Putevi trenutnih misli... gdje god me vode, njima ću ići. Ponekad se ta potreba izjednačava sa onom za opstankom. Ponekad se osjećam zarobljenom ako ne mogu cijelom svijetu, poznatom i nepoznatom, da kažem to što na srcu leži. Vrlo često, taj sadržaj nije primjeren poznatima. Možda će neko nepoznat shvatiti ono što drugi neće. Možda ću se osjećati bolje. Kako ću znati ako ne pokušam? https://www.blogoye.me/putevitrenutnihmisli/ sr Mon, 20 Jul 2026 14:27:42 +0200 BlogOye! Kao dijete nisam voljela da radim kućne poslove, čak ni one najosnovnije, primjerene mom uzrastu. Kad su me pitali šta ću kad porastem i budem imala svoj dom, odgovarala sam jednostavno: "Imaću kućnu pomoćnicu". Ah, kako mi niko nije rekao u kom vijeku živimo!? Malo starija, sposobnija za neke ozbiljne radnje po kući, uvijek sam imala izgovor - učenje. Nije da sam bila vukovac ali jaka četvorka i slaba petica, zatim slabašne sedmice i osmice, bile su sasvim dovoljne da me oslobode onog čemu se nisam radovala. A kuhanje. Mislila sam da je to umjetnost i da nikada ali nikada neću naučiti da napravim dobar ručak. Mama, starija sestra, kasnije i snaha - pa zar je bilo potrebe da se i ja motam oko šporeta. Znala sam dovoljno sebi za doručak. A onda je došlo vrijeme da se stane na ludi kamen i osnuje svoj dom. Uh. Zaplakala sam nekoliko dana prije. Ne od straha ili treme. Zaplakala zbog saznanja da ja pojma nemam ni o čemu u kuhinji. On me grlio i smijao se, zajedno ćemo, kaže. Jednostavna jela sam zapisivala, mama se iščuđavala, meni je to bilo neophodno. Znala sam da neću ni posoliti ako ne pročitam. I evo mog rokovnika, svakodnevno u upotrebi. Kad je došlo vrijeme prvog ručka, igrala sam na sigurno. Krompir. Dobro je prošlo. Vremenom, uhvatila sam se u koštac sa raznim namirnicama, učila nazive za koje nisam imala pojma da postoje, malo po malo i bez rokovnika savladala neke "vještine". A moj dragi zadovoljan, kaže da lažem da nikad nisam kuhala. Mama se iznenađuje, sestra, snaha, svi odreda. Ne mogu da vjeruju da sam se pretvorila u "kućevnu ženu". Ma šta im to značilo. Meni je bitno da znam da kuham. Ali, još uvijek nisam poput onih koji samo nešto sređuju, čiste, brišu prašinu svakih sat vremena. Ne mogu, ni da mi neko plati. Ne ustajem sa izlaskom sunca, ne liježem prije ponoći, nas dvoje razbacamo stvari po kući kao da nas je petoro. Ali, lijepo nam je. Živimo baš onako kako želimo. Uglavnom. Fri, 15 Mar 2013 11:44:00 +0100 https://www.blogoye.me/putevitrenutnihmisli/98259/ Mrzim kad me pitaju da li mi je dosadno. Valjda misle da, kada žena ne radi, nema ni obaveza. Privremeno slobodna od posla, neizmjerno srećna u iščekivanju onog najljepšeg u životu, konačno sam dočekala svojih pet minuta slobode da radim ono za što nikad nisam imala vremena. A neko me pita da li mi je dosadno! Ne. Budim se kad hoću, doručkujem kad sam gladna, ručak napravim kad stignem ali tako da uvijek bude na vrijeme. Kafu pijem u miru, bar se trudim. Čitam, pišem. Jednostavno uživam. I ne dam nikome da mi to kvari. Trudim se da zadržim prisebnost kad pokušaju da mi "skrate vrijeme" nametanjem onog što oni smatraju korisnim za "ubijanje" dana. Smješno. Pokušavam da objasnim da je meni baš ovako lijepo i da, kad sjedim u tišini, zapravo odmaram dušu i uši od silne buke, gužve. Pokušavam da objasnim da mi nikada nije dosadno. Osim kad me neko stalno pita da li mi je dosadno. Thu, 14 Mar 2013 21:43:00 +0100 https://www.blogoye.me/putevitrenutnihmisli/98252/ Mogu li biti to što nisam? Ma koliko se trudila, ma koliko iskreno željela da se uklopim u ono što neko smatra sasvim urednim i normalnim okolnostima, ja ne mogu. Ne uklapam se u taj model zajednice, gdje nema kucanja, nema pitanja, samo se ulazi, izlazi. Jedan dan preživim. Drugi dan zaplačem. Treći ignorišem. Četvrti se povučem. Ali, uvijek prećutim. Nisam vaspitana da kažem, da budem drska, da odgovorim. A lijepo ne ide. Ne razumiju. Ne znaju ili neće. Petog dana se krijem. Nisam tu. Šestog sam mirna. Sedmog me grize savjest pa pozovem. Da popijemo kafu, ništa više, bez tračeva, bez zabadanja nosa u tuđe poslove, bez obaveze za sutrašnjom kafom. Osmi je kao prvi. Sve se vrti u krug. Ne mogu da kažem. Neću da budem drska. Izbaciću sedmi dan. Prestaću piti kafu. Tue, 12 Mar 2013 16:22:00 +0100 https://www.blogoye.me/putevitrenutnihmisli/98236/