29/1/2007
E pa... Mogla bi to biti jedna duga i opsirna prica, a da se u njoj na kraju nista pametno ne kaze. Ipak, uzdajuci se u Boga, da ce mi dati da kazem prave stvari, pokusacu nesto da kazem i o tome.
Iskra se upalila ljeta Gospodnjeg sada vec pomalo davne 1979. godine. Ako je nekada bila jaka i cista, iskrena, djetinja, godine pogresnih zelja, iskusenja koja su doprinosila samo jacanju gordosti i sujete su je gasile, tamnivsi njen sjaj, nekada cist, od Boga dat.
Posljednjih godina, zgrijesio sam jako. Zivio bludno, pun sebe, brz da kritikujem druge, spor da sagledam svoje mane i grijehove. Trazio zadovoljstva u stvarima koje su me samo ostavljale praznijeg i nezadovoljnijeg, kada bi ih konacno ostvario. Sve vrijeme osjecao da sam na pogresnom putu. Sve vrijeme slijep da vidim, gluh da cujem, slab da ucinim bilo sta, tonuo sam sve dublje i dublje. Citao razne knjige, slusao razna ucenja. Trazio izlaz tamo gdje ga nije bilo, a onaj pravi Izlaz, onaj Zivot i Ljubav, onu Istinu vjecnu nisam vidio, jer nisam smjeo da je vidim. Jer mi se zivot moj cinio toliko zastranjelim, toliko udaljenim od Njega, da kao da nikada necu moci da predjem taj jaz direktno jednim skokom, jednim velikim pokajanjem. I godine su prolazile, jaz je rastao. Trazio sam put do Njega, ali ne onako kako je to trebalo. Ogrezao sam u grijeh u gordost. Moji postupci vise nisu bili moji, kao da je neko zaposjeo ovo tijelo i radio s njim sto je volja. Bio sam nijemi svjedok stvari na koje nisam imao snage da uticem. Bio sam slab, a srce je bilo suvise potamnilo od pogresnih zelja, od pogresnih strasti.
Na Bogojavljenje mi se javio jedan prijatelj, brat, iz Visegrada. Dosao u Novi Sad, a nismo se vidjeli skoro godinu dana. Pricali smo o Bogu, ja sam pricao o Platonu i Aristotelu. Dokazivao postojanje necega "nematerijalnog" i pokusavao mu pokazati kako su i jedan i drugi filozof bilo tako blizu Boga, samo u cisto misaonoj ravni. I u jednom trenutku, shvatim koliko je sve nebitno i koliko je osjecaj te Ljubavi Bozije jasniji od sveg filozofiranja na ovome svijetu. Koliko ti objasni sve i da ti odgovore na sva pitanja u tom trenutku dok je osjecas. I taj osjecaj dodje i prodje, osjetim kajanje zbog svoje gordosti. On mi izvadi jedan casopis u kom su objavljene dvije moje pjesme (inace, nikada se nisam ni trudio nesto da objavim - objavio moj prijatelj umjesto mene, naravno, trazeci moju dozvolu za to). Procitam te dvije pjesme, i shvatim koliko sam drugacija osoba bio sada kada sam ih citao, nego onda kada sam ih pisao.
Kraj
Usta nose mač,
Što prekinu životne linije,
Ljubavi i agonije,
I smisla onog “hoću”
Sputanog prošlošću.
Oči nose zrak,
Što izbrisa posljednji trag,
Okrenuvši srce k Bogu,
I davši novo “mogu”,
Što u svjetlu živi.
Duša nosi bit,
Što rodi istinsku svrhu,
Slobodnu u duhu,
Predavši iskreno “želim”,
Rukama Božijim.
April, 2000.
Ti ne znaš...
Ti ne znaš, za onog,
Koji ti osluškuje misli,
I upravlja pramac
Niz njihov tok.
Ti ne znaš, da noć
Skriva tragove zvijeri,
I da jedan anđeo
nad tobom bdi.
Ti ne znaš, da dobro
Zna više da boli,
Od svog zla
Što ti nanose drugi.
Ti ne znaš, da ljubav
Kao vatra mora da gori,
I da peče,
Pokazujuć’ da postoji.
Ti ne znaš, da sunce
Pokazuje svoju moć,
Tek kada zađe,
A hladne sjenke osvoje noć.
Ti ne znaš, za onog,
Koji ti osluškuje srce
I kišom duše svoje,
Pokušava dugu da stvori za te.
Jun, 2002.
I taman kada sam mislio da to moze biti pocetak jednog iskrenog pokajanja, odlucan da moj zivot vise nece ici tim tokom, napravim zurku kod sebe to vece (inace, bilo je to Bogojavljenje, a sutradan je bila moja krsna slava - Jovanjdan).
Dosao mi je takodje, rodjak iz Danske (dolazi inace jednom u par godina), pa sam htio i da ga lijepo ugostim. Sazvao sam bas bio veliko drustvo. Izmedju ostalih i jednu djevojku, koja mi se ranije svidjala. Dobro, osim nje (od ovih bitnih za ovu pricu), bila je tu jos jedna djevojka kojoj sam se ja svidjao, ali i jedna bivsa (s kojom sam imao nesto, ali jako kratko), koju je pozvala moja sestra, jer se druzi s njom (istina, rekao sam joj da je zovne, ali sam se nadao da nece doci).
E pa, da skratim... Bludnicio sam puno (sa dvije djevojke) i nisam mogao da prepoznam sebe. Nisam mogao zaspati poslije zurke, nikada se nisam osjecao jadnijim, bijednijim, slabijim. Nikada nisam osjecao ocaj i nikada nisam osjecao kao tada, da za mene nema nade. Iako premoren, nisam mogao da zaspim. Nisam bio ni nesto posebno pijan. Opio me je jedino bio grijeh i tjerao na ludost citavu tu noc. Da, bio sam razvratan i bahat. Bio sam odvratan, gadio sam se samome sebi. Osjecao sam kao da cu se rasprsnuti u besmislu zelja koje odavno nisam vise osjecao kao svoje. A onda, poceo sam da se molim, dok su suze tekle, hvala Bogu na njima. Osjetio sam kao da se otapam, kao da Ljubav Bozija ponovo pocinje da me obasjava, mene nedostojnijeg od ijednog stvorenja u tom trenutku. Osjecao sam se tako jadnim, a osjecam se i sada, plaseci se da se ne osjetim sada imalo boljim, nego sto sam bio tada. I otisao sam u crkvu, nakon dugo vremena (par godina, mozda i vise). I molio sam se dok se u meni rusilo sve, dok sam se otvarao k Bogu, moleci ga za oprost, kao sto prosjak moli milostinju, tako sam ja molio Gospoda Boga nasega. I dao mi je Bog, slava mu i milost, dao mi je da osjetim Njegovu milost i ljubav. Osjetio sam Savrsenstvo, osjetio sam tu beskrajnu ljubav. I molio sam se samo da nekako opet ne otpadnem od nje. I izasao sam iz crkve, preporodjen toliko, da nisam mogao vjerovati. Sav ocaj je nestao. Osjecao sam samo ljubav, cistu ljubav, ispunjenost i smirenost. Sve kao da je proslo. Sve mi je bilo jasno, u tim trenucima. Gospod mi je dao priliku za novi pocetak. Moja stopala su konacno stala na pravi put. Istina, dug put, pun duhova zlobe i mnogih iskusenja, ali konacno sam vidio cilj, vidio smisao...
I nazvao sam svoje - bilo je deset minuta do 12h. Sto ce reci, vrijeme da se pali svjeca. I pricao sam s njima i opet sam osjetio i roditeljsku ljubav i toplinu tog mog, dalekog doma. Konacno sam shvatio da nista vise u mom zivotu osim ljubavi prema bliznjim ne treba da bude vazno. I da mi je najvaznije pronaci taj mir, tu ljubav, jer cu onda moci i drugima da je prenesem, jer ce onda i drugi kroz nju moci da osjete Gospoda.
Sve ostalo je suvisno. Sve tjelesne, materijalne zelje, ako nisu u sluzbi Gospoda, u sluzbi su satane. Svi nasi uspjesi na poslu, u radu, ako nisu cinjeni sa zahvaljivanjem Bogu, cinjeni su zarad sopstvene gordosti i sujete. Sve nas to udaljava od Gospoda, od ljubavi Njegove. Sve to cini da padamo u zamku pogresnih zelja, velicajuci sebe u odnosu na nase bliznje, vrijedjajuci ih zlim mislima, losim postupcima. Stvarajuci tako jednu neprijatnu atmosferu u svojoj okolini. Stvarajuci tako pustos u svojoj dusi. Zadovoljavajuci se stvarima u koje duboko u sebi ne vjerujemo, ali im se slabi povinujemo, jer to "duboko u nama" je toliko postalo daleko od nase svijesti od nasih misli, da i kada dopre do njih, dopre kao slabi eho, slabi glas savjesti, da bi mogao ista da ucini. I zivimo nesretni, "neshvaceni", ispunjeni necim vise iz navike, a manje iz stvarne ljubavi i zelje. Ispunjeni necim sto nam smeta, poput nekog teskog narkotika, ali nam se cini da vise ne mozemo bez toga. Da, to je slast grijeha. Da, to je prokletstvo grijeha. I da, jesam grijesan i danas, ali hvala Bogu, danas se borim i nosim s tim, onoliko koliko ovo moje grijesno bice bude zasluzilo da mu Gospod da ljubavi i snage da istraje.
I ja sam samo iskra, koja se jos nije ugasila, i koja se nada, i pokusava da djeluje u tom pravcu, da prije nego sto nestane sa ovoga svijeta, vrati se u okrilje te Vatre od koje je potekla.
Zbog svega toga, smatram da o sebi nemam sta posebno reci.
Slava i milost, Gospodu Bogu sto je na nebesima.
Drago mi je ako si, konacno, nasao sebe... ali moram da priznam da me malcice cude ovakve reci... ponekad ne uspem pobeci utisku da si otisao u drugu krajnost. Verovanje je duboko intimna stvar i ja nemam ni zelje ni volje a ni prava reci da nisi u pravu, jer ja zapravo ne znam sta je to "biti u pravu" kada su u pitanju stvari koje poticu iz duboko iracionalnih korena individualizma... samo, ne zameri mi na misljenju, nisam uverena ni da je ovo pravi put... ni da je nesto sto bi te moglo drzati do kraja zivota. Ali ako ti smatras da jeste, onda ti na tom putu zelim svu srecu...
Pa, postoje, na kraju krajeva, samo dvije krajnosti. Sve vrijeme nasega zivota, uglavnom smo negdje izmedju njih, nekada blizi jednoj, nekada drugoj. I danas sam ja osoba izmedju te dvije krajnosti, ali ovoga puta trudim se da tezim ka pravoj pravolinijski, boreci se sa preprekama na tom putu, a ne krivudajuci izmedju njih, i tom prilikom se mnogo vise priblizavajuci ovoj drugoj krajnosti. Priblizivsi se toliko da me kao ono "nista" u Beskrajnoj prici, zamalo nije potpuno opustosilo i unistilo.
Inace, svako od nas ima pravo na svoj put. I mislim da svako od nas i ima razlicite puteve, i ne treba da se pronalazi u potpunosti u putevima drugih. Zato najprije i nisam htio nista da napisem o svemu tome, jer to jeste intimno, ali opet, mozda ovo moje iskustvo moze pomoci nekome. Pa zbog toga mi nece biti tesko ni poniziti se i napisati sve ovo. Nadam se samo da nisam napisao nesto toliko lose, sto bi moglo da sablazni nekoga mi dragog.
Hvala na lijepim zeljama. Sve najbolje od Boga i ja tebi zelim.
Izmenio Wolfie dana 29/1/2007 u 14:26Daleko od toga da me je sablaznilo... niti da imam ikakav negativan utisak... sem mozda malog nemira negde u meni da je taj put drugaciji od onog kojim ja hodam, a sto bi opet mogla biti stvar sujete, jer sam se nadala da ces ostati moj "duhovni blizanac"... Zaista ne mislim nista lose o tvom ponovnom otkricu sebe, naprotiv... moj komentar ogranicen je samo na sumnje koje su posledica moje prirode i mog duha... a nije iskljuceno da ima i malo one ovozemaljske zavisti, jer sam sigurna da ja nikada ne bih mogla tako cisto da verujem/volim... jednostavno, meni nije u prirodi da se predam ideji, verovanju. coveku... ma cemu bezrezervno, celom sobom... i ponekad mi bude teskod a prevazidjem sopstvena ogranicenja i bez projekcije sagledam tudji izbor...
Znam jako dobro o cemu pricas. Nekada sam bio veliki rob samoga sebe. Nekada sam imao jako visoko i dobro misljenje o samome sebi... I znas ponesto o svemu tome. A onda sam, hvala Bogu, dopustio sebi jedan pad. I najprije malo pobijedio tu svoju gordost. I poceo sam da otkrivam jedan drugi svijet. Topliji, ljepsi, jednostavniji, a bogatiji, bolji... Naravno, pao sam opet, ali je sjecanje ostalo. Sada ga opet vidim. Ne kazem da necu pasti opet. Samo se nadam da necu.
I ovo vise nije vjerovanje, ideja. Ovo je bilo nesto sto kada jednom osjetis, znas da si osjetio ono za cim tragas citav zivot. A s druge strane, sada sam u subotu dovrsio Aristotela i vidio da i on ima svoju "eudaimonia-u", sto otprilike odgovara tom "savrsenom osjecanju", o kom sam pisao ranije. Ipak, filozofija moze da bude samo primjer kako neke misli koje dolaze od srca, mnogo lakse i brze dolaze do nekih istina i spoznaja, a i to je tek samo pocetak.
A sto se tice "duhovnog blizanca" - ja sam to i ostao, jer ja tebe, hvala Bogu, dosta dobro razumijem, do sada i volio bih, da ovo sto se dogadja sa mnom, ne uplasi i tebe samu.
Radi nesto u sta iskreno vjerujes i neces pogrijesiti. Ali ako ima imalo sumnji, dobro ih "istrazi" - i srcem i umom, iskreno, do kraja i potpuno. Vjerujem u tebe i vjerujem da ces prave odgovore naci!
P.S. I da ne bude zablude - zgrijesim i danas, Bog zna koliko puta u toku dana, ali sam nekako svjesniji toga. Ne mislim da sam time, bolji covjek, vec samo da sam na boljem putu od onoga na kom sam bio. Istina, s njega je lako pasti, ali se lako na nj i vratiti, jer kao sto rece neki svetitelj, ili monah, ne znam sada: "Kada bi se svi ljudski grijehovi, od postanja, skupili na jedno mjesto, bili bi samo kap spram mora ljubavi Bozije". Zato je tu ljubav tako lijepo osjetiti, spoznati, i po mogucnosti u njoj ostati.
Izmenio Wolfie dana 29/1/2007 u 14:52Inace, svako od nas ima pravo na svoj put. I mislim da svako od nas i ima razlicite puteve, i ne treba da se pronalazi u potpunosti u putevima drugih...
P.S.Ovo si jako lepo rekao, i svako nek svog Boga ili svog Djavola dozivljava na svoj nacin, a ne da mu neko govori kakav je Bog ili kakav je Djavo, a ako ima nesto, a zasigurno ima nesto Veliko - neka ono bude sudija nasih misli, osecanja i dela.
@Zvezdana: I sama svijest o tome da postoji "nesto Veliko", je veliki korak ka Tome.
@Wolfie,uvek sam osecala da postoji to nesto Veliko, ali nisu me ucili, a ono sto sam povrsinski mogla nauciti nije zadovoljavalo moju logiku da to prihvatim, pri tome zaista mnogo toga sto sam i citala, verovatno nisam mogla ni razumeti..., mozda sada malo bolje razumem, ali sam shvatila da nije ni bitno da razumem..., jer na kraju, covek je onakav kakav jeste, zivi po svom srcu, osecaju i razumu u nekim svojim okolnostima...,ima vernika vrlo losih ljudi i onih, koji se deklarisu kao nevernici ali su ustvari jako dobri i ispravni..., na kraju, ako nema nista-svaki smisao zivota se gubi osim produzetka vrste, ako ima,
nije bitno kako se zove, nije bitno dal mu se molimo ili klanjamo, nije bitno nista, jer to Veliko ce znati kako i sta sa nama...
@Zvezdana: To, Veliko, svakako ce znati sta i kako s nama, i naravno, da postoje i ljudi koji nikada i nisu culi za hriscanstvo, a nasli su Gospoda. Ipak, iskrena vjera u Hrista, dosta pomaze u eliminaciji mnogih nasih mana, ali svakako da je razlicita od jednog do drugog hriscanina. Zbog toga i ne mozemo da sudimo o drugima i trebamo polazeci sami od sebe i svijesti o svojim greskama i zeljama da se "usavrsimo", da pronadjemo svoga Boga, i poceti da mu tezimo. Imamo slobodnu volju, razum, pa shodno tome, ne mozemo se tek tako prepustiti "slucaju", vec moramo teziti dobru.
Izmenio Wolfie dana 29/1/2007 u 15:38Od Hrista mi se najvise svidja ono:"Oprosti im Boze ne znaju sta rade...", ali mi se ne svidja sto covek moze da ucini zlocin i onda kao pokaje se i onda kao oprosteno mu je...,puno tu ima neke nelogicnosti,ne svidja mi se sto su popovske kuce vece od crkve i sto imaju tarifu za sahrane i sl.
mislim da nam se pogresno prezentuje, i kao sto ti kazes imamo slobodnu volju i razum pa svako neka nadje neki svoj put, meni ne treba strah od Boga da ne ucinim nesto lose, to ti samo srce govori da je to lose i da ne treba to ciniti, pri tome mnoge stvari za koje su propisane da su lose-mislim da nisu lose...,
tako da po tom pitanju-svako neka se snalazi kako zna i ume..., ali ne volim kad neko nekome nesto namece kao jedino ispravno.
@Zvezdana: Ako se neko iskreno pokaje, oprostice mu se onoliko koliko je bilo njegovo pokajanje. Jer, vjerovala u Hrista, ili ne, vjerovatno si nekada osjetila, olaksanje koje dodje nakon pokajanja. To je oprost.
S druge strane, za razliku od nekih drugih religija, hriscanstvo nije iskljucivo. U Svetom pismu stoji da ce i pravednici medju nevjernicima biti spaseni.
S druge strane, kada su u pitanju popovske kuce i njihova velicina, trebas imati na umu da su i popovi samo ljudi, kao i svi mi. Dakle, ljudi podlozni grijehu, ali nije na nama da sudimo o grijehovima ni njih, a ni nasih bliznjih. Mi smo tu da sve osude preduhitrimo ljubavlju, da od ovoga svijeta tom ljubavlju nacinimo mir i raj u kom cemo zivjeti.
Zato, put pravog hriscanina, jeste pravi put. Hriscanski put kroz svete knjige je prezentovan na pravi nacin, samo sto su ljudi skloni pogresnom i nepotpunom tumacenju. Cesto se tumace pojedine recenice izvucene i izdvojene iz konteksta hriscanske misli i tom prilikom se gubi njihov pravi smisao, a cesto dobijaju i sasvim pogresan smisao! Naravno, onima koji nisu bliski s tom tematikom, to se cini kao nesto neljudsko, a zapravo, citavo hriscanstvo je zasnovano na dvije osnovne zapovijesti:
“Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svom misli svojom, svom dusom svojom, svom snagom svojom” i "Ljubi bliznjega svoga kao samoga sebe". Iz njih sve proizilazi i one su osnov svega. Nema tu niti jedne prijetnje niti uslovljavanja, samo smo mi nekada suvise gordi da bismo ih razumjeli. Nekada nam se cini da znamo sve i da nam nista novo pod ovom kapom nebeskom sutrasnji dan ne moze donijeti.
Kada to osjetimo, treba da znamo da smo dosli do ivice jedne velike provalije, i samo je na nama kuda cemo dalje. Ali, i ako padnemo u nju, imamo cesto dovoljno vremena da naucimo da letimo. Samo, to je onda jedan jako tezak put. Put kojim sam i sam isao, padao, ali se nadam, da ce mi Bog dati snage da opet na padnem u jednom takvom iskusenju i iskusenjima koja slijede.
Izmenio Wolfie dana 29/1/2007 u 17:43@Dragi Wolfie, drago mi je da mi tako lepo to objasnjavas, krstena sam, ima veceras da se pomolim Bogu da mi sve oprosti, svaku sumnju u njegovo postojanje, a da volim svakog svog bliznjeg volim, volim i svaku travku, i eto...bas lepo.
Bog je svima dao slobodu izbora, slobodnu volju.Postoje samo dva puta, na nama je da izaberemo kojim ćemo ići.Jedan put je uzan i strm, kao penjanje na planinu, prolazi se kroz uska vrata, drugi je širok sa širokim vratima.Kao što jednom rekoh svi primamo platu za svoja dela, kako na zemlji, tako i na nebu.Budiu miru sa samim sobom, bićeš i sa drugima
@Tako je Vrisak!
@Vrisak: Slazem se, u potpunosti!
@Zvezdana: Lijepo!
Toliko smo se raspricali o Bogu, ima nocas svi lepo da sanjamo, ali zelim da istaknem da mi se obe ove tvoje pesme bas ono dopadaju, i sve sto si pisao, i sad i pre...
