Devojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma.
Posto je trebala dugo cekati, odlucila je kupiti knjigu
kako bi joj vreme brze proslo. Kupila je knjigu i paketic keksa. Sela je u cekaonicu VIP da je niko ne bi uznemiravao.
Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao novine.
Kad je pocela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan.
Ona se sokirala, ali nista ne rece i nastavi citati.
U sebi je pomislila : ”Ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti,
do sada bih ga vec udarila...”
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covek pored nje,
ne obaziruci se ni na sta, uzimao je isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i devojka pomisli :
”Bas me interesuje sta ce sad uraditi!!!”.
Covek uze poslednji i podeli ga na dva dela !
”Ovo je zaista previse”, pomisli zena sokirana.
Uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz cekaonice.
Kada se osecala malo bolje, nakon sto ju je prosao bes, sela je na mesto
gde nije bilo nikoga kako bi izbegla druge neprijatne dogadjaje.
Zatvori knjigu, otvori torbu da stavi u nju knjigu,
ali ugleda paketic keksa jos uvek netaknut.
Postidela se, shvati da je keks, isti kao njen, bio gospodinov koji je
sedeo pored nje,
ali koji je, bez sokiranja, nervoze ili prepotencije, podelio i svoj poslednji komad sa njom.
Totalno suprotno od nje. A ona se cak osecala povredjena i preponosna.
Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da to nikad necemo ili nismo ni saznali?
Pre nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i pre nego sto se pocne misliti lose,
GLEDAJ s paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!! U zivotu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kad je bacen; - Rec nakon sto je recena; - Mogucnost nakon sto je izgubljena;
- Vreme kad je proslo;
- Ljubav koja je prezrena.
Ako me sretneš negde u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u poslednje vreme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negde videli,
Kaži ... i zaboravi.
Zaboravi dane koje smo nekada zajedno ...,
I noći zaboravi ...
Gradove kojima smo menjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne ...
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pesnika
koji nas je tamo nosio ...
Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.
Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.
Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi ...
I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine,
Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali ..., imali ...
Zato ... Zaboravi.
Čemu sećanja ...?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu,
Iznova cveta svakoga proleća.
Nasmeši se jutru koje dolazi,
Zagrli belinu novih dana
i zaboravi.
Kasno je već dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više deca
I znam da nije lako,
I znam da možda i boli, ... ali pokušaj,
Molim te, .... pokušaj ... zaboravi !
I ako me sretneš negde u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u poslednje vreme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negde videli,
Kaži ... i zaboravi ...
"Nedavno sam citao knjigu u kojoj se zivot poredi sa putovanjem u vozu. Bila je to veoma zanimljiva knjiga.Zivot je kao putovanje u vozu.Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna iznenadjenja. Ljudi prozivljavaju sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreca, tuge.
Kad se rodimo i zakoracimo u voz, srescemo se sa ljudima za koje mislimo da ce nas pratiti tokom citavog naseg putovanja. Na primer, nasi roditelji...
Na zalost, kad tad oni ce sici sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, neznosti, bez svoga prijateljstva i drustva. Medjutim u voz ce uci druge osobe koje ce nam, takodje, biti veoma vazne.
To su nasa braca i sestre, nasi prijatelji i ljudi koje srecemo i koje cemo zavoleti tokom putovanja.
Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku setnju.Oni ne uzivaju u predelima kraj kojih prolaze, ne zele da se zblizavaju sa drugima, pa kraj putovanja docekaju sami.
Drugi u ovoj voznji kroz zivot nailaze samo na zalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vozu, u toku voznje, uvek nadohvat ruke i spremno pomazu onima kojima je pomoc potrebna.
Mnogi, kada sidju sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu ceznju. Neki nas uvaljuju u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili.
Cudi nas sto su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negde u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u delu naseg putovanja. Ponekad pokusavamo da ih pronadjemo i da se smestimo u njihov kupe.
Medjutim, na nasu zalost, cesto ne mozemo da sednemo kraj njih. Mesto pored neko drugi je vec zauzeo.
I takav je zivot. Prepun izazova, snova, mastanja, nadanja, prepun sastanaka, rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci nece vratiti. Zato pokusajmo da svoje putovanje kroz zivot ucinimo najlepsim mogucim. Pokusajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokusajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu. Setimo se i toga da na svakom ukrstanju zivotnih koloseka neki od vagona moze da isklizne iz koloseka i da je putnicima u njima mozda potrebna nasa pomoc.
I sami mozemo doziveti iskliznuce.Nadamo se da cemo tada naici na putnika koji ce nas razumeti.
Najveca misterija putovanja je sto ne znamo kada cemo zauvek sici sa voza. Takodje ne znamo ni kada ce nasi saputnici sici. Pa ni oni koji sede do nas.
Moramo se truditi da imamo srecno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.Pokusajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sediste koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi ceznju i lepa i prijatna osecanja.
SVIMA ZELIM SRECNO I PRIJATNO PUTOVANJE!!!!"
Kad bih mogla da se utopim
u tamnom obrisu tvog pogleda
i da potonem sasvim
bez stida...
Kad bih mogla da ozidam...
jedan zid poseban,smeo
pa da te od života i dana svih
ukradem smelo...
Kada bi ruke bile dva puta što se pletu
u jednu sasvim novu siluetu.
Da nas vetrovi i vazduh
i dah pomešan opet stvori,
I da misao što me juri
i novi razum stvara
konačno opara sadašnjost
i novi dan počne kao juče...
Možda bi imalo smisla
sve što je tren našeg besmisla...
Možda bih najbolje umela da te volim.
Možda bi jedna posebna pesma bila pisana
i jedna bi nova radost bila disana
od uzdaha naših.
Možda bi bilo divno
grliti te silno...
Možda bih najbolje umela da te volim.
Ali za sada
dok je dan još uvek dan
i noć dok traje bez nas
pristajem samo da te ne bolim
i da ti ne boliš nas.
u tamnom obrisu tvog pogleda
i da potonem sasvim
bez stida...
Kad bih mogla da ozidam...
jedan zid poseban,smeo
pa da te od života i dana svih
ukradem smelo...
Kada bi ruke bile dva puta što se pletu
u jednu sasvim novu siluetu.
Da nas vetrovi i vazduh
i dah pomešan opet stvori,
I da misao što me juri
i novi razum stvara
konačno opara sadašnjost
i novi dan počne kao juče...
Možda bi imalo smisla
sve što je tren našeg besmisla...
Možda bih najbolje umela da te volim.
Možda bi jedna posebna pesma bila pisana
i jedna bi nova radost bila disana
od uzdaha naših.
Možda bi bilo divno
grliti te silno...
Možda bih najbolje umela da te volim.
Ali za sada
dok je dan još uvek dan
i noć dok traje bez nas
pristajem samo da te ne bolim
i da ti ne boliš nas.
Marina Živković