Kradljivica duša
| Nadina leži u mraku i osluškuje njegovo disanje. Konačno muškarac njezinih snova! Samo njen! Netko kome se raduje, s kime dijeli sve, koji je nasmijava. Muškarac, od čijeg dodira sva uzdrhti, savija se pod rukama, kao lati trave na povjetarcu. Muškarac, koji ju je noćas doveo do vrhunca. Nadina se privija uz njegovo golo, muževno tijelo, grli dlakave grudi, ovlaš dodiruje usne, vrat i kosu. Koliko se već puta razočarala, misleći da je to onaj pravi. Sada je konačno kraj traženju. Nadina tiho ustaje iz kreveta, pazeći da ga ne probudi. U dubokom je snu, skoro nečujno diše. Nadina se pažljivo naginje nad njega, sklanja mu kosu s čela i pokriva ga, pazeći da ga ne probudi. Sutra će mu konačno predložiti, da se trajno preseli k njoj. On je tako pažljiv, nježan, razumije njezine promjene raspoloženja. On je nikada ne prekida u njezinu miješanju trava, spravljanju čajeva i tinktura, dok puni bočice raznobojnim tekućinama. Samo podigne pogled s novina, nasmiješi se i pita: “Hoćeš li još dugo?”Nadina prilazi naslonjaču, na kojem stoji njegova razbacana odjeća. Nije baš uredan, ali to se još dâ promijeniti, misli sretno, dok mu slaže košulju i hlače. Odjednom joj pogled privuče slika, očito ispala iz džepa košulje. Na slici je on, s nekom mladom djevojkom, a na poleđini piše njegovo ime i lascivna posveta mlade ljubavnice. Nadina osjeća trnce u vrhovima prstiju, ne može dočekati jutro da ga pita, tko je djevojka. Jer, kći očito nije, sudeći prema posveti. Osjeća, kako nailazi plima razočaranja, stisne joj grlo, zapeku je oči i poznati, tupi osjećaj praznine obuzme joj utrobu. Ne, ovo nije moguće. Ne opet, ne još jednom. Zamagljenih očiju od samosažaljenja zuri u sliku, pokušava iz njegovog izraza na slici prepoznati i izmjeriti istinu, odanost, pripadanje. Pokušava u srcu naći i tračak sumnje, nedoumice, nade, ali ga ne nalazi. Nadina teško podnosi još jedan gubitak, još jednog muškarca koji je bez duše. Dugo u noć sjedi uz njegov krevet, mrmljajući riječi, koje tako dobro zna. Muškarac bez duše, muškarac bez duše……. On će sutra ustati, obući se i otići, da se više nikad ne vrati. Neće biti rastanaka, optužujućih riječi, neće biti suza. Nadina zna, da od sutra počinje njezina nova potraga za pravim muškarcem. Iskrenim, poštenim, kojem može bezuvjetno vjerovati. Ovaj ovdje, koji sada tako mirno leži u njezinoj sobi, sutra će ustati, obući se i krenuti na posao. Hodat će, jesti, razgovarati i sve će naizgled biti normalno. Jedino će se povremeno zapitati, zašto se osjeća tako prazno, neispunjeno. Loše ga vijesti neće oneraspoložiti, tuđe ga sudbine neće dirnuti. Vodit će naizgled suvisle razgovore, plaćati račune, posjećivati roditelje jednom mjesečno. Ali će se s vremena na vrijeme žaliti prijateljima, da ima osjećaj, kao da je nešto izgubio. Da ga prati neodređena bol i stisne mu se grlo bez razloga, kad se pokušava prisjetiti kad je zadnji put nekoga volio. Na pregledu kod liječnika uzalud će ponavljati krvne pretrage, odlaziti kod psihologa, pratiti krivulje kardiograma. Nešto je nepovratno izgubljeno, a on to neće otkriti. Nadina upoznaje novog muškarca. Dok mu se smješka za stolom u restoranu, sa iskrenim zanimanjem sluša njegove duhovite komentare i lovačke priče. On plaća račun, izlaze, hodaju u laganoj šetnji prema njezinom stanu. Nadina razmišlja, da li je on taj pravi? Misli su joj negdje daleko. Za to je vrijeme, u njezinom stanu, na policama čeka tisuće raznobojnih bočica. Svaka od njih nosi jedno muško ime, datum i godinu kad se u tim muškarcima razočarala. U bočicama su duše, osobnosti svakog od njih. I prije nego je samu njihovu bit, esenciju, njihove misli i osjećaje isisala, izvukla dahom dok su spavali i zatvorila u staklenu kutijicu, ti su muškarci hodali svijetom bez iskrenih osjećaja, koji bi vrijedili ženskih suza, patnje i neprospavanih noći. Ona ih je samo razotkrivala i činila još više praznima. Ponekad se iz Nadininog stana čuje neodređeni žamor, mrmljanje stotina glasova istovremeno. Taj zvuk podsjeća na šuštanje vjetra u lišću, ili u odbačenim listovima novina u parku. Među tim prigušenim glasovima je i moj, utišan i nadjačan kakofonijom ostalih zarobljenih duša. Da Nadina uđe u sobu s bočicama i osluhne, sigurno bi me čula. I danas, kao i svakog drugog božjeg dana, neprekidno uzvikujem: “Oprosti! Oprosti!” 27.09.2004. |