purple moon

...u kojem će ljudi znati kako da budu slobodni i dobro se osjećati sa sobom onakvi kakvi jesu...

hm...
...raditi s ljudima vjerojatno je jedan od većih izazova u životu...
...doslovno svaki dan se moj ego nađe u situaciji da se čudi drugom egu...
...trudim se biti to što jesam, stajati iza toga, biti iskrena, ono što jesam... svakodnevno sam u kušnjama...  procjenjujem, sudim... mislim da sam u nečem bolja od nekog drugog, da bolje znam bolje kužim... pa, opet u nekim situacijama o sebi mislim i sudim manje od onog kako jest... i tako...
... nitko nije cijepljen protiv toga... (vidiš, to bi bio unosan biznis - cjepivo protiv ego spika)...
...nastojim bar osvijestiti ta stanja koja su, recimo, nepoželjna... reći sama sebi - aha, eto te, ulovila sam te... nastojim zaustaviti se kad zabrijem... ušutjeti kad krenem da pričam "preko nekoga", i imati strpljenja da saslušam... i tako... ima toga... trudim se, i uspjevam... nekad više nekad manje...

ali...
još uvijek me iznenadi kad ljudi - još oni koji, kao, rade na sebi - u velikoj mjeri sude druge ljude. drugi su im dobri dok odgovaraju njihovoj slici o svijetu, i njima samima. ako, dovoljno je samo jednom, učine nešto što iskače iz te slike - o, ne, već više nisu dobri...
...iznenadi me, kako spremno odbace drugog, više im nije dobar... jer čini nešto svoje, bez njih...
...iznenadi me, arogancija i agresivnost, ona unutarnja, kažu pasivna... a nekad i nije pasivna....možda nije fizička... ali gruba, verbalna...
...iznenadi me, kad ljudi razgovarajući zvuče kao da su u 6.b i žele jedni drugima dokazati tko je bolji u nogometu, matematici, ili tko je veća faca u školi...
...iznenadi me, jakost na riječima, a slabost u življenju...

... i tako se ja iznenađujem, sa sviješću da sam tome sama doprinijela očekujući...
...i tako ja sanjam o svijetu u kojem će ljudi znati kako da budu slobodni i dobro se osjećati sa sobom onakvi kakvi jesu...