Neobjašnjivi napad čežnje
| Budim se prerano u nedjelju, vani je još mrak. Prijateljica, s kojom sam jednom davno imao nešto, moli me za uslugu. Treba autom po njezinu kći u udaljeni grad: cura dolazi iz inozemstva samo za vikend. Vani je 5 ujutro, a meni je noć, u glavi i srcu. Nemam želja, osim da se okrenem na drugu stranu i spavam. Ali, dugujem toj mojoj prijateljici, velik je moj dug. Bili smo ljubavnici par puta, a onda-čim su počele želje, zahtjevi i primjedbe - u strahu od obaveza koje su počele sličiti lošem braku - pobjegao sam bez suvišnih 'zato'. Nije to lako prihvatila, jedva smo nakraju dogurali do površnih 'halo' preko žice. Nisam davao premalo, naprotiv. Ali, nekako je željela još, više, previše. Bit će da sam tako divan, da me se teško odreći, ili pristati na malene doze. Vozimo u tišini, pada mi napamet da bih joj u drugim okolnostima rado stavio ruku na koljeno, ispod suknje, predložio da stanemo u nekom grmlju, da se pograbimo strastveno, kako smo nekad znali. Podigla je popriličan zid i vozimo u tišini. Kći joj je već odrasla, a mene i dalje privlače starije, iskusne žene. Ili je to strah od curica? Ili starenja? Jer, dokle god gledaš i žudiš za -barem- vršnjakinjama, a ne sliniš teleći za tinejdžerkama i školarkama- mlad si! Stara je to mudrost mojeg najboljeg prijatelja, iako obojica povremeno na kavi prokomentiramo kratku suknjicu ili noge neke baš takve lolite. Djevojka u autu baš je jedna takva lolita par excellance. Zasad mi se prije diže na majku (doktore, jesam li normalan?) U povratku, mislim na vlastite, često nedefinirane čežnje, koje me obuzmu iz čista mira, na nemire, koji me zgrabe i drmaju grozničavo, od kojih poželim pobjeći u nepoznato. Još gore mi je, kad me obuzme neobjašnjiva čežnja za istim takvim stvorom, nekim drugim bjeguncem od života, nekim, kome su moja črčkanja po papiru i web logu zanimljiva. Toj nekoj Željenoj i žuđenoj posvećujem sat i pol vožnje u šutnji do kuće, dok majka i kći na zadnjem sjedištu brbljaju i razmjenjuju podatke, tračeve, roditeljsko-dječje nježnosti. Mislim na neku N., u kojoj su se sublimirale zadnje moje ljubavi, obožavanja istih pjevača i pjesama, iste proživljene mladosti u susjedstvu, udaljeni tek par gradova i nepostojećih republičkih i drugih granica, s kojom dijelim istu sudbinu zatvorenika vlastitog života i svakodnevice. Je li to neprilično u ovome času? - pitala bi ona, pitao bi naš kućni pjesnik Arsen, u nama dragoj 'Ne daj se, Ines'. Danas je čežnja ljepljiva, opipljiva u mojem uredu, a monitor kompjutera zamagljen. 25.05.2004. |