19.11.2008 - sada
.
.
.
I u svu večnost
Život ispunjen povređivanjem,verom,ljubavlju i zlom.
Nevinost toliko čista,iskrena i nežna da je nemože ništa slomiti.
Misli kao odraz svesti života tragaju za apsolutnim ne skrivajući se pred zortom smrti.
Glas sačuvan u kameji sećanja na usađenu bezbrižnost i svet drugačiji od ovog.
Glas,čija je reč isuviše budna da kaže svu smrt tuđih ustiju koja je govore.
Ustiju oživelih istinom,odbačenom prazninom i nepotkupivom svetlošću zore,
Osvetljavajući nežnost duše razderanu trnjem sa kog curi krv prošlosti zatrovan nečijom sebičnošću.
Duše koja crpi ljubav iz nevinosti sačuvanu samo za Njega...
I ostaje sama..
Sve dok misli željne života ne otkriju svoju dubinu reči dodirujući Tvoje telo izgaženo tuđim pogledima...
Dok se rukama deteta ne preuzme san razapet između prstiju smeo da živi u stvarnosti zla koja okružuje prozračni pogled izgubljen u beznađu ništavila...
Dok ne osvane rukopis zasut rosom suza Smaragdnih očiju željnih iskrenih pogleda...
Dok neko ne prepozna krik bola ne zaraslih rana sakriven iza dobrote neugašene mladosti...
Još malo i zaćutaće svi...
Sve postaće pelud i maglovita nada da sakriće se pod oblikom bekstva zaodenute stvarnosti što se skriva...
Dok se ne prizna praznina koja preseca vreme izgubljeno u prostoru sopstvenog Ja...
Dok psi bez čela i imena kidaju deo mesa nevinosti i nokti šaka što se zarivaju u zid pokušavajući da se oslobode truleži i zla koje im uzima slobodu dobijenu od Boga...
Besumučno ponižavajući Anđeosku nežnost ljubavi...
Ljubavi koja ne pronalazi svoj odraz...
Koja čeka dostojnu sebi...
Koju niko ne prepoznaje...
Čiju slobodu guše nezaslužene duše halapljivog dodira,pogleda i želja...
Gušeći miris Cveta dovoljno smelog da živi...
U svu večnost.
.
.
.
.
|