Makedonija
| Tamo gdje sunce vječno sja, tamo je Makedonija! Narod i zemlja koju volim ja Kad si sam, kad je sve tužno - ti se sjeti nje Makedonija ti pruža ljubav i sne… Trgovački sam putnik i prodajem antikorozivna sredstva. Putujem uzduž i poprijeko kroz balkanske gudure, od nevolja i uroka zaštićen veselom naravi, njemačkom registracijom službenog auta firme i odličnim izborom glazbe s brojnih CD-a, koje uvijek nosim sa sobom na put. Zlu ne trebalo, imam i one gadne pjesme, koje mi služe kao repelanti za sačuvati glavu u opakim krajevima. U Sloveniji pale polke i kekec-himne. Za Hrvatsku imam, recimo, sve ratnohuškačke i kvazidomoljubne pjesmuljke tipa Thompsona i Škore. U Bosni (ovisno od kraja ili kantona) puštam turske, sevdalinke, ali i raznorazne Cece i Brene. Jedino ne svraćam u Hercegovinu. Tamo prolaze istovremeno i najljepše i najmrskije, ruku pod ruku, pa taj kraj zaobilazim u širokom luku još starijeg Starog mosta. Za Srbiju, spremne su mi kafanske, ciganske, turbo-folk. Čak imam nešto i na čistom albanskom, za čisto Kosovo. Ali jedino stvarno uživam, kad dođem u Makedoniju. Vi sad možete sitničariti pa reći - da je ona sve većim dijelom ionako etnički albanska. Da je bure baruta. Da je Grčkoj ukrala antičko ime, Aleksandra Velikog, ono prekrasno sunce sa zrakama na zastavi. Sve bi to u nekom paralelnom svijetu moglo biti istina. U mojem, Makedonija su ljudi i pjesma. Pjesma najviše. U početku svojih putovanja po Makedoniji, da odagnam strah koji je morao osjećati još austrougarski general Poćorek u ovim gudurama, puštao bih samo lokalne radio stanice. Uživao sam u tom poetičnom makedonskom jeziku, kojeg sam uglavnom razumio, a ono što nisam - zvučalo je smiješno i zabavno. Sjećam se kao danas, kad sam na kiosku s bozom ugledao vrećice u izlogu, s misterioznim natpisom KUKUPUKU. Dugo sam mozgao, ali me bilo sram pitati. Sigurno nekakav nacionalni prozivod, mislio sam. Poslije se otkrilo da je to obični kikiriki na ćirilici. Dobro, u Hrvatskoj ćirilica nije omiljena, a prosječno obrazovani Hrvat misli da je to srpsko, dakle, neprijateljsko pismo. Brus! Koliko mi je moja baba Stana pričala, ima poprilično jezika koji su koristili ili se koriste ćirilicom: abaski, abhaski, adidžeji, ajsorski, altajski, avarski, azerijski, balkarski, baškirski, bjeloruski, bosanski, bugarski, burjatski, čečenski,čuvaški, čukčijski, dargvaski, dunganski , evenkski, ganguški, jakutski, kabardijanski, kalmički, karačejski, karakalpački, karelijanski, kakaski, kantski, kazaški, kildinski, kirgiški, komijski, korjački, kumički, kurdski, lački, lezgijanski, makedonski, mansijanski, marijski, moldavski, mongolski, mordvinski, nanajski, nenecki, nogajski, orijatski, osetski, romski, rumunjski, saamijski, selkupski, srpski, tabasaranski, tadžički, tatarski, turkmenski, tuvanski, udeganski, udmurtski, ukrajinski, uzbečki…. Uf, umorih se nabrajajući. Ali, baba je uvijek govorila: “Sinko, kad citiraš-sve navedi!” Ako mrzite ćirilicu, samo preskočite ove redove! Otkad sam naučio što znači kukupuku, mnogo se bolje osjećam. Makedonija! Posao me prvo poveo u Skopje. Na stanici sam s pažnjom gledao živi spomenik velikom potresu iz 1963., kad je poginulo 1.700 ljudi. Podsjeti me, na kakvom smo buretu baruta mi na Balkanu. Doduše, Grčka tih potresa ima više, ali tako im i treba! Priroda ih je nepravedno obdarila s tisuću prekrasnih otoka. Poslovni mi partner pozdravlja s vrata: Dobrodojdovte ! Sa sjetom priča o velikom potresu i kaže: “Moj šef so mal potres na mozokot!” Umirem od smijeha, te u mislima zaželim i vlastitom šefu ovakvu sudbinu. Skopje je prastari grad, osnovali ga Dardanci još 3 stoljeća prije Krista. Tu nikad ne propuštam pregaziti most preko Vardara i zakoračiti, kao iz vremeplova, u neki davni zaboravljeni svijet starog Skopja. Tu su baščaršije u malom, pravoslavne crkve sa prekrasnim drvenim rezbarijama, džamije sa šadrvanom, uske kaldrmisane ulice i face koje su inspirirale i jednog Henryka Sienkiewicza. U Skopju sam poznavao jednu Anđu, kao iz pjesme. Uvijek bih na povratku svratio, a Anđa bi ispekla svježu kafu u šišu, pjevušeći u pola glasa meni omiljenu: Ajde slušaj, slušaj Kaleš, bre, Anđo što tambura sviri tamburata sviri Volio sam Anđu. Neredovito, doduše, kad bi me putovanja nanijela u njezinu blizinu. Stanovala je na najvišem katu nebodera i šalila se, da svatko, tko se popne do nje, (lift je često bio u kvaru) kao da se penje na planinu Golem Korab. Nisam planinar, ali zbog Anđe i njene kafe rado sam planinario. A onda bismo se pozdravili, do novog susreta, a ja bih zapalio cestom dalje, prema jugu. Ravno, bez zaustavljanja, prema Strugi. ...Dajte mi krilja ja da si metnam i v naši strni da se preletnam na naši mesta jas da si idam da vidam Ohrid, Struga da vidam... Kad bih prešao Crni Drim, znao sam da je Struga blizu. Tu sam uvijek dobro prošao, prodao naše proizvode ili ne. Gazda nije imao pojma, što su to Struške večeri poezije. Ali, ja sam uvijek uredio poslovni put u to vrijeme. Rat na Balkanu zauvijek je omeo moje planove, a Struga postalo još jedno mjesto, u koje nikad više neću otići. Pjesnici iz cijelog svijeta zdvajali su, kad je Struga postala samo albanska, a poezija samo politička. “Poeziji treba voda, meni nedostaje Jezero” – rekao je moj prijatelj iz Nizozemske, pjesnik Hans van de Varsenburg. Struški laureat, Portugalac Vasko Grasa Moura, nije razumio što su to Večeri otpora. Jednom je jedan pjesnik B.Š., rođen u Skopju, rekao da nema poezije i muze šute, dok zvecka oružje. Iako na radiju svira Leb i sol, dječačke uspomene na partizanske filmove zasvirale su mi u glavi jednu drugu pjesmu, jednu ratnu: Teče Crni Drim, nosi ranjenike Leši kapetan vodi osvetnike zrno ga ne bije, oči ga ne ide nikad se on ne krije kad u borbu ide Cvjeta jorgovan, idu ljetnje noći Leši kapetan, kada ćeš nam doći? Zloslutna jer to pjesma u Makedoniji, u koju se prelilo Kosovo. Pokušavam je iz glave istjerati, pjevušeći neke nevinije, čistije pjesme. Iako, sad mi ne leži nit’ Biljana, nit’ njezino naivno, bijelo platno. Uostalom, bijela je boja znak žalosti, a ja ne želim tugovati. Makedonija može biti elegična, ali nikad tužna. U glavi sam ulovio jednu romantične prirode. Pjevušim je, tresući pepeo cigarete kroz prozor automobila. Zamišljam kabriolet, kosu kako vijori, zagrljaj djevojke pored sebe i praznu cestu pred nama. Jovano, Jovanke tvoja ta majka mori tebe neće pušta kaj mi ne da dođes dušo srce moje Jovanko. Sanjarim u vožnji, a to je opasno. Pogotovu što u prtljažniku vozim lakozapaljive kante antikorozivnog materijala i brdo samizdat knjižica buntovničke poezije. Vozim na buretu baruta. Ja sam bure baruta, ispravljam se. Razmišljam, čemu uopće napustiti Makedoniju? Čemu se i kome vraćati? Žena me ionako vara, a jedini, kojem je bilo stalo do mene, bio je Garo, moj pas. Sutra će biti godinu dana, kako sam ga zgazio, neoprezno izlazeći iz garaže. Okrećem automobil u drugom smjeru. Ne vraćam se. Preda mnom prazna cesta, a u spremniku dovoljno goriva. Puštam muziku u glavi do daske i pjevam iz petnih žila: Dimitrijo, sine Mitre zar ne vidis sine Mitre da te žena vara? Ako, ako, mila majke barem je ubava. |