Kako me blues uništio za cijeli život
Billie Holiday "Gloomy Sunday"
| Sjedim, slušam neku elegičnu, hipnotičku laganicu i razmišljam, kako mi je blues uništio život. Trajno. Još kao beba, pokazivao sam otpor prema brzim ritmovima i veselim pjesmicama. Na put propasti povela me jedna moja otkačena tetka- stara cura, koja je imala punu kuću ploča Billie Holiday. Tako je počelo. U njezinoj kući nikad nije bilo dječjeg smijeha, veselja, svađa. Po cijele su se dane na gramofonu okretale vinilne ploče moje propasti na 33 okretaja. Njezin me glas u Gershwinovoj 'Foggy Day' još kao četvorogodišnjaka bacao u očaj. Ne, nisam plakao, nisam čak ni jecao. Samo bih šutio, spustio glavu i teško, preteško uzdisao. Nisam znao točno što mi je, zašto se osjećam tako neispunjeno, gladno i promrzlo. Nije to bilo od prazne bočice mlijeka, niti od mokrih pelena. Bilo je to od bluesa. Sa 12 godina, kao iskusni konzument bluesa, skoro pa ovisnik, već sam zdvajao nad još jednom stvari Billie Holiday - 'As Time Goes By', čak i prije nego sam gledao 'Casablancu'. Ta me je pjesma bacila u naručje Ingrid Bergman, a opsesija njezinim usnama prenijela se i na Isabellu. Ali, to je neka posve druga priča. Bille Holiday i njezina horror-pjesma 'Glad To Be Unhappy', zakucala je zadnji čavao u moj lijes. Poruka je bila jasna i moji su roditelji počeli očajavati. Nekako su osjećali, da djetetu više nema pomoći. Godine su prolazile, ja sam odrastao, a moji su roditelji prerano osijedili, vodajući me po doktorima i dječjim psiholozima. Dijete je teški melankolik, govorili su stručnjaci i samilosno klimali glavom. Na kraju bi eventualno nudili tablete za smirenje mojoj jadnoj majci, druge pomoći nije bilo. Dijete-čudovište je odrastalo, a blues se širio kao gangrenozno tkivo. Došli su brojni izvođači, a vrhunac zabave i veselja bio bi Nat King Cole, ili neki drugi 'lakši' pjevač. Više nisam birao glazbu, ona je nekako birala mene, a ja sam sve više tonuo u živo blato. Otkrio sam Sade Adu i mnoge druge, ali njihova poruka je bila jasna: otrovan bluesom, predodređen za patnju. Ponekad bih si pokušavao pomoći, stavljajući vesele i brze ritmove, a u zakutku mozga bi Sade pomagala, pjevajući nešto kao '...ne dajte djeci da slušaju blues' (poslije je sve zasrala s 'Kings of Sorrow'). Prekasno za moje jadne roditelje, nažalost. Odrastao sam, zaposlio se, otkrio djevojke. Bile su zabavnije od bluesa, ali čim bi počele s prigovaranjima, te čudnim zahtjevima da slušamo reggae ili nešto drugo, još perverznije, prekidao sam. Nisam želio da neka od njih slučajno zatrudni, te donese još jedno dijete na svijet, inficirano pošašću tako bezazlenog, plavog imena - blues. I sad sjedim na verandi, prebirem prstima po gitari i gledam u zalazak sunca. Na playeru je opet jedna stara stvar - 'It's Easy To Blame The Weather'. Živa istina! 05.05.2004. |