Kurva
| Moja je prijateljica u svojoj tridesetdevetoj godini života. Ona je nevina. Ne bi to bilo tako strašno, da još sa osamnaest nije bila kurva. Zapanjeni ste, mislite da ne znam računati? Malo ste se prevarili. Moja je prijateljica Marina od rane mladosti bila prostituka. Jebala se za lovu. Pušila. Gutala. Bila karana u guzu. Fukala se u prljavim haustorima. Navlačila smežurane pimpeke u iznajmljenoj, zagušljivoj sobici. Stiskala zube i gledala u stranu, dok su je rasturali nestrpljivi vojnici, uzdrhtali tinejdžeri, uvijek užurbani trgovci. Deset je godina Marina podnosila sranja, koja se teško mogu i zamisliti. U tom je periodu života nisam poznavao. Živjela je i prodavala se u dalekom gradu, na obalama poznate rijeke, gdje je koncentracija stanovništva, kuća, poslova i vreve velegrada bila u drastičnom neskladu s nedostatkom ljubaznosti, nepostojanju razgovora susjeda, sumnjivom izostanku prijateljstava u kvartu. Od malih je nogu bila nevoljeno dijete. Nije ni čudno, što je radije izabrala poniženja od potpunih stranaca, nego od očuha, rodbine, takozvanih prijatelja. S njezinom srednjom ekonomskom nije bilo posla, niti pristojnog života. Zato su stanodavci, privatni gazde trgovinica i kafića, pa čak i jedna vlasnica butika, nudili financijsku pomoć za malo Marininih zagrljaja. U početku je baš sve bilo bolno, gadljivo, teško za izdržati: od ugovaranja posla, kao na stočnom sajmu (a bila je dobra i mlada junica), preko samog fizičkog čina, dominacije i ponižavanja, do osjećaja boli i samoće kad bi mušterija otišla. Lizanje rana nakon groznog dana Marina je pretvarala u ritualni obred skidanja tuđe kože i samosažaljenja. Tuširanje nije ispiralo prljavštinu, koju je osjećala izvana i iznutra. Znala je, da je sa svojih nepunih osamnaest - kurva. Tako se osjećala, a par vodki u soku od naranče samo bi produbilo taj feeling zadnjeg smeća. Duboko u sebi znala je, da je sve samo njezina krivnja, da sudbinu i okolnosti ne može okriviti ni malo. Jedino čemu se odmah usprotivila, bilo je predavanje u ruke makroa, zaštitnika, koji su ostalim curama nudili malo lažnog osjećaja sigurnosti ili ljubavi. Nije bilo lako, ali uspjela se oduprijeti. Zato za nju nije bilo luksuznih hotela, bogatih mušterija, čiste posteljine. Podrumi i haustrori bili su njezini uredi, ali je barem njih uvijek bilo dovoljno. Marina je za jebanje imala mantru – dok bi mušterija ponižavala sebe i nju – ona je u glavi vrtjela film, u kojem je bila glavna zvijezda. Ona i njezin muškarac iz snova živjeli su u gradu, gdje ih nitko ne poznaje. Imali su kućicu, vrt s ružama, djevojčicu i psa. Povremeno bi u glavi mijenjala poneki detalj – kuću bi povremeno zamišljala drugačije obojanu (uvijek u živim bojama), psa bi zamijenila mačka, djevojčicu dječak. Nisu imali lica, niti imena. Koliko god se jako upinjala da im prepozna crte lica, ili otkrije neki specifični detalj, zumiranjem bi se slika u glavi na čudan način udaljavala, umjesto da bude bliža. U svakom je klijentu ili slučajnom prolazniku tražila lice, oblik glave, način češljanja kose, koje će jednom prepoznati kao čovjeka, dijete, psa i kuću svog života. Znala je da vrijeme odmiče, ali sudbinu nije mogla požurivati. Vremenom se naučila strpljivosti, u ophođenju s klijentima – jebcima, kako ih je u sebi nazivala. Naučila se sažaljevati njih, umjesto sebe. Sazrijevala je. Neki su od njezinih starih mušterija opazili promjenu kod Marine. Iz nje je odjednom počela izvirati nekakva blaga ironija, superiornost, kojoj nisu mogli nazreti ishodište, niti kraj. Počeli su je izbjegavati, jer im se činilo da ipak nisu bolji od nje, naprotiv. Neki su je počeli vrijeđati, sve više nesigurni u sebe. Marina bi blago prihvaćala uvrede i grubosti, a sve se češće nekako eterično, odsutno osmjehivala. S nekima bi započinjala razgovor, ispitivala zašto su tako osamljeni, kako da ne mogu pronaći djevojku, umjesto da ljubav traže na nemogućim mjestima. Očito je pogađala u suštinu, jer bi se poneki posramljeno ispričavali. Obično poslije više nisu dolazili. Tako je Marina, niti ne znajući, sama započela demontažu svoje nesretne profesije. U dvadesetosmoj joj se dogodila trudnoća. Uslijedio je abortus, koji je krenuo naopako i Marina je završila na hitnoj. Poslije narkoze, neljubazna sestra ironično je objavila, da buduće trudnoće sad može prekrižiti. Sad se možeš komotno jebati gdje i kad hoćeš! Ti si oštećena roba - baš tim joj se riječima obratila, posprdno i bahato, procjenjujući da se radi o propalom slučaju. Valjda je sudila po Marininim ispucalim noktima, iznošenoj odjeći i odsustvu muškarca uz uzglavlje kreveta. Nije tu bilo suza, kajanja ili žalosti za propuštenim. Marina je samo u glavi, u svojem filmu, izblijedila sliku djeteta bez lica, retuširala je, kao bijelim korektorom kojeg je jednom u školi koristila za brisanje krivo napisanoga. Slika je sad za mrvicu bila tužnija, usamljenija, ali ništa se krupno nije dogodilo. Jedino bi je ponekad u preponama obuzeo osjećaj praznine, posebno nakon divljačkog nabijanja nesigurnih jebaca, koji su kod nje tražili potvrdu svoje muškosti. Kod Marine je nedostajao osjećaj slobode od straha od neželjene trudnoće. Bila je neslobodna da se osjeća slobodnom. Zato se u svoje slobodno vrijeme Marina bacala na čitanje knjiga. Pronalazila bi u antikvarijatima jeftina džepna izdanja za deset kuna, ljubiće za sedam, debele romansirane biografije glumaca za dvadeset. Gutala je napisane retke, poglavlja sa opisima prirode, karaktera, događaja. Zaneseno bi čitala, nekad i po nekoliko puta iste stranice. Upijala je tuđe misli, slike, osjećaje, kao da joj o tome ovisi život. Nije imala nekog znanja iz srednje ekonomske, koje bi je odbilo od neke knjige, nekog autora ili naslova. Bez predrasude ili izuzetka svaku je knjigu prihvaćala punog srca. Čim bi je uzela u ruke, izgladila rubove i ispravila uši na stranicama, bacala bi se u avanturu istraživanja tuđih svjetova. U dvadesetdevetoj, u glavi i srcu bila je potpuno čista i nevina. Ne znam točno, što joj se desilo u tridesetoj. O tome nikada nije željela pričati. Samo bi odmahnula, zabacila kosu iza uha, nasmiješila se i rekla - To je davno prošla voda ispod mosta. Valjda je htjela reći, da nije bilo vrijedno spomena. Marinu poznajem zadnjih šest godina - od njezine tridesetreće. Potpuno je neiskvarena, nezaprljana, čista i nevina. Tamo gdje je najvažnije, u srcu i mislima. Živi sama i –nećete vjerovati – radi kao cijenjena knjižničarka u našem malom gradu. Omiljena je među starim i mladim čitateljima, jer rado sluša zapitkivanja, molbe, lamentiranja o knjigama i životu, o izmišljenim karakterima i likovima. Jako puno zna, ali time ne paradira. Ako je slučajno uvučeš u dublju raspravu o junacima knjiga, kao što su Ana Karenjina ili Tessa od Urbevillea, onda s čuđenjem opaziš s kolikim žarom Marina o tome priča. Pametnom je čitatelju to sasvim dovoljno |