Ako su konkretni nacini dostizanja smisla i ostanka u njemu razliciti od pojedinca do pojedinca, osnovni princip trebao bi biti isti.
Nazvao bih ga principom razvoja savrsenog osjecanja.

Da se ne bih sada zatvarao u krug, niti objasnjavao nejasan pojam pojmovima cije je znacenje takodje individualno, rekao bih da je to osjecanje zbog koga covjek nikada, ali bas nikada nece zazaliti. Osjecanje koje u covjeku ne izaziva kajanje niti najmanju sumnju u njegovu ispravnost (cistotu). Naravno, ta osjecanja su sigurno razlicita kod razlicitih ljudi. Sve sto za sada mogu reci o njemu je, da u mom slucaju, to osjecanje iskljucuje hladnocu, kod nekoga, mozda, iskljucuje mir, ali za svakoga ostaje to sto jeste - "savrseno osjecanje (osjecaj)".

Pokusavao sam ranije da eliminisem strasti iz svoga zivota (i time se dosta priblizio budizmu), ali to ocito nije bio "moj put" (nije put onaj na kom sa svakim korakom koji te vodi blize cilju tvoj sljedeci korak postaje sve tezi, nesigurniji, a ti postajes slabiji i sumnjicaviji).
Stavise, siguran sam da postoje samo dva prava puta: ili put vatre ili put leda. Samo, mislim da svako od nas mora da bude siguran da je njegov put pravi put. Zato i navodim sljedjenje "savrsenog osjecanja" kao putokaz za otkrivanje smisla i dostizanje savrsenstva.