...spremam se uskoro na jedan kraći i jedan duži put... ne znam kako na vas djeluju putovanja, no u meni pokrenu cijelu neku priču, proces... kao prvo, jako volim putovanja... to je nešto što me hrani, ispunjava, raduje... svako novo putovanje meni dođe kao neki novi osobni intenziv... sa svakim novim putovanjem, otkrijem i nešto novo o sebi...
...volim ići na neka poznata, draga mjesta... promatrati što je novo... ili, što je staro... i osjetiti sebe u tom poznatom prostoru, na tom poznatom mjestu...
...volim, možda čak i više, odlaziti na nova mjesta, posebno u nove i do tada nepoznate zemlje, i gradove... osjetiti neke nove ljude, pomirisati neki drugi zrak... ugledati neke druge boje... ne znam kako vi, ali ja i sebe doživim nekako novom sa svakim novim mjestom koje otkrijem... i to me jako veseli...
...kad dođem na neko novo mjesto, najradije po nekom vlastitom osjećaju hodam ulicama... cijenim neke općepoznate vrednote, i kulturne znamenitosti, no nekako mi je draže sjesti u neki park, lunjati ulicama, ili sjesti u lokalni caffee, nego npr. popeti se na notre damme... tih nekoliko sati koliko bih čekala u redu za popeti se na notre damme, obiđem cijeli jedan kvart u parizu :-))...
...moja majka je običavala reći: "ti bi svugdje išla, samo nek ti guzica vidi puta." točno! :-))... samo neka se kotrlja... neka slike promiču ispred prozora bilo da se radi o vlaku, autu, brodu, avionu...
-----------------
...uskoro putujem u planinu... nevjerojatno, ali to je službeni put.... imamo neki seminar na jednoj lijepoj planini... stijene iza leđa, na sjeveru, a na sve ostale strane svijeta, puca pogled... nema kompjutera... nema mobitela... tv-a... struje tek toliko za ispumpati vodu iz cisterne i još za malo svjetla navečer.... "samo" mir, vjetar, mirisi, zvjezdano nebo, šuma, kamen, zemlja...
...nekoliko dana nakon što se vratim s planine odlazim preko velike vode... odredište je kanada... vancouver... tamo živi teta, tetak i seka koju sam zadnji put vidjela prije 16 godina kad smo još obje bile balave teenagerice... ona je u međuvremenu postala doktorica za kućne ljubimce, a i ja sam kao postala neka važna osoba... iako smo se vidjele ukupno mislim 5, 6 puta u životu, nekako se jako volimo... otkako je maila, češće se i dopisujemo i nekako mi je drago kad osjetim i otkrijem kako u nekim stvarima slično ili jednako funkcioniramo, ili razmišljamo... njoj se zapravo jako veselim... i tom nekom vremenu koje ćemo zajedno provesti... veselim se i otkačenom tetku, čudaku, koji često ima neke lude fore koje rijeto tko kuži, a njega ludo zabavljaju... i teti, prebrižnoj "kontrolorki", uvijek punoj podrške... oni su mi sada najbliža obitelj... iako tako daleko...
...vancouver me veseli i zbog "braće" indijanaca... na tom području ima mnogo njihovih tragova... od totema do velikog muzeja... tko zna, možda me neki inidjanac i ukrade :-)
...tako, dragi moji, kad vidite da me nema, znajte da sam negdje s bićima šume... i da sam sretna sa svojim prijateljem vjetrom....
...prije nego krenem preko velike vode, ostavit ću koje slovce... a dok budem tamo, ako bude prilike, pustit ću kakav trag...
...budite sretni i veseli, nestrašni, razigrani i blesavi...
ljubi vas, purple
