Te noći sam sedela sa drugarima u bašti jednog beogradskog kafića. Sa njima je i bio neki lik koga sam tada videla prvi put. Pili smo pivo, pričali o svemu i svačemu, kada se neznanac oglasio: ’Gde je ovde klonja? Moram da šoram!’
Pogledala sam ga začuđeno nadajući se da će se nasmejati i reći da se zezao, ali ne, bio je mrtav ozbiljan. O Bože...još jedan Kurton, pomislila sam. Ko je Kurton? E, to je duga priča...
Beše to pre neke četiri godine, mislim. Bilo je neko hladno vreme, između tri i četiri ujutru, i ja sam se sa drugaricama vraćala iz grada. Usput smo čule muziku da gruva iz nekog kluba, ove dve su zapenile da uđu, ja nisam htela (da se ne lažemo, ne zato što je kasno, već što su se tamo skupljali klošari najgore vrste). Stajale smo tako pored ulaza dobrih par minuta, kada spazih nekog momka kako napadno gleda u nas. A zatim se oglasio:
’Gledaj ih, života ti...njih tri kontaju ko će da ih uvede unutra. Ej, to je po 200 dinara za svaku...znači 600. Onda im unutra platiš po piće. To je još 600. Ako se odlučiš za jednu od njih, računaj i piće preko nedelje, bioskop, znači, to je već oko 2000. A gde su tu kurtoni? Pošto su oni?’
Definitivno nisam mogla da poverujem u to što sam čula i počela sam da se smejem kao najveća budaletina. Pošto su kurtoni? Živote!
Sudbina je udesila tako da počnemo da ašikujemo sa njegovim drugovima, i tako se desio jedan od najluđih perioda u mom životu. Naime, celo to društvo su činili sasvim ok momci, osim njega, kome dugo nisam uspela da zapamtim ime, već sam ga jednostavno prozvala Kurton, što su ostali zdušno usvojili. Često smo svi zajedno zujali po gradu, pravili kućne žurkice, a Kurton je naravno, bio zvezda. Evo nekih njegovih krucijalnih stavova...
Sve devojke su lake. Izvedeš ih par puta na piće, i već su reš pečene. Zašto ja to ne radim? Ne pada mi na pamet. Pitam je oće li da se kresnemo, ako oće-oće, ako neće, šta joj ja mogu. Posao? Ma ajd molim te...zna se kako se posao dobija u ovoj zemlji. Završiću ovaj fakultet, a onda ću da se uvalim kod nekog privatnog advokata i da mlatim soma evra mesečno.
Ono što nije bilo jasno meni i mojim drugaricama je to, kako su ga ovi momci uopšte mogli trpeti. Ako ne nasrće na neku devojku, on počinje da je vređa, a ako ni to nije slučaj, on traži raspravu sa bilo kim iz društva. Njegovi drugovi su rekli da ga poznaju ceo život, da su ga prihvatili jer je jednostavno takav.
Par puta smo mu postavile neka sasvim logična pitanja kao npr, zašto ne sagleda bolju stranu života, ne nađe neki poslić, bilo kakvu devojku, jer je nemoguće da je ceo ovaj svet previše loš za njega. Ali, taj je terao svoje.
I tako je Kurton postao univerzalni profil u koji se neko manje ili više uklapao.
Kurton sa početka priče? Mislim da je jako blizu originala.
Ne sećam se o čemu smo zapravo pričali, kada se oglasio:
’Pink? Pa to je najveće zlo na ovom svetui! To mi je najveći neprijatelj!’
OMG...em što je Kurton, em ima izmišljenog neprijatelja u glavi...
’Čekaj, za taj tvoj problem sa Pinkom postoji jednostavno rešenje. Ne gledaš ga...Uostalom, dosta su napredovali u odnosu na prethodnih par godina, čak je i ’Grand’ postao umiven...’
Nisam ni stigla da završim rečenicu, on je nastavio u svom maniru...
’Misliš da je daljinski rešenje, a? Misliš da je normalno da devojkama sugerišu da budu plave i navataju fudbalere?’
Umalo da izustim da kad bih morala pre bih izabrala nekog fudbalera nego luzera kao što je on, ali sam se ogradila na vreme.
’Pa vidi, ako je nešto pošast, to je svakako RTS2. Prikazuju li išta normalno osim utakmica? ’Trezor’ i snimci Titovih proputovanja, dok je nama vrhunac apsolventska ekskurzija? Šta ćemo sa onim zračenjem mozga prethodnih dvadesetak godina kada su širili versku i nacionalnu netrpeljivost?’
Tada je shvatio da mu Pink nije dovoljno jak uzrok za njegov propali život, pa se prebacio na ljude koji su došli u prestonicu iz unutrašnjosti. Rasprava se proširila na celo društvo. Uživala sam.
’A jesi li ti momče putovao negde po svetu? Posetio neku svetsku metropolu? Možeš li zamisliti Njujork bez svih onih ljudi ’sa strane’? Na šta bi ličio? Uostalom, iz kog si kraja Beograda?’
Promrljao je neku čuku kao prebivalište, pritom otkrivajući o sebi više nego što je želeo. Senjak, Dedinje i Nbg do pre 50 godina praktično nisu postojali, a kamoli dalja prigradska naselja iz kojih potiče. Toliko o njegovom gradskom poreklu. Neko ga je zatim upitao zašto ne nađe neki posao.
’Molim? Ja da radim bilo kakav posao? Ne dolazi u obzir kad mogu da biram!’
Tada mi je pukao film.
’Ajde da rezimiramo dosadašnju priču...imaš 30 godina, studiraš po drugi put, ali ovaj put privatna prava, i nijedan posao nije dovoljno dobar za tebe? Pa znaš li šta sve ljudi rade sa završenim fakultetima, mnogo težim nego što je tvoj?’
’Nemam 30, nego 32 godine. Neću da se cimam za male pare. Ja zaslužujem mnogo više.’
Ako upitate neku grupu mladića kako bi želeli da prožive narednih par godina, odgovori bi se mogli podeliti u dve grupe:
1) nekima bi cilj bio da promene što više devojaka, zarade što više novca i sa merakom ga potroše, putuju po svetu
2) drugi bi pak, naveli da žele da završe fakultete ili se doškoluju, izgrade karijeru, finansijski se obezbede.
Ali niko normalan, garantujem, ne provodi najlepše godine svoje mladosti tražeći krivce za svoje neuspehe, i uzroke svog nezadovoljstva.
S druge strane, u šta nam se to pretvorila omladina, kada ispred sebe nema ama baš nikakav cilj, čak ni neki banalan?
Sasvim logično je ovu pojavu pripisati ispiranju mozga i navikavanju na činjenicu da si luzer i da nećeš postići ništa, međutim, slučaj koji ću opisati demantuje sve postulate zdravog razuma.
Kobilu sam upoznala na nekom rođendanu (ako se nečega grozim, to su debele, bahate, muškobanjaste devojke, te im zato tepam ovako). Ma nismo stigli ni roštilj da raspalimo, kad izusti kako održava liniju jer je smršala 40 kilograma. Majko mila, na šta si ti ličila kada si sada 40 kilograma lakša? Nadam se da neko sada neće pomisliti da sam licemerni skot što ismevam nečiju debljinu, ali ono što mene iznova zaprepašćuje je to zašto neko najlepše godine svoje mladosti i detinjstva provodi sabijajući slatkiše u guzicu i gledajući Kasandre?
Ubrzo se tema razgovora sa njene debljine i čudesnog mršavljenja prebacila na fakultete i traženje posla u miloj nam Srbiji. Kobila je završila faks. Ali za nju nema posla.
’Kako bre nema, pa možeš trista poslova da radiš sa svojim faksom, oglasa ima koliko hoćeš?’
O, pa neće ona da radi bilo šta. Ona zapravo ne želi da radi ni ono za šta je kvalifikovana.
’Uostalom, zašto da radim kad ne treba da razmišljam o novcu? Dok me drugi izdržavaju, ja sam mirna.’
Kurton u kravljem obliku. Zašto da radiš? Pade mi na pamet da joj predložim da se pridruži ’Porodici bistrih potoka’ ( to su budale svoje vrste koje žive u podnožju neke planine, bez struje, vode, ostalih pomagala, igraju neke predstave sa namerom da se ostatak sveta zapita kuda ide, i polemišu o besmislu moderne egzistencije).
Ali sam se zaustavila.
Neko ceo život provede tragajući, radeći, trudeći se...i ne postigne ništa. Neko postigne jako mnogo.
A neki pak, skončaju, a da pritom nisu uradili niti se potrudili ni oko čega u vezi svog života.
Više ’leba za nas, mrave. Zbogom trutovi.
Najgore što može da se desi jednoj ženskoj osobi je da joj se pokvari neki od kućnih električnih uređaja baš u trenutku kada joj je najpotrebniji i kada je sama u stanu, naravno. Treba li pogoditi da se to i meni desilo?
Elem, jednog popodneva, čuh neverovatan prasak u svom kupatilu. Nije ni trebalo da pogađam, beše to veš mašina koja je radila. Prvo što mi je palo na pamet bilo je da proverim osigurače. Nekako sam dovukla merdevine, uzverala se uz njih i vratila osigurač u prvobitnu poziciju. Tada se čulo još jedno 'bum', i meni je sinulo da bi trebalo prvo isključiti mašinu, a zatim se ponovo baciti na osigurače. Tako sam i uradila:isključila mašinu iz struje, ponovo se popela na merdevine i vratila osigurač koji se više nije bunio. A da li je sad smem ponovo uključiti?
Ni par minuta nije prošlo, kad zazvoni telefon. Na liniji je bio jedan višegodišnji udvarač s pradlogom da provedemo veče na njegovom brodu.
'Ma zoveš kao da znaš da sam u nevolji',rekoh.'Vidi,umalo da poginem maločas, i zato mi sad treba tvoja pomoć'.
Iznela sam mu svoj slučaj do detalja, na šta je on uzvratio da nema pojma o struji i osiguračima.
'Ali zar ne sređuješ stan ovih dana? Zar nisi rekao da svaki dan lupaš i popravljaš sa majstorima?'
Da, u pravu sam ja, reče on, kupio je stan i sad ga sređuje, ali on se u tu materiju razume prilično površno. Odbila sam njegov poziv po ko zna koji put s izgovorom da već imam nešto isplanirano, što je na kraju krajeva bilo tačno.
Marko! Pa da, treba da se vidimo večeras! Marko je moj divni drugar koji po mojim standardima važi za izuzetno pametnu i sposobnu osobu. Pozovem ja lepo njega, ispričam svoju dogodovštinu na merdevinama u nadi da će mi dati pametan savet, koji je uključivao dve stvari: pozvati majstora ili uključiti mašinu?
'Ma nemam ti ja o tome pojma! A što ne pozoveš majstore?'
Bravo, genije, znam i ja da treba pozvati majstore, samo ne znam koji bi došao petkom u kasno popodne.
'Vidi, pošto si vratila osigurač, proveri da li radi utičnica...ali nemoj da staviš kabl od veš mašine, nego nešto manjeg napona, npr. punjač za telefon...'
Opet me je oduševio svojom inteligencijom, ali je u svakom slučaju morao biti na vezi dok isprobavam punjač, za slučaj da me sprži grom. Pošto se iz ovih redova može zaključiti da nije, sledeća dilema beše: pošto utikač radi, smem li da stavim kabl od mašine u njega?
'E, tu ti već ne mogu pomoći...pa pozovi nekog drugog, sigurno ima neko ko zna...'
Bacila sam se na proučavanje svog telefonskog imenika.
Ivan! Pa da, kako se ne setih ranije!? Ivan i ja smo radili u istoj zgradi, a on je bio neki lik za sve, šefić koji se tu i tamo švrćka, proverava da li je sve u redu i reaguje ako to nije.
'Jao ribo, gde me nađe, pa ja ti o veš mašinama nemam pojma! Da si me za nešto drugo zvala, možda bih ti i pomogao, ali...'
Nanovo ja njemu objasnim da se tu ne radi o veš mašini, jer je ustanovljeno sledeće:osigurač je na mestu, utičnica radi, ali da li je opasno uključiti ponovo veš mašinu?
'A zašto ne uzmeš produžni kabal i uključiš mašinu u njega? Ako je neki kvar u zidu, što ne probaš iz drugog izvora?'
Ta ideja mi je zvučala logično, međutim, šta ako je ipak do mašine i desi mi se nešto?
'Čekaj, što ne pozoveš dečka? Pričala si da se on razume u sve i svašta...Niste više zajedno? Znač...'
'Tutuuuuuuuu....'
Nismo više zajedno. Saša! Kako se njega ne setih odmah? Saša je moj bivši momak koji studira tu struju i komunikacije i zna da sređuje računare i svoj motor kad se pokvari.
Pošto sam direktna, preskočila sam deo šta ima novo i odmah prešla na stvar.
'Pa možeš da je uključiš...ne bi trebalo ništa da se desi, osim...'
Najednom se setih zašto sam ga ostavila-zbog te neodređenosti i neodlučnosti.
Osim čega?
'Pa u krajnjem slučaju ona može da se zapali. Ako se ne plašiš malo varnica, probaj...'
Tada se setih svog detinjstva koje je na neki način obeleženo ćaletovim lemilicama i onim šrafcigerima koje kad gurneš i struju sijaju ako nema kvara. Ja se i ne sećam da je kod nas dolazio majstor ili da je nešto odneto na popravku, osim televizora. Za sve je postojalo rešenje, pritom, moj otac nije majstor, već ekonomista. Kada bi veš mašina ili takva neka zverka počela da brlja, tada bi dolazio stric Mirko, koji takođe nije neki serviser, već inspektor. Šta se to zaboga desilo?
Da li su ti momci ikad pokušali da poprave daljinski upravljač, video rikorder ili kakvu sličnu sitnicu kad se pokvari? Da li su njihovi očevi znali da poprave neku kućnu stvarčicu? Možda nisu imali tehničko obrazovanje? Možda ih ih je razmazila civilna vojska? Ma nije valjda da ne znaju ni gumu na autu da promene?
Rešila sam da zaboravim veš mašinu i današnje momke na neko vreme, bar do ponedeljka. Bacila sam se na doterivanje za grad i kalkulisanje s garderobom koja mi je bila na raspolaganju.U ponedeljak sam se čula s gazdaricom i zamolila je da mi pošalje majstora.
'Dete, drago, pa uključi je! Vidi, ti novi osigurači upravo služe da spreče belaj kad dođe do preopterećenja ili kratkog spoja. Čak i ako je do veš mašine, oni će ponovo iskočiti da bi sprečili neki kuršlus. I meni se nešto slično desilo pre izvesnog vremena, vratila sam osigurače, uključila ponovo, i radi.'
'Sigurno?'
'100% !'
Skupila sam garderobu za koju mi sigurno ne bi bilo žao kada bi je pojela zla veš mašina, i pozvala brata da pritisne to famozno dugme ispod narandžaste lampice. Počela je da prede kao nemačka 'Singerica'.
U trenutku dok ovo pišem, ona već pere svoju treću turu, i zaista mi je žao što sam sumnjala u nju, umesto u njih.
Skoro svi znamo ko je bio Platon- filozof iz zlatnog doba starogrčke kulture. Elem, pomenuti filozof je u svom delu ’Gozba’ izneo teoriju koja je zakomplikovala život ostatku planete. Evo o čemu se radi. Nekada davno, tvrdi Platon, nisu postojali polovi (u smislu muško-ženskog sveta). Postojalo je samo jedno biće, koje je u sebi sadržalo i muški i ženski reproduktivni organ. A onda su bogovi odlučili da ih razdvoje, i tako su nastali muškarci i žene. Poenta ove podele se sastoji u tome da svako biće traga tokom života sve dok ne nađe svoju davno izgubljenu polovinu. Obzirom da se Platonu pripisuje nadaleko poznata ’teorija ideja’, ovo zvuči doista ozbiljno, međutim, treba dodati da su filozofi toga doba delovali pod velikim količinama vina.
I tako su ljudi počeli da traže. Često suočeni sa porazom, svoje idealne polovine su nalazili u poeziji u smislu muza, ili su se zaljubljivali u sasvim nedostupne osobe.
Ulje na vatru je dolio film snimljen sedamdesetih, ’Ljubavna priča’. Zgodni bogati naslednik se zaljubljuje u povučenu siromašnu devojku, ljubav se razvija, uprkos negodovanju okoline. A njih dvoje su savršeno kompatibilni. Zajedno uče, kuvaju, diplomiraju u isto vreme, imaju identičan smisao za humor. Međutim, devojka se oboljeva od leukemije, i u kratkom roku umire. Generacije naših roditelja su ronile suze uz ovaj film koji se jako dugo zadržavao na prvom mestu u bioskopima. I tako je stvoren kult- srodne duše.
Mnogi brakovi su se rasturali, mnoge veridbe su prekinute, mnogi su ušli u aferu sa zauzetom osobom, samo da bi osetili draž te toliko zavaravajuće rečenice- ’Da, to je ta osoba’.
Ali, šta determiniše nekoga da bude ’ta osoba’?
Često sam naletala na objašnjenje ’on/a je isti kao ja’. Ok, možda je zanimljivo naleteti na obličje sebe suprotnog pola, međutim, ta činjenica automatski upućuje na dve stvari- na sebičluk i egocentrizam. Zašto? Ako za tebe nije dovoljno dobra nijedna osoba na ovom svetu no ona koja neverovatno liči na tebe, to automatski navodi da imaš previsoko mišljenje o sebi, kao i da ne možeš da primiš više od onoga što nekom daš.
Zatim, ’isti ljudi’ ne postoje. Mogu da liče, slično se ponašaju, imaju srodna razmišljanja, ali daleko od toga da su isti. Mnogi psihološki eksperimenti sa identičnim blizancima su pokazali da su u pitanju dve sasvim različite osobe. Jer, mnogo je faktora koji grade neku osobu, navešću samo neke- temperament, emocije, socijalno okruženje, psihofizički razvoj, materijalni status...
Nasuprot tome, postoji i slučaj ’on/a je totalno drukčiji od mene, ali se savršeno uklapamo’.
Još jedan apsurd. Naravno da su ljudi različiti, međutim, insistiranje na različitosti ukazuje na duboko nezadovoljstvo sobom. Ako je nečija različitost upravo ono što te pokreće, ne smatraš li sebe i svoj život dosadnim? I da li ti pokrećeš tu osobu uopšte?
Najopasnija varka u vezi srodnih duša je ona o savršenom razumevanju- dovršavanje rečenica onog drugog, slučajevi telepatije, ista interesovanja i teme za razgovor... Kao po difoltu, ovakve iluzije se rasprše brže nego što su počele. Svakom se bar jednom desilo da uđe u komunikaciju sa sasvim nepoznatom osobom i brzo nađe zajednički jezik. Ali, za kvalitetnu komunikaciju je najpre potrebna dobra volja, to jest, ako neko ne želi interakciju sa nekom osobom, neće mu pomoći ni to da je ta osoba ’baš ona’. Nebrojeno puta sam slušala o slučajevima o upoznavanju preko interneta. Kompatibilnost do granica neverovatnog, iste teme za razgovor, slična interesovanja, međutim, ako dođe do upoznavanja, ’hemija’ se izgubi, ako ne odmah, onda zasigurno ubrzo.
Kako god, ljudi nastavljaju da tragaju, pritom se ne pitajuću da li umesto očekivanja da nađu nekog savršenog za sebe oni postanu ta savršena polovina.
O čemu se radi? Ako postavite nekom pitanje (uzmimo za slučaj da vrlo iskreno odgovori) šta očekuje od svoje voljene osobe, navešće stvari kako što su sigurnost (materijalna i emotivna), privrženost, odanost...ali, ako upitate tu istu osobu da li zaslužuje te stvari, odnosno, da li može da ih pruži, verovatno ćete ostati bez odgovora. To je iz razloga što su ljudi veoma nezadovoljni svojim životima, i od drugih očekuju da popune određene praznine. Da li je to fer? Teško.
Postoji nešto u ljudima što se može nazvati ’konstantno nezadovoljstvo’. Ova pojava nema puno veze sa novcem, bračnim stanjem i karijerom, jer poznajem neke ljude koji su pored svega ovoga i dalje nezadovoljni. Čak i kada nađu partnera koji se uklapa u tu sliku savršene sobe veoma brzo mu nađu mane, i nastavljaju da jadikuju za tim nečim.
Erih From je o ljubavi rekao sledeće- Ljubav je rad na potencijalima voljene osobe. Da, ta osoba vas pokreće i inspiriše, ali i vi njoj morate nešto pružiti, inače se samo radi o hranjenju sujete.
U krajnjem slučaju, možda ta srodna duša čak i postoji. Možda je, pak, samo izgovor ljudi koji nisu spoznali sopstvenu sreću.
Ali, bilo kako bilo, sreća ne dolazi sa nekim. Sreća je u čoveku, ona se ne događa iznenada, ona se postepeno stvara, ona se živi. I svakako je bolje ’u tom stanju’ upoznati svoju polovinu, nego kao očajna osoba koja vapi za svojim spasom.
Elem, ja poslah svoj CV ne očekujući poziv za razgovor koji je usledio veoma brzo. Obukla sam jednu od svojih biznis-cica kombinacija iako se nisam nadala da će razgovor biti produktivan-već sam zamislila gomilu jeftinih curica koje je neko preporučio, uobičajen scenario ako tražiš posao u Srbiji. Međutim, na razgovor je došlo pet ili šest devojaka. Počele smo da ćaskamo i ispostavilo se da smo sve tu negde srodne: fino izgledamo, imamo manje od 30, privodimo visoke škole kraju, radile smo slične poslove... Jedna po jedna je ulazila u kancelariju predviđenu za razgovor, i svaka je po izlasku prenosila impresije: da su direktor i HR jako ljubazni i da je razgovor prošao veoma prijatno. Na kraju smo ostale ja i jedna mišica (mišica je termin koji koristim za neuglednu, neofarbanu devojku koja se ne bi izdvojila iz okoline ni kad bi stavila šlem roze rendžera na glavu).
HR nas je obavestio da on i direktor žure na neki sastanak, i da će razgovor sa nas dve obaviti istovremeno.
Ušle smo u space office, upoznale sa dišom i počele izlaganje o svojoj poslovnoj istoriji. Ja, naviknuta da svuda i uvek nastupam prva, jer sam apsolutno nezasenjiva,počeh...radno iskustva, zaduženja koja sam imala, periode zaposlenja, lične osobine bitne za razvoj karijere...napomenula sam da pohadjam kurs engleskog jer želim da popravim svoj izgovor, pritom ne skidajući svoj šarmantni poluosmeh sa lica...
A onda se mišica oglasila...
Kao prvo, to nije bio govor pripadnika ijekavskog narečja...to je bilo meketanje kombinovano s podvriskivanjem... Malo pažljivije sam pogledala dotičnu i primetila iskrzanu kosu, prašnjav kaput, izgrickane nokte, i u sebi počela da joj se podsmevam na sebi svojstven način ( ''Ti, lutko, možeš da budeš PR kafane ''Zadnja nada'' u Velikom Gradištu,hahahaha...'').
Navela je da tečno, čuj tečno, savršeno govori engleski, razmišlja na italijanskom, šali se na grčkom, u slobodno vreme korespondira na španskom, a dala se i na učenje arapskog, jer joj, jelte, jezici odlično idu ( ja za svojih 26 godinu nisam srela osobu koja govori više od tri jezika a da pritom nije diplomata ili osoba koja nije videla pola sveta, a upoznala sam stvarno mnogo impresivnih ljudi u tom smislu).
Radila je ''dolje'' kao menadžer restorana četiri godine (što je nemoguće proveriti, jer se tamo restorani otvaraju i zatvaraju često koliko i ormar prosečne namiguše), i sve u svemu, mlada dama ima iskustva na rukovodećim pozicijama...
HR je posmatrao zadivljeno, a diša se smeškao blagonaklono, kao neki ponosni roditelj.
A onda je navela klub u kom je radila kao menadžer, dodavši da je to čudno ljudima, jer im ne ide u glavu da takva lutkica može da obavlja posao predviđen za nekog čeličnog i otresitog muškarca.
Ta činjenica ni meni nije ušla u glavu, jer sasvim slučajno poznajem čoveka koji je tamo menadžer, ni manje, ni više već od samog otvaranja, i jedine pozicije na kojima je moguće zaposliti se su šanker, konobar, garderober i slično...
Dodala je još gomilu koještarija, koje, nažalost, nisam uspela da zapamtim...
Njih dvojica su je posmatrala kao da je neki mesija, a onda su počeli prezentaciju svoje firme, pozicije za koju je raspisan konkurs, uslovima rada i očekivanjima od osobe koju odluče da zaposle. Pritom su sve vreme gledali u nju, ne pogledavši ni na sekundu u mene. Osetila sam se kao neka biljka u saksiji koja krasi njihovu svemirsku staklenu kancelariju i odlučila da borim za taj posao, iako ga isprva nisam želela, ali, moj trud je bio bez učinka. Nisu me nijednom pogledali. Ubrzo su nas ispratili, zahvalili na vremenu i napomenuli da će pozvati osobu koja je najbolje prezentovala sebe.
Pred očima mi je sevalo belo od besa, u tri koraka sam stigla do lifta i istrčala na ulicu. Kao po difoltu, oblaci su bili gvozdeno sivi, i počela je da rominja ona sitna, zla kiša. I tada sam počela da plačem. Ne zbog tuge, potištenosti, ljubomore ili nekog sličnog razloga. Plakala sam jer sam bila poražena.
Svakakvih stvari je bilo u mojim putešestvijama: različitih poslova, šefova, kolega...bezbroj puta sam morala da se dokazujem, klimam glavom i smeškam se dok sam htela da vrištim od besa i netrpeljivosti, za dobru platu radila kao nadničar, i za lošu kintu davala sve od sebe, jer, sve se to negde vrati, i pametan čovek sve što nauči i savlada zna da kasnije primeni. Sećam se i da sam se onomad sebi zaklela da ću završiti fakultet, i da mi više nikada neće biti šef osoba koja govori odozgore i meša jer i jel, ali sve te moje epizode je pratio jedan lajt motiv: Ok lutko, ovo ti je bila lekcija, i ideš dalje! Ali nikada, zaista nikada, se nisam osećala poraženo.
Kasnije, dok sam drugaru pričala o nemilom događaju, on je počeo da se smeje gluposti zbog koje sam plakala, i ispričao njegov razgovor za posao istog dana. Elem, moj drugar, naočiti dvadesetpetogodišnji momak koji je, uzgred završio veoma težak državni fakultet, otišao je na razgovor, očekujući bar pristojnu ponudu s obzirom na već navedene generalije. Razgovor je vodio klinja koji nema ni dvadeset leta, pritom mu prosipajući pamet kao da je Mendela lično, a posao je bio nešto između portira i obezbeđenja. I moj dragi drug je kao i ja , zamišljao kako klincu skače po glavi, međutim, oboma je u toj situaciji bilo najpametnije da izađemo u grad i nazdravimo nekim apsurdima i zamkama koje nam život smešta, što smo i uradili.
A sutradan sam okrenula novi list, doduše u Word-u, i sastavila novi CV. Sramežljivu devojčicu na fotografiji je zamenila osoba sa pobedničkim pogledom, savršeno isfeniranom kosom i blistavim osmehom.
Moja stara zanimanja su dobila neke nove nazive, naravno sa mnogim engleskim odrednicama, mislim, svet se menja, zar ne? Kao lične osobine navela sam sve one stvari koje prijatelji i meni dragi ljudi misle o meni: ambiciozna, verbalno fluentna, uporna, motivisana, fer igrač, jednom rečju, cura zmaj!
Preskočila sam da baratam pomalo francuskim i italijanskim, razumem tekstove na staroslovenskom i ćaskam na makedonskom pošto mi je to bio ispit na faksu, evropsku kuhinju imam u malom prstu, još mi fali autorska emisija, i u slobodno vreme izučavam preplet religije, istorije i etnologije.
To ću sačuvati za naredni intervju.