E pa... Mogla bi to biti jedna duga i opsirna prica, a da se u njoj na kraju nista pametno ne kaze. Ipak, uzdajuci se u Boga, da ce mi dati da kazem prave stvari, pokusacu nesto da kazem i o tome.
Iskra se upalila ljeta Gospodnjeg sada vec pomalo davne 1979. godine. Ako je nekada bila jaka i cista, iskrena, djetinja, godine pogresnih zelja, iskusenja koja su doprinosila samo jacanju gordosti i sujete su je gasile, tamnivsi njen sjaj, nekada cist, od Boga dat.
Posljednjih godina, zgrijesio sam jako. Zivio bludno, pun sebe, brz da kritikujem druge, spor da sagledam svoje mane i grijehove. Trazio zadovoljstva u stvarima koje su me samo ostavljale praznijeg i nezadovoljnijeg, kada bi ih konacno ostvario. Sve vrijeme osjecao da sam na pogresnom putu. Sve vrijeme slijep da vidim, gluh da cujem, slab da ucinim bilo sta, tonuo sam sve dublje i dublje. Citao razne knjige, slusao razna ucenja. Trazio izlaz tamo gdje ga nije bilo, a onaj pravi Izlaz, onaj Zivot i Ljubav, onu Istinu vjecnu nisam vidio, jer nisam smjeo da je vidim. Jer mi se zivot moj cinio toliko zastranjelim, toliko udaljenim od Njega, da kao da nikada necu moci da predjem taj jaz direktno jednim skokom, jednim velikim pokajanjem. I godine su prolazile, jaz je rastao. Trazio sam put do Njega, ali ne onako kako je to trebalo. Ogrezao sam u grijeh u gordost. Moji postupci vise nisu bili moji, kao da je neko zaposjeo ovo tijelo i radio s njim sto je volja. Bio sam nijemi svjedok stvari na koje nisam imao snage da uticem. Bio sam slab, a srce je bilo suvise potamnilo od pogresnih zelja, od pogresnih strasti.
Na Bogojavljenje mi se javio jedan prijatelj, brat, iz Visegrada. Dosao u Novi Sad, a nismo se vidjeli skoro godinu dana. Pricali smo o Bogu, ja sam pricao o Platonu i Aristotelu. Dokazivao postojanje necega "nematerijalnog" i pokusavao mu pokazati kako su i jedan i drugi filozof bilo tako blizu Boga, samo u cisto misaonoj ravni. I u jednom trenutku, shvatim koliko je sve nebitno i koliko je osjecaj te Ljubavi Bozije jasniji od sveg filozofiranja na ovome svijetu. Koliko ti objasni sve i da ti odgovore na sva pitanja u tom trenutku dok je osjecas. I taj osjecaj dodje i prodje, osjetim kajanje zbog svoje gordosti. On mi izvadi jedan casopis u kom su objavljene dvije moje pjesme (inace, nikada se nisam ni trudio nesto da objavim - objavio moj prijatelj umjesto mene, naravno, trazeci moju dozvolu za to). Procitam te dvije pjesme, i shvatim koliko sam drugacija osoba bio sada kada sam ih citao, nego onda kada sam ih pisao.
Kraj
Usta nose mač,
Što prekinu životne linije,
Ljubavi i agonije,
I smisla onog “hoću”
Sputanog prošlošću.
Oči nose zrak,
Što izbrisa posljednji trag,
Okrenuvši srce k Bogu,
I davši novo “mogu”,
Što u svjetlu živi.
Duša nosi bit,
Što rodi istinsku svrhu,
Slobodnu u duhu,
Predavši iskreno “želim”,
Rukama Božijim.
April, 2000.
Ti ne znaš...
Ti ne znaš, za onog,
Koji ti osluškuje misli,
I upravlja pramac
Niz njihov tok.
Ti ne znaš, da noć
Skriva tragove zvijeri,
I da jedan anđeo
nad tobom bdi.
Ti ne znaš, da dobro
Zna više da boli,
Od svog zla
Što ti nanose drugi.
Ti ne znaš, da ljubav
Kao vatra mora da gori,
I da peče,
Pokazujuć’ da postoji.
Ti ne znaš, da sunce
Pokazuje svoju moć,
Tek kada zađe,
A hladne sjenke osvoje noć.
Ti ne znaš, za onog,
Koji ti osluškuje srce
I kišom duše svoje,
Pokušava dugu da stvori za te.
Jun, 2002.
I taman kada sam mislio da to moze biti pocetak jednog iskrenog pokajanja, odlucan da moj zivot vise nece ici tim tokom, napravim zurku kod sebe to vece (inace, bilo je to Bogojavljenje, a sutradan je bila moja krsna slava - Jovanjdan).
Dosao mi je takodje, rodjak iz Danske (dolazi inace jednom u par godina), pa sam htio i da ga lijepo ugostim. Sazvao sam bas bio veliko drustvo. Izmedju ostalih i jednu djevojku, koja mi se ranije svidjala. Dobro, osim nje (od ovih bitnih za ovu pricu), bila je tu jos jedna djevojka kojoj sam se ja svidjao, ali i jedna bivsa (s kojom sam imao nesto, ali jako kratko), koju je pozvala moja sestra, jer se druzi s njom (istina, rekao sam joj da je zovne, ali sam se nadao da nece doci).
E pa, da skratim... Bludnicio sam puno (sa dvije djevojke) i nisam mogao da prepoznam sebe. Nisam mogao zaspati poslije zurke, nikada se nisam osjecao jadnijim, bijednijim, slabijim. Nikada nisam osjecao ocaj i nikada nisam osjecao kao tada, da za mene nema nade. Iako premoren, nisam mogao da zaspim. Nisam bio ni nesto posebno pijan. Opio me je jedino bio grijeh i tjerao na ludost citavu tu noc. Da, bio sam razvratan i bahat. Bio sam odvratan, gadio sam se samome sebi. Osjecao sam kao da cu se rasprsnuti u besmislu zelja koje odavno nisam vise osjecao kao svoje. A onda, poceo sam da se molim, dok su suze tekle, hvala Bogu na njima. Osjetio sam kao da se otapam, kao da Ljubav Bozija ponovo pocinje da me obasjava, mene nedostojnijeg od ijednog stvorenja u tom trenutku. Osjecao sam se tako jadnim, a osjecam se i sada, plaseci se da se ne osjetim sada imalo boljim, nego sto sam bio tada. I otisao sam u crkvu, nakon dugo vremena (par godina, mozda i vise). I molio sam se dok se u meni rusilo sve, dok sam se otvarao k Bogu, moleci ga za oprost, kao sto prosjak moli milostinju, tako sam ja molio Gospoda Boga nasega. I dao mi je Bog, slava mu i milost, dao mi je da osjetim Njegovu milost i ljubav. Osjetio sam Savrsenstvo, osjetio sam tu beskrajnu ljubav. I molio sam se samo da nekako opet ne otpadnem od nje. I izasao sam iz crkve, preporodjen toliko, da nisam mogao vjerovati. Sav ocaj je nestao. Osjecao sam samo ljubav, cistu ljubav, ispunjenost i smirenost. Sve kao da je proslo. Sve mi je bilo jasno, u tim trenucima. Gospod mi je dao priliku za novi pocetak. Moja stopala su konacno stala na pravi put. Istina, dug put, pun duhova zlobe i mnogih iskusenja, ali konacno sam vidio cilj, vidio smisao...
I nazvao sam svoje - bilo je deset minuta do 12h. Sto ce reci, vrijeme da se pali svjeca. I pricao sam s njima i opet sam osjetio i roditeljsku ljubav i toplinu tog mog, dalekog doma. Konacno sam shvatio da nista vise u mom zivotu osim ljubavi prema bliznjim ne treba da bude vazno. I da mi je najvaznije pronaci taj mir, tu ljubav, jer cu onda moci i drugima da je prenesem, jer ce onda i drugi kroz nju moci da osjete Gospoda.
Sve ostalo je suvisno. Sve tjelesne, materijalne zelje, ako nisu u sluzbi Gospoda, u sluzbi su satane. Svi nasi uspjesi na poslu, u radu, ako nisu cinjeni sa zahvaljivanjem Bogu, cinjeni su zarad sopstvene gordosti i sujete. Sve nas to udaljava od Gospoda, od ljubavi Njegove. Sve to cini da padamo u zamku pogresnih zelja, velicajuci sebe u odnosu na nase bliznje, vrijedjajuci ih zlim mislima, losim postupcima. Stvarajuci tako jednu neprijatnu atmosferu u svojoj okolini. Stvarajuci tako pustos u svojoj dusi. Zadovoljavajuci se stvarima u koje duboko u sebi ne vjerujemo, ali im se slabi povinujemo, jer to "duboko u nama" je toliko postalo daleko od nase svijesti od nasih misli, da i kada dopre do njih, dopre kao slabi eho, slabi glas savjesti, da bi mogao ista da ucini. I zivimo nesretni, "neshvaceni", ispunjeni necim vise iz navike, a manje iz stvarne ljubavi i zelje. Ispunjeni necim sto nam smeta, poput nekog teskog narkotika, ali nam se cini da vise ne mozemo bez toga. Da, to je slast grijeha. Da, to je prokletstvo grijeha. I da, jesam grijesan i danas, ali hvala Bogu, danas se borim i nosim s tim, onoliko koliko ovo moje grijesno bice bude zasluzilo da mu Gospod da ljubavi i snage da istraje.
I ja sam samo iskra, koja se jos nije ugasila, i koja se nada, i pokusava da djeluje u tom pravcu, da prije nego sto nestane sa ovoga svijeta, vrati se u okrilje te Vatre od koje je potekla.
Zbog svega toga, smatram da o sebi nemam sta posebno reci.
Slava i milost, Gospodu Bogu sto je na nebesima.