom naslanjala.

Instant karma’s gonna get you / gonna look you right in the face / better get yourself together darling / join the human race / how in the world you’re gonna see / laughing at fools like me / who, in the hell, do you think you are? / a super star? / well, right, you are / we all shine on / like the moon and the stars and the sun / we all shine on.

Pred očima mi se pojavila slika iskeženih zuba Jacka Nicholsona u filmu ‘Shining’, a umjesto poljupca- njegova sjekira. Ženino nago tijelo širilo je auru, a magnetne oluje moje su usidreno tijelo nepovratno povlačile u samo središte oluje.

- Instant karma, sjećaš se? – dodirivala me ovlaš prstima, a moja se koža rastapala na dodir. Nisam pustio ni glasa. Dok sam se topio i smanjivao pred njom kao zločesta vještica sa Zapada iz čudne zemlje Oz, mahinalno sam pogledao prema vlastitm cipelama. Nisu bile lijepe, crvene, niti magične. Posljednjim sam atomima slobodne volje u pomoć pozvao svoje vlastite leteće majmune. Nije pomagalo. Bez kapi vode, uz iskrice i šuštanje statičkog elektriciteta, izgarao sam bez plamena pred ženom, koja mi je prodala instant karmu.

Još jedna skoro-pa-narodna debilnomudrog Foresta G. pala mi je na pamet - život jest bombonijera i nikad ne znaš što ćeš dobiti! Ja sam upravo odmotao svoju poljednju čokoladu.

Pokušavao sam preostalim mrvicama svijesti racionalizirati vlastito nestajanje, samosagorijevanje bez dima, vatre i zvuka.

Žena, koja me je rastapala, imala je zagonetan pogled u očima, a jedva primjetni smiješak počeo se oblikovati u kutu usana.

- Ne boj se! Nije svako nestajanje zauvijek. Ovo je tvoja instant karma, koju si zaslužio, naručio i dobio. Uživaj! - rekla je nagnuvši se dobrano da me poljubi u kosu.

Dok sam se strelovitom brzinom u česticama približavao podu hotelske sobe pomislio sam: to bi bila odlična parodija poznatog dječjeg filma, ali u porno verziji za odrasle. Jer misao nije nestala, naprotiv. Svakom sekundom i obrnuto proporcionalno s mojim fizičkim tijelom, moja svijest rasla je i meškoljila u udobnom mraku odnekud poznatog okruženja.

Tama se potpuno spustila na oči. Dok sam zgrčen ležao u mraku, mahinalno sam stavio palac u usta. Sisanje me oduvijek smirivalo. Negdje iznad moje glave, nečiji su poznati otkucaji srca davali ritam nadolazećim snovima.

 Wall,14.06.2007.

Dvanaesti kat

Lift se nečujno zaustavlja. Hodnik je prazan, dok korača prema sobi 1204. Provlači magnetnu karticu i gurne vrata. Apartman izgleda prostrano, ali bezlično, kao i cijeli hotel uostalom. Sterilna slika na zidu, teške draperije natopljene prašinom i stolice u komičnom oponašanju baroka. Njezina bježanja od braka, djece i svakodnevice povremeno kulminiraju u iznajmljenom apartmanu hotela s previše zvjezdica i premalo osobnosti. Ipak, nekoliko sati s ljubavnikom ili unajmljenim pastuhom bezličnu sobu pretvaraju u kaleidoskop boja, pružajući predah prije povratka u vrtlog života.

Agencija, koju je tu večer nazvala, obećala je poslati ‘muškarca koji svakog dovede do vrhunca’, štogod ta kriptična izjava značila. Bila je nestrpljiva.

Diskretno kucanje na vratima iznenadilo je, ali njegov izgled još više. Oniži muškarac srednjih godina, maslinaste boje kože i kose natopljene briljantinom na vratima se blago naklonio, ne govoreći ni riječi. Čvornovate šake, prepune neukusnog zlatnog prstenja i stomak koji se razlivao preko remena na hlačama –prevelik su šok. Ona ne pronalazi riječi. Zabulji se u nepoznatoga, očekujući razjašnjenje ove očite zabune. Mora da je pogriješio kat. Hotel je već imao par afera, koje su se povlačile po novinama i opskurnim ženskim časopisima. Ova komedija zabune mogla bi i njezino ime uvaljati u skandal. To je zadnje, što joj treba. Uspaničila se, kad je neznanac spustio teški kovčeg na pod sobe, uvježbanim pokretima rastvarajući ga i vadeći predmete, jedan čudniji od drugoga. Nerazumijevanje u njezinom pogledu oraspoložilo ga je, jer se široko osmjehnuo i blagonaklono je potapšao dlanom po koljenu. Njegova mimika mogla je značiti samo jedno: “Ne bojte se, odmah će sve biti jasnije!”

Zatvoreni je kovčeg izgledao nevelik u njegovim rukama, ali ovako rastvoren – pretvorio se u nepresušno vrelo rekvizita nekog mađioničarskog nastupa. Ulovila je vlastitu neobičnu pomisao: “Gdje su golubice i bijeli zečevi?” Tkanina, koju je izvadio, sličila je jeftinim kavanskim zavjesama.

Okrenuo se:- Oprostite, moram vam staviti povez!

Potpuno sluđena, nije se opirala, niti postavljala pitanja. Nekako je instinktivno znala da objašnjenje slijedi.

Nježno ju je polegao na krevet. S neprozirnim povezom na očima, u položaju fetusa, predala se događajima koji su se potpuno oteli kontroli. Za nju je gubitak kontrole potpuno nepoznat osjećaj.

Začula je neobične zvukove, šuštanje tkanine i škripu stolica, kao da netko razmješta predmete po sobi ili presvlači posteljinu na krevetima. Zatim se sve umirilo.

Napeto je osluškivala tišinu, pogađajući koji će sljedeći zvuk odjeknuti u ovoj neobičnoj sobi. Iako u posebnom stanju svijesti, otvorena prema svemu što je slutila da dolazi, tonovi koji su zaparali tišinu iznenadili su je i potpuno bacili na nepoznati kolosijek.

Zvuk violine odjeknuo je kao pucanj biča.

Prepoznala je klasiku. Brahmsov violinski koncert u D-duru slijedio je Mendelson-Bartoldijev E-mol, kao početak neke lagane glazbene terapije. Prepustila se visokim tonovima violine, a gudalo je lovilo glazbene niti kao paučinu koja pada sa žica.

Početna napetost je popuštala. Primijetila je to po vlastitim šakama, koje su se iz čvrsto stisnutih pesnica počele otvarati kao latice, prst po prst, dok otvoreni dlanovi nisu dodirnuli ugodno hladnu plahtu kreveta.

Odjednom je zvuk počeo ubrzavati, a tempo i glasnoća tonova počeli smjenjivati kao na toboganu. Brze su dionice lovile one prijašnje, spore i smirujuće, kao pas vlastiti rep. Koloplet se ubrzavao, zajedno s glasnoćom zvuka. Slobodne asocijacije u glavi dovele su je do prošlogodišnje manje operacije zuba.Tada joj je zubar nudio relaksirajuću glazbu umjesto injekcija, tvrdeći kako glazba smanjuje stres i bol, a ponekad čak i zamijeni lokalnu anesteziju. Pustio joj je Wagnerovog Parsifala, a ona je priznala da smiruje i opušta.

Ali sada, ovog trenutka, osjećala se kao junakinja nekog otkačenog filma Davida Lyncha. Nešto između fantazmagorije Twin Peaksa i sveobuhvatnog osjećaja tuge koja navire kao plima, kao stiletto glasa jedne llorone u Lynchovom filmu Mulholland Drive. Silencio! Jedino, htjela je kriknuti upravo obrnuto, kad je glazba na trenutak zastala, a posljednji tonovi violine treperili i vibrirali frekvencijom njezinog srca, koje je ludo tuklo u grlu.

Gudalo je skliznulo sa zadebljanih dijelova violinskih žica prema tanjima, a sviračev tempo i fuga bili su odnekud poznati. Slike iz djetinjstva u Somboru, potraga za djedom-pijancem po brojnim birtijama i njegovi prijatelji Cigani, dok to još nije bilo pogrdno ime, tek oznaka najslobodnijih ljudi na zemaljskoj kugli- gitanos, gypsies, boemi…Njezini moždani valovi bili su usklađeni s otkucajima srca, a disanje, unatoč brzim promjenama ritma, sve laganije i smirenije.

Violina je brzim promjenama jurila od mađarskih čardaša do ritmova flamenka; preko malenih oaza jazza, natrag u egzotiku turskih i indijskih tonova, koji su oko njezine glave vijugali kao dresirane kobre na seoskom sajmu, nekog zabačenog sela sjeverne Indije.

Jednu je glazbenu crticu ipak prepoznala – rumunjski ciganski bend Taraf de Haidouks nedavno su nastupali u Lisinskom. Romania, Roma, nema romskijeg od njih. Povremeni brzi i odsječni zamasi gudala ustuknuli bi pred smirenjem ciganskih balada Rusije i Španjolske.

Izgubila je pojam o vremenu. Na tren joj se učinilo da zvuk violine prelazi u saksofon Yurija Yunakova, koje tjeraju fuge Django Reinhardta, ciganskog cara jazza.

Odjednom, violina je utihnula. Vibracije i drhtaji zarobljeni su u njezinom uhu i nakon zvuka otvaranja i zatvaranja vrata. Neznanac s violinom je otišao.

Kad se usudila skinuti povez sa očiju, nije se iznenadila preuređenoj hotelskoj sobi. Sliči nečijem (neznančevom?) dnevnom boravku. Umjesto odurnih hotelskih zastora, na prozorima lelujaju staromodne zavjese na cvjetove, kakve je često viđala u djetinjstvu. Stol je prekriven kavanskim stolnjakom na crvenobijele kockice, a buket svježeg poljskog cvijeća, očito ubranog na brzinu (jer su stabljike otkinute grubo i nejednako) stoji u vinskoj čaši, na noćnom stoliću kraj uzglavlja.

Osjeća se iscrpljeno, kao nakon napornog, ali nezaboravnog popodneva s neumornim ljubavnikom.

Sljedeći vikend na recepciji hotela uzalud pokušava unajmiti istu sobu. Recepcioner je gleda s čuđenjem i nerazumijevanjem, uz opasku da hotel nema dvanaesti kat.

Wall, 12.06.2007.

Trinaesti kat

Lift se nečujno zaustavlja. Hodnik je prazan, dok koračam prema sobi 1304. Provlačim magnetnu karticu i gurnem vrata. Soba je prostrana, namještena sa stilom. Kao mušica privučena svjetlom, idem prema staklenom zidu, kroz koji se naziru paperjasti oblaci i rijeka. Usred staklenog zida, njezina su gola leđa umotana u tišinu i sfumato sunčevog svjetla, koje njezine obrise projicira kao hologramsku sliku. Trinaest katova niže, prolaznici i svakodnevica odjednom izgledaju sitno i nevažno, baš kako ih i doživljavam.

Potpuno je naga, čela pritisnutog uz staklo, zureći iza oblaka u daljinu. Odsutno mi mahne rukom na pozdrav i pokazuje stolicu u kutu. Sjednem, ne usuđujući se glasom poremetiti tišinu i tajanstvenost koja natapa sobu.

Sjedim u dvodijelnom odijelu, kravati i svilenoj košulji. Znojim se obilno. I za žarkog ljeta, kao danas, uvijek sam elegantno obučen. Dame, koje me pozivaju, od mene očekuju svašta, ali se elegancija i stil u mojem poslu podrazumijevaju same po sebi. Žena, koja me pozvala u ovu sobu, za sada ne govori što želi. Strpljivo čekam da se izjasni. Dozvoljavam si tek da mrvicu olabavim čvor na kravati. Tišina u sobi otkucava u damarima mojih sljepoočnica.

Ona se konačno odvaja od prozora, prilazi krevetu i liježe meni okrenuta leđima.

- Nemojte se svlačiti! Samo lezite uz mene i zagrlite me – govori tiho, da jedva lovim smisao izrečenoga.

Nije mi prvi puta da klijentice imaju neobične, ponekad i bizarne želje. Poigravam se u glavi mogućim smjerom današnje igre. Njezina gola leđa hladna su na dodir, a koža od alabastera prozirna je i otkriva plavičaste vene i kapilare, koje se granaju kao mraz na staklu. Ta zimska usporedba u ovaj vreli, ljetni dan nekako prirodno dolazi u ovim okolnostima.

Moj dah na njezinom vratu podiže sitne, prozirne dlačice, ali njezino je disanje skoro neprimjetno.

Mora da sam zadrijemao, jer krvavocrvena kugla tone iza horizonta sve brže, a sjene u sobi već su se izdužile. Soba je prazna, a na stoliću zatičem ugovorenu sumu novca i kratku poruku: «Bili ste dobri.Vidimo se sljedeće nedjelje?« Uzalud tražim ključ-magnetnu karticu hotelske sobe. Nestao je, baš kao i žena prozirne kože.

Taj sljedeći puta dolazi brže nego sam očekivao. Mora da sam barem nešto napravio dobro, jer me njezin poziv zatekne nespremnog, u udaljenom gradu. Naravno da je želim vidjeti. Profesionalna znatiželja tjera me da otkrijem što je pokreće i motivira, za čime žudi. Kakav će biti naš novi susret?

Djevojka na recepciji pozdravlja me smiješkom. Trinaesti kat, poznati hodnik i deja vu zatiču me zbunjenog pred poznatim vratima. Na trenutak nisam siguran - dolazim li tek ili sam već na odlasku? Ona je, naravno, gola i leđima okrenuta vratima. Ramena joj vidljivo podrhtavaju. Plače. Uočavam razbacanu odjeću po sobi i zgužvanu posteljinu. Jesam li ja krivac? Skidam košulju i pokrivam joj gola ramena. Šapućem na uho, umirujem i govorim kako će sve biti u redu. Ne znam baš ništa o tome, što je muči i tko je odgovoran za njezine suze. Očito nisam ispunio njezina očekivanja.

Čekam vas na trinaestom katu pred liftom, poruka na zaslonu mobitela rađa radoznalost i žudnju, kakvu obično ne osjećam prema klijenticama, bez obzira kako privlačne ili bogate bile. Jedva čekam da je vidim. Zanima me i vlastita reakcija na njezin dodir. Dočekuje me sa očima koje se smiješe i uzima moju ruku u svoju. Isprepletemo prste, potpuno prirodno i neočekivano. Intimnost, kakvu rađa uzajamna privlačnost ili posebni odnosi. Ništa od toga ne postoji s ovom neobičnom ženom. Barem se toga ne sjećam.

U sobi od stakla i paperjastih oblaka razodijeva me bez strasti i žurbe. Sama ostaje potpuno odjevena, zakopčana do grla i naizgled udaljena i nepristupačna. Jedino su joj prsti živi i metodični, kojima me želi razgoliti do kraja. Što planira sa mnom? Ležim pasivno na francuskom ležaju. Potčinjen muškarac, kao na pladnju, kojeg ona potpuno kontrolira najamnim odnosom i aranžmanom. Svojim držanjem i odsustvom bilo kakvih vidljivih emocija. Jedno vrijeme sjedi obučena uz mene golog, s potpuno neočekivanom i neprikladnom erekcijom. Pred njezinim kliničkim pogledom, ukrućenost mojeg spolovila naočigled se smanjuje, do smiješnog oblika uginulog crva. Ona ustaje i zagledana kroz prozor govori u staklo ne osvrćući se:

- Novac vam je na stolici u hodniku. Zatvorite vrata na odlasku, molim!

Čini se da je zadovoljila svoju današnju potrebu za nagošću tijela. Moja vidljiva zbunjenost i frustracije opipljive su pod prstima. Ona ne likuje, kako bi se u ovoj situaciji od nje moglo očekivati. Ravnodušno me otpušta. Nisam joj uspio zadržati pažnju dovoljno dugo, da bi vrijedilo truda.

Kod lifta stojim tresući glavom, kako bih sabrao misli. Gore ili dolje? Trinaesti kat ili prizemlje? Pred sobom 1304 prekopavam po džepovima. Magnetna kartica za ulaz nestala je, ali vrata su samo pritvorena. Ona je unutra, leđima naslonjena na stakleni zid. Iza njega se prostire plavetnilo neba i lijena, mutna rijeka u daljini. Ruke su joj teatralno raširene u zagrljaj. Očekuje li da je zagrlim? Jesu li ruke zastale u zraku pri oproštaju od nekoga, tko je već otišao? Nekog, tko ju je napustio, ali ona zna da će se vratiti?

Dok odmahujem glavom da razbistrim pogled i misli, sunce zaranja na horizontu. Bez žurbe svlačim odijelo, kravatu i svilenu košulju, pedantno ih odlažući u ormar. Sjedim gol na rubu kreveta i dugo gledam kroz stakleni zid sobe.

Na recepciji hotela pozdravljam nepoznatu ženu u noćnoj smjeni. Uzalud pokušavam unajmiti sobu 1304. Odbijaju me uz smiješnu napomenu, da hotel nema trinaesti kat.

Wall, 11.06.2007.

 - Welcome, welcome! - Starčev glas zvonko je odjeknuo u praznoj crkvi.

Bilo mi je neugodno, uhvaćenom u zamku ljubaznog dočeka svećenika, kojemu sam prekinuo kontemplaciju i molitvu.

Valetta je te uskršnje nedjelje bila okupana suncem, a stotine su vjernika i turista napunile brojne crkve. Ulašteni kipovi, pozlaćene Djevice i muškarci u svojim najboljim odijelima spremni su za procesiju. Skoro je četiri i svjetina uzduž glavne ulice već je nestrpljiva. Volim mistiku Biblije, oltara i raspela, ali rimokatolici zaista pretjeruju. Pogotovu ovdje na Malti, gdje tradicija križara-vitezova Sv.Ivana, hospitalera i izgnanika iz Jerusalema i Rodosa od šesnaestog stoljeća naovamo gori katoličanstvom, žešćim od papinskog. Ovdje svaki dom živi duhom proroka Ivana Krstitelja, skoro svaka kuća nosi neko sveto ime, pa je pronaći uskršnji mir u crkvi nemoguća misija. Nekom čudnom slučajnošću, upao sam u jedinu crkvu među stotinama pravovjernih, koja je na uskršnju nedjelju prazna.

Već sa ulaza, zapljusnula me ugodna hladnoća i jednostavnost zidova grčke crkve Gospe od Damaska. Priznajem, odsustvo kiča, kipova i plastičnog cvijeća, lažne pozlate i brojnih oltara, zbunila me na trenutak. Gdje sam to upao? Svećenik, koji se kao duh bešumno pojavio meni iza leđa, izašao je iz malene sakristije.

- Otac Papas Vito Borgia - predstavio se jasnim glasom, pružajući mi ruku. Nisam vjernik, ali njegova me dobrodošlica svejedno posramila. Ulazak bez poziva i tumaranje po tuđem domu, ma kako prazan i napušten izgledao, nepristojno je. Nije važno što sam turist i što su vrata bila otvorena.

- Oprostite, ako sam vas prekinuo – rekao sam, isključujući kameru. Svećenika je, izgleda, zabavljala moja zbunjenost.

- Ne ustručavajte se, izvolite!- pozvao me širokim pokretom ruke.

– Molio sam joj se cijelu noć i konačno vas je Gospa iz Damaska dovela – smiješio se. Bio je gologlav, potpuno sijede kose i brade. Moralo mu je biti barem sedamdesetak godina. Iznenadilo me, kad je lakonski odgovorio na neizgovoreno pitanje: - Osamdeset i osam mi je!

Zubi su mu izgledali prirodni, njegovi, a kosa mu se spajala sa zamršenom bijelom bradom, kao nekakva filmska verzija svetog Nikole. Izgledao je vitalno i živahno, baš kao i njegovo ime. Kroz glavu su mi prošle asocijacije - Irena Papas, trovačka obitelj Borghia, papa, don Vito Corleone...Kakva čudna kombinacija imena!

Na još jedno neizgovoreno pitanje, ponudio je odgovore: – Majka mi je Albanka, ali rođen sam u sjevernoj Grčkoj, blizu Svete gore. Naša me crkva, nakon petnaest godina službovanja u Rusiji, poslala na Maltu. U ovoj sam pobožnoj zemlji već preko pola stoljeća.

- Tu baš i nema puno vjernika vaše vjeroispovjedi, oče – izletjelo mi je pomalo netaktično. Ljutito sam se ugrizao za jezik. Na Uskrs, u praznoj crkvi gurati nekome pod nos očitu činjenicu da radi uzaludan posao, bilo je okrutno. Taj smiješni starac i njegova nikom potrebna crkva su kao prst u oko rimokatoličanstvu u religijom opsjednutoj zemlji kao ova. Velečasni oče, kamen ste u cipeli što žulja, svjetionik na hridini davno napuštenih pomorskih puteva! Nisam to izgovorio, ali me i sama pomisao posramila.

Čitajući misli, otac Papas nasmiješio mi se očima i usnama. Kao da je godinama čekao na ovakvog rijetkog posjetitelja, pa još nevjernika. Na onog, koji sumnja u sve, pa kako ne bi u proroka, krstitelja i u ratnički-svećenički red, čija crkva kao relikt vremena prkosi osnovnom kriteriju novog doba - popularnosti.

- Sinko, znam da vjeruješ kako si ovamo ušao slučajno. Ali, tebe je dovela ikona! - otac Papas rekao je to nepokolebljivošću čovjeka, koji cijelog života vjeruje u čuda.

Pokazao je širokim pokretom ruke visoko iznad moje glave. Tek tada sam je ugledao.

Nisam baš previše ikona vidio u životu, ali ova je izgledala kao da zrači svjetlost i energiju. Boja s drvene podloge pomalo se ljuštila na rubovima, a zelene mrlje (nisam u trenutku mogao odlučiti jesu li dio umjetnikove vizije, ili tek slojevi stare boje ispod postojeće?) davale se ikoni poseban efekt. Kao da se radi o slici na pergamentu, koji će se, sam od sebe, polako zarolati u svitak.

- Smijem li snimati kamerom? – ohrabrila me starčeva ljubaznost i otvorena želja za društvom. Potvrdno je klimnuo glavom, neprestano se smiješeći. Njegov pogled zahvaljivao je ikoni, madoni s djetetom u naručju.

- Naravno, radi se o čestom motivu pravoslavnih ikona – zadovoljio je moju radoznalost.

- Motiv Bogorodice i djeteta, opće je mjesto u crkvenoj umjetnosti. Sve naše ikone, a imamo ih desetak, novijeg su datuma prošlog stoljeća, rad poznatog ruskog umjetnika. Sve, osim ove, pod kojom stojite, koja vas je dovela - sjaj u starčevim očima pomalo me zabrinuo, više od kriptičnih riječi u kojima povezuje mene i ikonu u tajanstveni, sudbinski kontekst. Očito se visoka starost, skoro nevidljiva na dobro očuvanom tijelu, otkrivala u načetom duhu i konfuznim rečenicama.

Nisam prestajao snimati. Zumirao sam madonu, njezinu bogato urešenu odjeću, ogrtač od svile i brokata, sa zlatnim uresima na rukavima, oko zglavaka ruku i na rubovima kapuljače. Njezina odjeća podsjetila me kaftana bagdadskih kalifa, nečega iz Šeherezadinih priča. To, doduše, geografski nije daleko jedno od drugoga. Sirija je bila mjesto mnogih prapočetaka, a razmjena Mezopotamije, Egipta i Arabije cvala je stoljećima... Zašto ne i jedne pravoslavne ikone?

- Red malteških vitezova osnovan je 1070.godine, s ciljem obrane vjere i zaštite siromašnih. Siromašni, naravno, predstavljaju Isusa iz Nazareta. Vitezovi su u Jerusalemu osnovali bolnicu, kako bi liječili siromahe, a kao vojnici, mačem su branili kršćanstvo od Islama. Kad su u petnaestom stoljeću mornari na Rodos donijeli ikonu, koja je uz sjajnu svjetlost plutala morem, Veliki meštar Malteških vitezova Orsini odmah ju je prepoznao. Bila je to naša Gospa iz Damaska.

Polako mi je svitalo. Ikona mora biti veoma stara i veoma vrijedna. Možda me ipak nešto dovelo u ovu praznu crkvu, zaključio sam i konačno spustio kameru. Otac Papas Borgia strpljivo me promatrao prekriženih ruku. Niti za tren nije se prestajao smiješiti. Čuda su moguća, ironično sam si čestitao, a naglas upitao za starost ikone. Već sam imao plan, kako da se obogatim.

- Sa Rodosa su prognani vitezovi lutali od Krete do Sicilije, sve dok im najmoćniji kralj Zapada nije poklonio Maltu, tadašnji posjed španjolskog podkralja. Sve su to vrijeme vitezovi imali sa sobom svoju zaštitnicu-ikonu. Vjeruje se da je stara jedanaest stoljeća. I danas je neprocjenjiva, među pet najvećih malteških blaga – otac Papas izazivao je sudbinu, dodajući nove argumente na moju već donešenu odluku. Ikona mora biti moja!

Osvrnuo sam se, iako sam znao da smo sami u praznoj crkvi. Naši glasovi odbijali su se od zidova, a trak svjetlosti kroz vitraže na visokim prozorima činio se kao svjetlosni mač Dartha Vadera. Jedva sam se suzdržao da ga ne zgrabim i njime zavitlam. Ja, vitez Tame, ili la Valette 1565.godine, dok je zadnjim snagama razbijao Veliku opsadu Sulejmana Veličanstvenog? Nisam plemeniti križar, ja sam negativac, koji planira ukrasti jedini smisao života ovog žilavog starca, što stoji ispred mene.

Sad mi se već žurilo, a starčeva tirada nije prestajala.

- Po čemu je ova Madona posebna, oče Papas? – upitao sam naivnošću turista, koji želi nešto naučiti. Svećenik u čuvaru relikvije ustuknuo je pred oduševljenim povjesničarem umjetnosti.

-Kad su ikonu restaurirali 1963.godine na Istituto centrale del restauro u Rimu, ispod debelog sloja prašine, ulja od lampe i obične slikarije na površini, izronila je oslobođena najljepša bizantinska Madona s djetetom. Veselju restauratora nije bilo kraja, posebno kad su otkrili istinsku vrijednost tisućuljetne ikone, skrivene pod iskrivljenim slojevima prošlosti. Slično je s ljudskom dušom, dijete - svećenik mi se blago obraćao, ne mareći za željeznu šipku koju sam podigao iznad njegove glave. Od udarca se zanio u stranu, posljednjom snagom hvatajući rukav moje košulje. Kleknuo sam da ga dokrajčim. I dalje se smiješio.

- Ikona te je pronašla. Sad je na tebi red da je sačuvaš – mrmljao je. Tanki mlaz krvi slijevao mu se niz uho i vrat, natapajući iskrzani ovratnik mantije. Nisam se morao osvrtati. Znao sam da smo sami, ikona i ja. Otac Papas i njegov osmijeh bili su zamrznuti u vječnosti.

Zatvorio sam teška ulazna vrata crkve. Nije bilo potrebe da tražim ključ. Danas na Malti ja sam jedini pravovjerni. Ikona, koja je baš mene čekala godinama, sad me konačno ima, namignuo sam ukočenom tijelu svećenika i potražio ljestve. Ikona je bila začuđujuće lagana. Ili mi se to samo učinilo?

Dijete na slici je grlilo majku, a njezine čudno oblikovane oči gledale su nekud u stranu. Nos je bio iskrivljen, orlovski tanak i poznato grčki. Lice svetice i žene u ovom je trenutku imalo nezemaljski izgled. Dijete, koje ju je grlilo, stisnulo se uz nju, držeći svoj maleni obraz uz njezin, s pogledom predavanja i ljubavi. Ona, ta Bizantinka, gledala je kroz mene. Desna joj je ruka bila blago povijena, kao da poziva. Dijete je imalo crveni povez oko struka. To je znak kraljeva, sjetio sam se davno zaboravljenog detalja iz škole. Još tada su profesori tvrdili da će nam sve to jednog dana zatrebati.

Dok sam skidao ikonu i zamatao je u otkinutu zavjesu, arhanđeo Mihael s lijeve strane, baš kao i Gabrijel s desne, ne otvarajući usta šaptali su kroz namotanu tkaninu:

Qual e quel angel che con tanto giuoco guarda negli occhi la nostra Regina, innamorato si, che par di fuoco?

Znam dovoljno talijanskog da pogodim, da se radi o zaljubljenom pogledu. Mojem, ili Madoninom? Ne znam. Iznosim zavežljaj i zatvaram vrata crkve za sobom, a glasovi u glavi šapuću kako ikonu ne kradem, već odnosim preko mora na sigurnije mjesto. Ovdje, među prepunim crkvama, nakićenim oltarima i trgovcima u hramu, ona je stranac. U zatočeništvu prazne grčke crkve čami usamljena već desetljećima. Možda je vrijeme da Madona i vitezovi pronađu novo mjesto izgnanstva?

Ja nisam vitez i junak, običan sam kradljivac. I lopovi imaju pravo na godišnji odmor u toplim krajevima, a Malta se činila pravim mjestom. Sad znam, koliko je to istina. Uzbuđenje zbog bogatstva pod rukom pomalo kvare glasovi, koji nagovaraju na drugačije planove. Dok vani pada mrak, prsti mi trnu i gore istovremeno od ovog čudnog zamotuljka. Uzalud stavljam jaknu preko zavjese i ikone. Svjetlo, koje iznutra prodire, vrelo je i sjajno.

Nekako sam se već pomirio s činjenicom, da sam obični posrednik, da ikona zna gdje treba dospjeti. A kako ćemo kroz carinsku i aerodromsku kontrolu? Ne brinem. Znam da će se ikona i za to pobrinuti.

Wall, 02.05.2007.

Pet grubih, fizičkih komponenti života i ono nešto više, ono astralno: um, inteligencija i lažno ja. Čakre i nadie na kraju suptilnog tunela (Ayurveda)

Iz njega izlazi životni zrak, ali neuroni još jure mozgom, noseći slike od prije deset sekundi… ili deset godina, tko zna?

Gleda u ruke, kao da ih vidi prvi puta. Ne prepoznaje prste, ali sjeća se svakog njihovog dodira, zna svaki ožiljak. Pamti dobro svaki osjećaj u tim ostarjelim, smežuranim rukama od vatre i vode, zemlje i zraka. Njegovi su animalni prsti često mirovali na bijelim ramenima ljepotica iz časopisa, prije nego bi započeli put prema jugu. Ljepotice i zvijer. Njegove ruke pamte. Prsti čuvaju uspomene, zarobljene u jagodicama, u otiscima koji nikad izbrisani ostaju kao vječiti tragovi. Bezbroj je prastarih svjetova, zagubljenih kolektivnih svijesti raštrkanih čopora na ljudskim dlanova i prstima. Kad jednom na vidjelo izađe ova tajna svijet će, zamrljan od dodira, konačno prigrliti uspomene čovječanstva. Treba samo staviti ruku na nečiji otisak, pa možeš hodati njegovim tragovima i dodirivati svijet njegovim prstima.

Prebire po kategorijama sjećanja, koje noćas želi dodirnuti. Na videozidu u glavi razlijevaju se nijanse sivog, a grafitno srce Dire Straightsa umorno vuče noge u stihovima Brothers in arms. Čvrsto skuplja prste da zadrži nevidljiva zrnca pijeska. Prati Mjesečeve brazde na dlanu, vidi u njima mjesta i gradove u kojima su i njegovi otisci. Ljudi i usputna sjećanja u tragovima sna. Slučajna misao bježi, prije nego se zauzda ili osvijesti.

Voda. Sjećanja na bistre, planinske brzake, na vlastite noge kako mrznu u prohladnoj vodi, dok pogrbljen stoji i pogledom pokušava uloviti pastrvu. Pušta da ga matica ponese prema stijeni točno po sredini rijeke. Ta uspomena izgleda nestvarno i daleko, kao da nije njegova. Zar su postojale prozirne rijeke, pitome obale s ljudima kojima možeš povjeriti i novčanik na obali, uputiti osmijeh bez primisli, zadrške? Prelazi prstima po vlastitom licu, zatvorenih očiju. Vidi svaki ožiljak od svoje desete godine naovamo. Vrijedili su. Vrijede.

Pa pusti da ti sviram, duša gine od tišine; i ne boj se buke, to što svira- to su ruke, pjevuši samome sebi uspavanku. Putovanje čeka iz ugla. Treba samo spustiti šake u krilo. Soba na kraju hodnika i vrata, koja s nelagodom otvara, vraćaju ga na tren u prostor između dva putovanja. Na hladnu, napuštenu stanicu između svjetova. Vidi sebe kako leži napola otvorenih usta. Neuredni, sijedi pramen pokriva mu dobar dio lica. Ne očekuje da se pomakne. Njegova invalidska kolica, koja stražare pokraj kreveta, kromiranim dijelovima bacaju odbljesak koji ne želi uloviti pogledom.

Zrak. Sjeća se svog jedinog leta balonom, divnog i zastrašujućeg istovremeno. Prolaska zrakom bez zvuka, skoro nečujno, tek uz šuštanje plina iz boce u ogromnu kupolu nad njim. Duboko ispod su nepregledna polja lana, različka i lavande, sve u jednom. Nečega blještavo plavog, što miriše u slikama. Krovovi kuća iz lebdeće košare izgledaju kao od marcipana. Kao iz bajke, gdje možeš odlomiti crijep od čokolade, zagristi staklo na prozoru od šećerne vune. Zrak se na tisuću metara može gristi, spremati u džepove. Koliko je drugačije, prirodnije ovako letjeti od paranja nebeskog platna čeličnim grdosijama, koje uzalud prolaze ispod duge. Drži se čvrsto rukama za konopce klizeće Aurore kao Passpartout bez Phileasa Fogga. Ne treba nikad sletjeti na zemlju. Čemu? U zraku je sve čisto i lako. Tu si ptica i nije važno, možeš li na zemlji hodati ili ne. U balonu ne trebaš invalidska kolica.

Vatra. Već godinama ruke od artritisa grije termoforom. Još kao dijete, sjećao se vrućeg crijepa, ugrijanog u pećnici i zamotanog u šal, kojeg bi majka položila na njegove hladne, beživotne noge. Vatra je sjaj i vrelina, koju osjeća u želucu nakon poluprazne boce vodke. Razgovara s Malikom Tintilinićem i svim Domaćima. Udomaćili se u njegovom grlu, stomaku i slabinama. Nagovara ih da barem nakratko posjete hladna, nepokretna stopala i ruke stranca, smrznute i daleke na vječnom sjeveru. Vatra su slike Etne, koja proradi svakih dvadesetak godina, uvijek bez njega, na padinama od vrele lave. Pristaje i na oblake pepela, na zgarište poslije magme. Vatru je najteže dozvati, a njezine slike isijavaju hladnim sjajem.

Zemlja. Vidi vlastite ruke, prljave i polomljenih noktiju. Kopaju vlažnu zemlju s debelim slojem istrulog lišća. Životinje znaju kako iskopati jamu i zavući se u nju, kad dođe vrijeme. Kopa neumorno, odbacuje humus i miris truleži. Nije baš sasvim siguran, dolazi li iz zemlje ili vlastitih ruku. Ponekad slike vode na mučna mjesta, ali to nije ništa pred mirisima. Slike je moguće izbrisati, ili barem zamagliti drugim slikama. Mirise je nemoguće pokriti. Oni ostaju u nosnicama još dugo nakon što promijeni sliku, misao ili osjećaj. Miris vlažnog lišća ne prestaje, čak ni nakon što tijelo zatrpa iskopanom zemljom. Kao u lošim filmovima na kraju, prije odjavne špice, šaka izranja iz zemlje da povuče na sebe novo lišće i stare, osušene grane. Nitko ne smije znati da je tu nešto zakopano.

Ni zrak, ni vatra, ni voda, nego zemlja, samo zemlja mi ćemo biti i možda nekoliko žutih cvjetova.

Tko je to napisao? Ne sjeća se. Nema više jagodica, da ih prisloni na ostavljene tragove. Ruke spavaju.

Wall, 23.03.2007.

Partija šaha

Ona je jedno čudo, satkano od suprotnosti! Kao svaka osjećajna žena, uživa u nježnoj poeziji, štoviše, često padne na gnjecave manire iz austrougarskih vremena, na budalaste stihove u aoristu i pluskvamperfektu, kako govore junaci iz crtića ili jako pijani šekspirijanski glumci na šankovima matičnih kazališta. No, čim se jednom uloviš na osjećajnost, već sljedećeg trenutka grubo te spusti u realnost nekom hladnom analitičkom izjavom i seciranjem osnovnih filozofskih teza. Ili čak i gore, pozove na partiju šaha.

Šah je, poznato je, čudnovati kljunaš ljudskog mozga, a osobe koji ga igraju dijele se na pacere i poznavatelje. Za sebe mogu reći da nisam poznavatelj. Nažalost, ili nasreću, ostaje tek da se vidi.

Rječnici ga definiraju kao stratešku igru za zabavu ili natjecanje između dva igrača, baziranu na vještini i poznavanju pravila. Doduše, element natjecanja uvijek je prisutan, a tek mali broj neznalica, kao ja, može ga igrati isključivo zabave radi. Pri tom se uglavnom ja zabavljam, a suigrač s druge strane stola nervira mojim elementarnim nepoznavanjem davno ustanovljenih i propisanih protupoteza, en passanta, rokada, gambita… i konačno, notacija.

Da, ona je osjećajna žena koja poznaje i igra šah. Dapače, cijeni ga, kao i ljude koji ga igraju. Dobro, koji ga dobro igraju, da budem precizan.

- Hoćemo li jednu partiju? Dat ću ti da opet budeš bijeli – mami i ne čekajući odgovor, postavlja šahovsku ploču.

- Opet nudiš toliku prednost fore? – ironiziram, jer nijednom u naših desetak partija nisam osjetio prednosti bijelih figura i otvaranja. Doduše, niti u jednoj od tih partija nisam pobijedio, ali sam se u mnogima odlično igrao, priznajem. Uglavnom me zabavljala njezina zbunjenost mojim potezima, sumnjičavost i nedoumice mojim žrtvovanjem figura ili neočekivano hrabrim potezom. Ubrzo bi ustanovila da se radi o glupom potezu bez pokrića. Ona to ne razumije, jer sama nikada i nigdje ne brza, za razliku od mene.

- Možda ovaj put pobijediš – nagovara me kao malo dijete, iako oboje znamo da nema nikakve šanse. Čak niti da gorim od želje za pobjedom, a ona zaista poželi izgubiti. To se još nije desilo.

Ne znam, možda me u šahu odbija ta ratnohuškačka ikonografija, topovi i pješaci, konjanici i lovci, sve do kraljeva i kraljica. Možda je problem, što sam seljačko dijete, pa ne volim da pješaci (ili njemački seljaci ‘baueri’) uvijek prvo stradaju. U šahu, oni padaju kao snoplje i nitko za njima ne žali. Dobro, možda na kraju, kad se bitka svede na par figura, onda taj seljak-pješak dobro dođe, ako preživi i dogura do kraja šahovskih polja. Ali i onda ga zamijene za neku zaista važnu, potrebnu figuru. Cijeli sam život proveo u blaženom socijalizmu, koji me naučio pravim vrijednostima i respektu za male ljude, životno nevažne figure. Šah, s druge strane, glorificira monarhiju i žrtvovanje svih za okrunjenu glavu. Ima u toj igri i machizma, muškog šovinizma, pa i prikrivene gay odbojnosti prema ženama, makar bile i kraljice. O, kraljice su važne u šahu itekako, ali samo da zaštite stražnjicu najvažnije figure, kralja. Ako treba i žrtvovanjem. Fuj! Takvo me društvo odbija. Posebno je iritantno, kad žene prigrle ovu seksističku igru, pa onda igraju po tim budalastim pravilima i nikad, baš nikad ih ne dovode u pitanje.

Dakle, ona i ja igramo šah i unaprijed znam da ću se zabaviti. Ako već ne šahom, onda njezinim reakcijama na moju igru. Još više nego u kartanju, ovdje sam razgolićen i bez skrivenih aduta. Pa ipak uspijevam iznenaditi i to me veseli.

- Znaš li, da je s bijelim figurama najbolje otvaranje ‘sicilijankom’? Bijeli na E4, ja odgovorim na C5, a ti nastaviš skakačem F3? – obzirno me podučava. Neugodno joj je, kad otvaram zadnjim pješakom u redu. Meni to izgleda logično, riješim se rubova, kao što se kod kolača prvo rješavam okrajaka. Ona jedva skriva odbojnost prema kolačima i takvom otvaranju. A nismo još zapravo ni počeli igrati.

- A znaš li ti, da na perzijskom ‘šah’ znači kralj? Tako je igra i dobila ime - podučavam ja, kao fol, nju.

- Recimo, šah Reza Pahlavi i šah-mat Soraya, žena mu?

- To je stvar opće kulture, dragi moj! Manje priče, trebamo se koncentrirati na igru – ljubazno pokušava reći da zavežem, ali ja se tek zagrijavam.

Za pobjedu joj uopće nije potreban mir ili koncentracija, pa ipak se partiji predaje kao da joj od toga ovisi život. Ona se, kao nijedan šahist, ne zna igrati niti zabavljati. Ima važnijih stvari - pratiti igru, pamtiti poteze, planirati strategije, u glavi vući desetak poteza unaprijed… Da, šahisti, kao i vojnici, misle samo na pobjedu. Da sam poznavatelj, a ne pacer, ta bi me igra sputavala u svojem malenom klaustrofobično zatvorenom prostoru od 64 polja, unaprijed predodređenim potezima, linijama igranja, nemogućnošću korištenja mašte, iznenađenja.. Kad god ozbiljno razgovaramo i ja joj na sve ovo skrenem pažnju, ona strastveno i uvjereno tvrdi da sam u krivu. Šahistima je šah prvenstveno igra.

- Nije istina! – uzvraćam i vučem još jedan pacerski potez, od kojeg joj se diže kosa. – Svi, posebno vrhunski igrači su ograničeni, jer plešu zadani ples protivnikovih i vlastitih poteza. Svi njihovi potezi već su odavno zapisani u knjižicama, koje drže uz uzglavlje, povremeno listajući nerazumljive šifre od brojki i slova.

Ona iz naftalina izvlači priču o kralju i matematičaru, koji je za nagradu tražio zrno žita na kvadrat za svako šahovsko polje, pa je rezultat ispao milijarde milijardi, nešto sa osamnaest nula. Kao, vidi kako je šah zanimljiv, dubok i koristan!

- Ali, car je šahistu-matematičaru ponudio isplatu u zrnima žita samo ako će ih prebrojati, pa se šahist, posramljen, povukao pred nemogućim zadatkom – kažem ja lukavo, jer sam došao pripremljen za igru. Ne šaha, već igru teorijama i antičkim pričama.

Ona odustaje od usputne edukacije i već je u par poteza nadomak pobjede. Ja bih tu rado obeščastio kraljicu, ali u ovoj se igri cijeni kad u kut stjerate mušku okrunjenu glavu, a ne kraljicu. To mi je nezanimljivo.

- Lovac na G5 – kaže ona iritantno slatkim glasom, podsjećajući na povučeni potez. Kao da ne zna, da još nisam naučio napamet brojčane oznake polja.

- A jesi li znala da je Sokrat tvrdio, kako život vrijedi samo ako ga stalno propitkujemo, istražujemo. To važi i za vlastita uvjerenja, ili ono što mislimo da znamo. Jesi li baš sasvim sigurna, da kraljicu ne treba na krevet?- namigujem komično, ali mislim sasvim ozbiljno. Ona ne razumije.

- Kakav krevet? Daj gledaj ploču! – sprema damin gambit, zna da se neću, ne mogu oduprijeti.

- Volim kad me dama stjera u kut. Samo tad mora prestati biti dama, inače nije uzbudljivo – kažem, misleći da svakoj ženi, kraljici ili dami svejedno, ovakve primjedbe laskaju. Nju živciraju.

- Znaš li, - uzvraća protupitanjem, u nadi da će me barem nešto naučiti o šahu - da je Gari Kasparov s rezultatom 4-2 pobijedio IBM-ov kompjuter Deep Blue?

- Ne pratim mehaniku - sarkastično odvraćam. – A jesi li ti znala, da je Deep Blue dobio ime po onom zabavnom sveznalici-kompjuteru iz ‘Autostoperskog vodiča kroz galaksiju”? Doduše, tamo se zvao Deep Thought, ali to je za šahiste ipak duboka misao – sad već udaram nisko. Ne volim kad me samo pobjeđuju, a pri tom se nitko ne zabavlja.

- Mislim da jesam - uzvraća još uvijek duboko uduljena u unaprijed dobivenu partiju.

- Descartes je to malo drugačije formulirao. On je, naime, rekao ‘mislim, dakle jesam!’ I pri tom nije mislio na šah! - zloban sam, priznajem, a ona to ne zaslužuje.

- Rene Artois, ovaj, Descartes, - nastavljam u zafrkantskom tonu – htio je reći da treba sumnjati baš u sve, unaprijed zadana pravila, pa i šaha, pogotovo! U sve, osim u sposobnost da mislimo, promišljamo!

- E, pa ja mislim da je ovo šah-mat- kaže ona već umorno, ali zadovoljno. Kakve bi tek traume imala da slučajno izgubi od mene. Dobro, te opasnosti nema, niti teoretski, ali jednom sam je tako zapričao, da sam izvukao pat. Šahistu nema ničeg mrskijeg od takve bezizlazne situacije, gdje ne mogu naprijed, niti nazad. Pa još s pacerom kao ja.

- Mislim da s tobom više neću igrati šah. Barem dok ne naučiš ovo napamet - kaže, ustajući od stola i pružajući mi list papira. Znatiželjan sam. Što mi je napisala? Oproštajno pismo? Pravila FIDE? Biografiju Bobbyja Fishera?

Nekako mislim, da ni večeras ništa od daminog gambita. Šteta, jer imam na sebi one bokserice, koje je jednom pohvalila.

Gledao sam kako oblači kaput i odlazi, a u grlu me stegnulo. Šteta, definitivno me otpisala. Mogla je barem ostaviti malo odškrinuta vrata, kao znak da ima barem neke nade za nas. Možda je svoj ispisani list papira tako i doživjela, ne znam. Za mene je on značio konačno ‘zbogom’. Uostalom, tko bi ovo mogao naučiti napamet ili nedajbože, u igri primijeniti?

Uvjerite se sami:
1. e4 e5 2. Sf3 Sf6 3. d4 exd4 4 .e5 Se4 5. Dxd4 d5 6. exd6 e.p. Sxd6 7. Lg5 Sc6 8. De3+ Le7 9. Sbd2 0-0 10. 0-0-0 Te8 11. Kb1

 Wall, 08.02.2007.

Otvori oči! 

- Pričaj mi o sebi, želim znati kakav si zaista – rekla je znatiželjno, primičući svoje lice mojemu, zagledajući mi u zjenice sasvim izbliza. Kao da je željela provjeriti govorim li istinu. Ležali smo na hrpi jastuka, okruženi mrvicama čipsa i praznim vrećicama gumenih bombona, na krevetu koji je upravo posvjedočio borbi bez pobjednika. S dva pobjednika, točnije.

- Reci mi pet stvari, koje nitko ne zna o tebi - nastavila je, obuzeta žarom srednjoškolke, koja gori od nestrpljenja da pročita odgovore iz leksikona dečka, koji joj se dopada.

Nije mi se svidjelo, izgledalo je nemaštovito. Ustvari, malo sam se bojao smjera, u kojem bi ovo moglo krenuti.

- Pet stvari? Da vidim... – otezao sam, praveći poduži uvod, kako bih bio siguran da me pažljivo sluša.

- Kao desetogodišnjaku, moj mlađi brat, tad još u pelenama, ispao mi je iz kolica. Jako je plakao i nije htio prestati, pa sam ga ljuljao sve jače, dok na kraju nije ispao. Tresnuo je na pod uz potmuli zvuk i jedno vrijeme nije disao. Bio sam u groznom strahu, najviše da mama i tata ne saznaju. I danas mislim da je za njegov užasni karakter, tučnjave i opijanja kriv taj pad, koji sam skrivio.

Na licu joj se vidjelo da je se moja priča nije baš dojmila.

- Možda zato ima tako čudan oblik glave? Moja stara kaže, da bebe i pijance Bog čuva - rekla je, ponavljajući staru, naučenu frazu.

- To s povjeravanjem je malo djetinjasto – priznala je, pokušavajući promijeniti temu. Činilo mi se da će ustuknuti i reći, kako je ustvari mislila da joj povjerim neke nepoznate, ali banalne sitnice. Ali, za to je sad bilo prekasno. S povjeravanjem i istinom uvijek se opasno poigravati. Jednom otvorena brana obično propusti mnogo više nego je bilo planirano.

- Na svoj osamnaesti rođendan, dobio sam na par sati ključeve očevog ljubljenog Mercedesa, kojeg je obožavao više od rođene djece. Svaki dan ga je laštio i glancao, iako na njemu nije bilo ni zrnca prašine. Ionako je uglavnom bio parkiran u garaži. Stari je bio opsjednut savršenim radom motora; svaki dan po petnaestak minuta bi ga držao upaljenog u leru, da se razrade ventili. Naravno, vozio ga je kretenski, šezdesetak na sat maksimalno, a i to samo vikendom. Znao bi gacati kroz snijeg i kaljužu pješke na posao, gunđajući u bradu kako je takvo vrijeme smrt za limariju. Majku i nas djecu stari je autom vozio samo na praznike, obično do obližnjeg izletišta. I tako je mi ga je posudio da proslavim punoljetnost. Auto je bio simbol, baš kao i osamnaesti rođendan, pa je stari namignuo i predložio da povezem djevojku u kino. Bila je to šifra za ljubljenje na stražnjem sjedištu, znao sam da očekuje da ispadnem frajer i muški mu osvjetlam obraz. Nikad nije saznao da su za mrlje, zbog kojih nije prigovarao, krivi dva moja prijatelja iz škole, koji su me u disku žicali auto na pola sata. Tada se to nije zvalo 'gay', već puno grublje i opasnije.

-Ti, nadam se, nisi bio s njima u autu – pitala je, širom otvorenih očiju, a ja sam nastavljao. Više me ništa nije moglo zaustaviti.

-Znaš kako sam oduvijek tvrdio da sam, kao i ti, bogobojazni vjernik i katolik? Istina je, da sam na kraju osamdesetih, dok je Savez komunista još drmao Jugoslavijom, bio trockist i slao anonimne predstavke rukovodstvu Internacionale, upozoravajući na politiku staljinizma tadašnjeg partijskog rukovodstva. Ne samo to, pod pseudonimom 'Mike Ingram' napisao sam i knjigu «Marksizam, oportunizam i Balkanska kriza”.

Ovo joj je teško sjelo, jer oboje studiramo teologiju. U nevjerici je stavila ruku preko usta i podigla jednu obrvu. Čak i na njezinom lijepom licu to izgleda groteskno. Očito se počela užasavati sve gorih ispovijedi. Znao sam da joj odgoj i šira obitelj, s tri časne i dva fratra, u glavi sad zvoni na opasnost od crvenog vraga iz pakla.

- Konačno, glasao sam za Račana i SDP! To mi je najgori grijeh, zbog kojeg se iskreno kajem – zbacio sam teški kamen sa srca. Kad se netko, tko godinama u sebi čuva najstrašnije tajne, konačno ispovijedi, osjeća prazninu u glavi i silno olakšanje. Osjećaj zadovoljstva i sreće snažniji je od moguće zabrinutosti, kako će te silne prljavštine biti prihvaćene. Čak i od njemu najbližih osoba.

Prestala me grliti i odmaknula se. Oči su joj bile zamagljene od suza, a pogled pun nerazumijevanja.

- Mislila sam da ćeš mi otkriti što voliš jesti, na što si alergičan, ili te eventualno zanimaju perverzije poput oralnog seksa, a ne ove užasne gadosti – rekla je razočarano i još više se odmaknula.

-Hvala ti, zlato, što si uz tako malo riječi ti meni otkrila svojih pet osobina – iskreno sam uzvratio, skupljajući svoju razbacanu odjeću i žustro se oblačeći. Nikakvi leksikoni, niti anketna pitanja iz blogova ne bi mi mogli pružiti ovako jasnu i preciznu sliku o njoj. Nisam bio otrovan, tek faktografski precizan.

Na vratima, prenula se iz obamrlosti i povikala za mnom:- To su samo četiri tajne!

Eto, upravo mi je otkrila još jednu stvar o sebi. Da sam dobronamjeran, ne bih to morao pripisati njezinoj gluposti, već običnoj lakovjernosti. Ona nema pojma kad netko laže, čak i kad to čini tako neuvjerljivo kao ja!

Wall, 18.01.2007.

Tamna soba

Crnilo zatamnjene sobe u kontrastu je s blještavim svjetlom izvana, koje se tek nazire kroz mali, visoko postavljen prozor u desnom gornjem kutu. Ima nešto zlokobno u činjenici, da tako jarko svjetlo uopće ne prodire u ovu malenu prostoriju. U mraku se jedva razaznaje pognuta figura čovjeka za stolom, glave podbočene rukom i tek naslućuju obrisi police s knjigama i križ na suprotnom zidu.

Unatoč svim zakonima fizike, jarko svjetlo ne prodire u sobu, a tama puzi prema rubovima prostora, nadirući polako kao morska plima.

Muškarac za stolom u potpunom mraku napamet čita iz knjige pred sobom. Lista stranice knjige i poluglasno mrmlja u bradu stihove koji sustižu jedan drugoga, kao molitva i kletva istovremeno. Njegov jednolični glas zvuči melankolično. Sjetno. Pokajnički.

- Jeronime, Vulgata nije gotova – šapćem mu preko stola, a moje riječi padaju na otvorene stranice Biblije.

Njegova ilirska tvrdoglavost i ustrajnost pomagale su mu dva desetljeća da pretoči Svetu knjigu s hebrejskog na vulgarni, narodski jezik. Sad misli da je prijevod na latinski gotov, kao da je riječ o tek nekoliko homilija, a ne cjelokupnom kršćanstvu, impregniranom u stranice papira.

On diže glavu i zuri u neprobojnu tamu ispred sebe. Ne govori. Nije ni potrebno, jer mu govorim izravno - moje su misli i njegove misli, a on samo posuđuje tijelo. Lutanja po Antiohiji i godine hermitizma u Halkidskoj pustinji naučile su ga samoći i trpljenju. Ne treba sugovornika, ali ga pozdravi i prigrli, kad ga providnost pruži. Zato sam neočekivano, ali dobrodošlo iznenađenje.

- Nemam volje ni snage, moj Bože – izgovara herezu, ali za mene nije heretik. Ne još. Brinem za njegovu dušu, jer zvuči tmurno. Možda ga nije iscrpio asketizam pustinjaka, već profanost svjetovnog života s Marcellom i Paulom. Udovice iz patricijskih obitelji od svakog bi sveca napravile bludnika, šapućem i dodajem, da je svojim prijevodima već okajao grijehe. Njegova lutanja po Trakiji i Maloj Aziji donijela su mu razumijevanje tolikih jezika, taman da sada, pred kraj života, skoro ništa ne razumije. Pa ipak su njegova djela svetačka. Samo su tijelo i um predugo zarobljeni u redovničkoj ćeliji bez svjetla. Prepušten tami, koju upija i širi kao bolest.

- Uvijek nešto radi, da te vrag ne zatekne u dokolici i ne uzme pod svoje! - govorim mu, ali on više nema volje ni snage. Šutke zuri u tamu pred sobom i čeka, da ja govorim za obojicu.Nastavljam:

- Dok si bio mlad, hvalio si brak, jer muškarcu daje djevicu. Ali, sam se nisi držao vlastitih savjeta, a sad je vrag došao po svoje – pomalo zlobno šapućem mu kroz tamu.

Jeronim konačno diže glavu i zuri preko stola, gdje se u mraku bjelasa ljudska lubanja na stolu, prijatelj i sugovornik u tami. Njegova posljednja svjetovna diverzija mora uspjeti. Tko još pažljivo čita crkvene biografije? De viris illustribus, povijest slavnih ličnosti ima tek jedno ime više i dva njegova sinonima - Paula i Saskia.

….

Kad se Hieronymus konačno probudio, prošla su stoljeća. Sad se zvao Rembrandt Harmenszoon van Rijn i konačno je mogao na svjetlo dana. U glavi nosi slike i sjećanja na jedno davno prošlo doba i neprozirnu tamu zamračene ćelije. Boluje od kronične depresije, pa iako vidi blještavo šarenilo svijeta, svjetlo ne ulazi u njegov um. Njime vlada tama, a tek mrvice povremeno zabljesnu i nestanu. Zadnji se trak gasi 1642., kad ode i Saskia. Ostaje okrenutost prema unutra, crnilo i gravura u bakrotisku "Sveti Jeronim u tamnoj sobi".

("Sv.Jeronim u tamnoj sobi" iz 1642. najbolji je Rembrandtov bakrorez neobičnog sveca-zaštitnika prevoditelja)

 Wall, 11.01.2007.

Tumač znakova

- Nabijem vas! – izgovorio sam glasno, pokazujući studentima srednji prst. Žamor nerazumijevanja u dvorani samo me ražestio.

- Ne slušate pažljivo! Semiotika proučava znakove i simbole, pojedinačno ili kroz sustav znakova. Objašnjava, kako je neki simbol napravljen i kakvo značenje i informaciju prenosi. Na primjer, ova moja gesta: srednji prst, sam po sebi, nema nikakvo posebno značenje, niti se razlikuje od ostalih prstiju na ruci. Ali u ovom položaju ruke, dok je unutrašnjost šake okrenuta prema meni, srednjak ispružen a svi ostali prsti zgrčeni prema korijenu šake - to je poruka! Ukrućen i uspravan prst predstavlja muški spolni organ u erekciji; to je izravna poruka ‘ne diraj me, ili ću ti iskarati ženu, kćer i psa, možda i tebe’, da budem brutalno vulgaran. Može značiti i bijes, prkos ili otpor. Dakle, sama gesta dovoljna je i govori više od riječi. Ako je popratite odgovarajućim izgovorenim riječima, pojačavate učinak, a izgovorenim kreirate udvostručavanje i ponavljanje riječi. Da pri tome, uz pokazan srednjak sugovorniku izgovorite ‘nabijem te’, uz to glasno proizvedete zvuk karakterističan za seks, penetraciju, orgazam ili slično, imali biste i onomatopejsko udvostručivanje. Pojam dolazi iz grčkog semeiotikos, tumač znakova, a prvi ga je put upotrijebio Henry Stubbes 1670.godine. John Locke ga je u svom djelu An Essay Concerning Human Understanding tek detaljnije razradio.

Glas mi se izgubio u zvuku zvona za kraj predavanja. Pomalo bezobrazno, iz zadnjih su klupa počeli nestrpljivo spremati stvari, a žamor je ugušio moje upute seminarcima. Da su ostali par trenutaka duže, naučili bi još nekoliko znakova, lakih za interpretaciju- slegnuo sam ramenima u znak pomirenosti i prihvaćanja, te odmahnuo rukom. Odustajanje od plivanja uzvodno. Studenti ne ostaju dulje, ma kako zanimljivo predavanje bilo.

U kabinetu me dočekala djevojka ravne crne kose do ramena, upadljive šminke na blijedom licu, s crnim ružem i odgovarajućim crnim lakom na noktima. Imala je dugačke, vitke prste, kojima je na grudima nervozno pritiskala bilježnicu s predavanja i moju ispitnu skriptu. Dok sam ulazio i zatvarao vrata, pratio sam pogledom igru prstiju s rubom njezine prekratke suknje. Povlačila ju je i poravnavala, da bi već sljedećeg trena povlačila rub u stranu, pa na dolje. Pogledom sam fiksirao tkaninu, koja se pripijala kao druga koža, otkrivajući struk i linije tijela. Još jedna djevojčica s tijelom odrasle žene, pomislio sam, iskosa pogledavajući prema njezinom licu, napola prekrivenom pramenom kose.

- Šteta što ste propustili predavanje- obratio sam joj se, dok sam palio cigaretu. Mahinalno je jezikom liznula gornji dio usnice. Pušačica, koja umire od želje da zapali i tako otjera nervozu zbog ispita, profesor i tumač znakova u meni profesionalno je očitavao simbole njezinog držanja tijela i poruke koje je odašiljala.

-Da ste pratili, mlada kolegice, sada biste znali da vam držanje odaje ambivalentnost vašeg položaja tijela, ruku i koljena. Hoćete-pa nećete, govore vaše ruke i koljena, a pogled u stranu kazuje mi da se spremate nešto smuljati, izgovoriti se, ili tražiti da vas pustim na ispitu!- bio sam izravan, pomalo zaintrigiran pričom ove studentice, čiji je samosvjesni izgled bio u neskladu govorom tijela.

Pogledala je prema vratima, kao da se pita što bi bilo da sad netko upadne iznenada. Ili još bolje, da ustanem i zaključam ih? Nisam sasvim odbacio tu pomisao, ostavljajući je u mislima kao iznenadni dobitak na lotu ili anti-stres lopticu.

Nagnula se prema meni, naslanjajući laktove na rub mojeg stola, gurajući mi u lice svoje poprsje u pripijenoj crnoj majici s velikim izrezom. Grand Canyon njezinih grudi širio je magnetne impulse i vukao me u ponor. Zarobljen u sekundama, nisam mogao skrenuti pogled, pa sam se nakašljao da skrijem zbunjenost muškarca pred ženskom ljepotom. Tu godine, iskustvo i nadređeni položaj predavača nisu pomagali. Naravno, znao sam da koketira svjesno i namjerno, pokušavajući nešto izvući za sebe, ali na nekom nivou njezin je flert bio prirodan i potpuno ženski nesvjestan. Srećom, struka i obrazovanje daju mi prednost pred ovakvim vamp studenticama, pa i ovom djevojčicom-ženom koja me pokušava motati oko malog prsta.

- Želite li zapaliti?- ponudio sam je, da skrenem pozornost i prekinem neugodni trenutak. Zbunio sam je, vidjelo se na njoj. To nije očekivala.

- Dajte mi indeks – autoritet je pomagao da odredim njezine namjere.

– Profesore, ne sjećate se, ali ja sam kod vas položila u prošlom roku – sad je ona bila gore, a ja sam, kao hrvač pod nelson-zahvatom, pokušavao povratiti inicijativu.

Neočekivano, pružila je ruku preko stola i pogladila me po licu.

– Ne bojte se – glas joj je bio tih i i obziran, dok je pokušavala pronaći ton da umota riječi koje nisam razumio. Miris njezine kose i kreme za ruke draškao mi je nosnice, a erotična linija vrata i ključne kosti izazivala, potpuno u neskladu s informacijama i podacima koje su njezina usta izgovarala. Za mene, profesora komunikologije i muškarca prije svega, još jedna se postavka sudarila s novim, vrlim svijetom. Još jednom se pokazalo, da se iz naopako postavljene teze i krivih premisa ne može doći do ispravnog zaključka.

Na putu kući razmišljao sam o svemu hladno i znanstveno, razrađujući ovaj slučaj za neko buduće predavanje. Otključao sam vrata, u hodniku objesio jaknu i odložio torbu sa spisima, te ušao u kuhinju. Moja žena, akademska slikarica s najnovijom izložbom u prestižnoj galeriji, podigla je napola popijenu šalicu kave na pozdrav.

-Kako je bilo? –pitala je lakonski kao i svakog popodneva, ne očekujući odgovor. Pa ipak, moj je odgovor očito nije iznenadio, jer defenzivno držanje ramena i čvrsti pogled, bez skretanja u stranu, nije bio pokoleban.

Za vrsnog stručnjaka semiotike, tumača znakova i simbola, u glasu mi se jasno ocrtavala ponižavajuća gorčina, dok sam odgovarao:

- Ništa posebno, osim što sam konačno upoznao tvoj najnoviji plijen. Sigurno si znala da je tvoja nova ljubav - moja studentica. Ili si je izabrala baš zbog toga?

 Wall, 06.01.2007.

Dok plivam, umor se iz mišića izlijeva u more. Valovi me udaraju u lice, a zatim miluju po leđima na odlasku. Ne posustajem, a svaki moj novi zamah vodi me bliže cilju. Kad konačno uspijem, bit ću prvi čovjek koji je preplivao sve oceane svijeta oko zemaljske kugle. Dugo već nisam razmišljao o tome, kako je sve započelo. Prije desetak godina, ne znam više točno, sa obale sam bespomoćno promatrao utapanje djeteta u trajektnoj luci. Bio sam mu bio najbliže, ali se od šoka nisam mogao pokrenuti. Nekoliko je prolaznika ubrzo skočilo u vodu, uzalud i prekasno. Neki ljudi takav prizor uspiju zaboraviti. Ja nisam. Kriv sam za blokiranu svijest i udove od olova. Tada sam se zavjetovao, da ću preplivati sva mora i oceane i obići svijet.

Ne sjećam se više, kad sam točno krenuo na put, tek znam da jednostavno moram nastaviti. Mjesecima sam u vodi i koža mi bubri i otkida se u velikim krpama. Komadima vlastite kože mamim radoznale ribe, pa njihovim tijelima hranim vlastito. Ne treba mi puno hrane. Ponekad, dok plivam, grgljam morsku vodu u ustima i nakon par sati osjećam sitost. Možda od planktona, možda samoobmanom? More se zna pobrinuti za svoje, a ja već mjesecima pripadam moru.

Povremeno se prepuštam morskim brzacima, koji me nose kao slamku, bez vlastite volje i utjecaja. Nikad ne pokušavam odrediti smjer. Tijelo je mehanički stroj, ali mozak je živ, a misli se kovitlaju i sustižu jedna drugu. Razmišljam o svemu i svačemu, o povezanosti, posljedicama, o politici i povijesti. Razmišljam o kricima galebova koji me drže budnim, o različitim scenarijima života, koje živimo paralelno u našim svemirima. Oni se dodiruju, katkad i preklope na kratko vrijeme, ali nikad ne utapaju jedan u drugi. Baš kao što se ni mora ne miješaju, jer svaki sloj vode, svaka nova masa kruži vlastitim tokovima. Kanarska me struja mazi toplim vodenim krevetom i tjera šest kilometara na sat preko Atlantika, prema Karibima i Meksičkom zaljevu.

Ponekad na putu susrećem brodove, uglavnom tankere i luksuzne jedrenjake. Jedni kao bivoli u savani, ustrajno i bez zastajkivanja ruju more prema svom cilju, dok jedrenjaci često skreću s vlastite rute i zaustavljaju se, a njihovi me putnici časte svojim pričama i društvom. Hranu najčešće odbijam, uz nerazumijevanje i čuđenje ljudi na brodu. Kako razumjeti, da se nepce previše naviknulo na okus mora i sirove ribe? Od ljudskih mi se namirnica diže želudac, a hrana pada teško i stvara kiselinu.

U dobrom periodu, dok mi još stara koža ne počne bubriti i otpadati, ti slučajni susreti s moreplovcima od mene učine privlačnog i zanimljivog sugovornika. Ponekad neki od putnika s brodova plivaju uz mene jedno vrijeme. Tada nas brod i posada slijede kao vjeran i poslušan pas. Neki su od tih kratkotrajnih suputnika privlačne žene. One razumiju i vole more, pa čak i stvorove kao ja. Pokušavaju me slijediti, nagovaraju da odustanem, popnem se na brod, da predahnem. Neke se čak i zaljubljuju u mene, ali moje su veze unaprijed osuđene na propast. Većina njih žele isto - brak, kuću s bijelom ogradom i dva i pol djeteta u prosjeku. Ne mogu im pomoći. One se na kraju vraćaju, mašu mi s palube i okreću brod prema nekoj drugoj morskoj brazdi.

Već odavno ne osjećam ništa. Umor i glad u mojoj svijesti više ne postoje. Onih par sati dnevno, kad me svlada san, plutam oceanom i snovima. Najčešće sanjam kako plivam, pa mi je u snu sve kao i na javi. Ponekad nisam siguran sanjam li, jesam li doista budan. Dok neumorno dižem i spuštam ruke i ramena u zamahu, ne mogu zaustaviti bujicu misli. U glavi vrtim slike i filmove po nekom redoslijedu, katalogiziram i obrađujem područje po područje, period po period. Ponekad me nešto posebno zaokupi, ili nijemi film, Buster Keaton i njegov kameni izraz lica. Kad završim sa cjelokupnom poviješću filma, vraćam se znanosti, filozofiji i religiji.

Smjenjuju se godišnja doba, a ja i dalje neumorno plivam. More me već dobro poznaje, a tijelo se mijenja. Koža je sad dovoljno debela i otporna, više se ne ljušti u slojevima. Svakih nekoliko mjeseci, kad me počne svrbjeti od vrata naniže, češanjem i povlačenjem skidam kompletnu ljušturu. Dok koža i moje staro ‘ja’ tonu ka dnu, obnovljeno tijelo zamahuje prema daljinama, tamo gdje se nebo ulijeva u ocean.

Otkad putujem morskim strujama, naučio sam raspoznavati zvijezde na nebu. Svake noći, između zamaha kroz valove, promatram sazviježđa, brojim meteorite što paraju crnilo neba, crtam u glavi stelarne mape. Kad mi dosadi, u glavi sve pobrišem kao dječje crteže u pijesku.

Više se ne sjećam kamo sam krenuo i zašto. Nije ni važno, dokle god traje putovanje. Puštam morsku sol kroz sve pore tijela i svakim se novim zamahom udaljavam od postavljenog, konačnog cilja.

Ako na putu susretnem neki brod, više ne tražim sugovornike. Pratim ih jedno vrijeme i unatoč trudu, uglavnom ne razumijem što govore. Samo ponekad ulovim i prepoznam riječi, dok pokazuju u mojem smjeru i uzvikuju: Pogledaj, delfin!

 Wall, 05.01.2007.