Kao dijete nisam voljela da radim kućne poslove, čak ni one najosnovnije, primjerene mom uzrastu. Kad su me pitali šta ću kad porastem i budem imala svoj dom, odgovarala sam jednostavno: "Imaću kućnu pomoćnicu". Ah, kako mi niko nije rekao u kom vijeku živimo!?
Malo starija, sposobnija za neke ozbiljne radnje po kući, uvijek sam imala izgovor - učenje. Nije da sam bila vukovac ali jaka četvorka i slaba petica, zatim slabašne sedmice i osmice, bile su sasvim dovoljne da me oslobode onog čemu se nisam radovala. A kuhanje. Mislila sam da je to umjetnost i da nikada ali nikada neću naučiti da napravim dobar ručak. Mama, starija sestra, kasnije i snaha - pa zar je bilo potrebe da se i ja motam oko šporeta. Znala sam dovoljno sebi za doručak.
A onda je došlo vrijeme da se stane na ludi kamen i osnuje svoj dom. Uh. Zaplakala sam nekoliko dana prije. Ne od straha ili treme. Zaplakala zbog saznanja da ja pojma nemam ni o čemu u kuhinji. On me grlio i smijao se, zajedno ćemo, kaže.
Jednostavna jela sam zapisivala, mama se iščuđavala, meni je to bilo neophodno. Znala sam da neću ni posoliti ako ne pročitam. I evo mog rokovnika, svakodnevno u upotrebi.
Kad je došlo vrijeme prvog ručka, igrala sam na sigurno. Krompir. Dobro je prošlo.
Vremenom, uhvatila sam se u koštac sa raznim namirnicama, učila nazive za koje nisam imala pojma da postoje, malo po malo i bez rokovnika savladala neke "vještine". A moj dragi zadovoljan, kaže da lažem da nikad nisam kuhala.
Mama se iznenađuje, sestra, snaha, svi odreda. Ne mogu da vjeruju da sam se pretvorila u "kućevnu ženu". Ma šta im to značilo. Meni je bitno da znam da kuham. Ali, još uvijek nisam poput onih koji samo nešto sređuju, čiste, brišu prašinu svakih sat vremena. Ne mogu, ni da mi neko plati. Ne ustajem sa izlaskom sunca, ne liježem prije ponoći, nas dvoje razbacamo stvari po kući kao da nas je petoro. Ali, lijepo nam je. Živimo baš onako kako želimo. Uglavnom.
|