7.9.2004
Pisma, koja ne stižu

Pisma, koja ne stižu

Ne volim pisati pisma. Nikada nikome nisam napisala pismo. Dugujem brojna pisma majci, sestrama, dječaku koji mi je ustrajno pisao, nakon što sam ga jednog ljeta poljubila na plaži. Nisam pisala čak niti onome, u kojeg sam se konačno i bezizgledno zaljubila.

Bila je školska ekskurzija, Zagreb i hrpa razuzdanih srednjoškolaca, ispijanje piva na mnogobrojnim terasama kafića, pogled na blentavog konja i još glupljeg konjanika na Trgu republike. Moja ga je baka oduvijek zvala Jelačićplac, valjda po konju. S prijateljicama sam snimala frajere, hihotala se bez razloga i nesvjesno mrsila uvojke kose. Ružan običaj, pogotovu za nekoga tko inače ima tisuće lokni, kovrča, divljih pramenova koji se ne daju ukrotiti. Bilo je ljeto, grad je bio užaren, a pogledi prolaznika obećavali sve što poželim. Ali ja sam željela toliko puno, previše, da ništa i nisam očekivala. U pažljivo zabačenu mrežu upecalo se nekoliko žrtava. Jednoga od njih spremala sam se obrlatiti svojim patentom - lolita glumatanjem. To mi ovih dana tako vješto polazi za rukom.

Prilazim mu, čeka nervozno kod konja, izgleda obično, ali drugačije nego sam ga zamišljala. Govori pažljivo, kao da se boji da će me glasne rečenice, istrgnuti komentari ozlijediti ili uplašiti. Ne sluti, da je samo još jedan u nizu mojih ljetnjih zanimacija.

Govori o filmovima i knjigama na zanimljiv način. Osmjehujem se, djelomično jer se to od mene očekuje. Ipak me zanima, što mu se točno sviđa kod mene. Slušam, ljupko se osmjehujem, dok u glavi pravim mentalne zabilješke o njegovom zanimljivom karakteru, kojeg bih mogla iskoristiti……pa, recimo, za jednog od likova u knjizi koju pišem. Ili samo iskoristiti, dodajem u sebi, zadovoljna brzinom, kojom reagira na moje male poticaje da govori.

Odbijam njegov prijedlog da prošetamo. Iskrena sam kad kažem, da me već bole noge od silnog tumaranja ovim čudnim, tuđim gradom. Ne zaboravite, ja sam ovdje tek na izletu. Moj je grad također prepun vreve, ali drugačijih je mirisa i boja. Na našem su Kvarneru ljudi iskreniji, nebo vedrije, sunce toplije. Kod nas se ne govori taj dosadni kaj, mi imamo ljepšu poštapalicu. Da šta? Zar stvarno? Pitam ga odsutno, kao da trebam potvrdu da je istina ovo u što me uvjerava. Kaže da sam lijepa: s ushićenjem gleda moje izlizane patike, suknju na preklop i široku košulju s nehajno razvezanom kravatom. Koja mustra! Uživam u njegovom zurenju prerušenog Clarka Kenta, kojim gleda kroz odjeću, mjeri malene dojke, goli trbih... Pogled mu se spušta niže, crvenim i zbunjena poravnavam nevidljive nabore suknje. Osjećam se gola pred njegovim prodornim pogledom. Ne volim taj osjećaj gubljenja kontrole. Zato usmjeravam razgovor na svoj teren. Pitam ga o njegovim hobijima, ljubavima, načinima opuštanja. Neka se slobodno povjeri, a zauzvrat mu nudim odgovore na sva neizgovorena pitanja. Volim taj osjećaj kontrole nad sredovječnim muškarcem, koji pred djevojčicom gubi svoju intelektualnu nadmoć i opet postaje lovina, kakvi su muškarci od pamtivijeka, bez obzira na godine. Rastajemo se uz obećanje, da ćemo pisati jedno drugome. Laknulo mi je, kad je odlazio. Usprkos planovima da sve bude samo zabava, osjećam da me privlači. Piši, moli me na odlasku, a ja mu lažem u oči, sa osmijehom. Naravno da mu neću pisati!

Par sljedećih mjeseci njegova su pisma redovno stizala. Moje se društvo dobro zabavilo, čitajući ih, te podugačke opise gradića na istoku, svakodnevice koja razara i borbe da ostane normalan u okruženju prepunom mediokriteta i pijanaca. Mnogo smo se puta dobro zabavili, čitajući ova pisma mojeg naivnog, nesuđenog ljubavnika iz provincije. Sjednemo u parku s par boca crnog vina, naše poveliko društvo pijanih lica, lakih djevojaka i obijesnih, praznoglavih mladića. Potegne se prvi gutljaj, iz hrpe nasumce izvadi pismo mojeg provincijalca i zabava počinje. Uz dobacivanje i hihot čitaju se rečenice, koje zvuče kao iz nekog davno pročitanog romana. Njegova su pisma kao otvorene rane. Neka su fascinantna i ja ne skidam pogled sa zamrljanog papira, koje pijano društvo gužva čitajući. Zbog tih sam pisama još omiljenija i poznatija. U našem me društvu zovu Nevjesta, The Bride, aludirajući na Tarantina, na moj jezik kao mač, na moje brojne (muške) žrtve.

Ipak, ima večeri, kad se osjetim nelagodno: izrugujem se čistim, neiskvarenim osjećajima čovjeka, koji me poznaje i cijeni više od mene same. Tad posramljeno gledam u stranu, kažem da je sve dosadno i da moramo naći drugu zabavu. Štajaznam, idemo ubijati golubove, gađati penziće na klupama, krasti radkape s automobila.

Ne volim pisati pisma. Nikada nikome nisam napisala pismo. Ali sada, ovog trenutka, pišem pismo nekome, čija sam brojna pisma ismijala. Pišem i nadam se, da će ovo pismo jednom pročitati. Da će iz ove male ispovijedi saznati, da sam konačno razumjela sva njegova pisma, da su brojne njegove rečenice konačno postale i moje.

Samo me strah, da niti ovo, niti sva moja buduća pisma, on neće pročitati. Zato mu pišem po zidovima zgrada, po prljavim staklima autobusnih stanica, čekaonicama, na kojima odavno nema ljudi. Možda će njegov autobus jednom proći ovuda. Možda će jednom moje pismo stići.

07.09.2004.