...tijelo... body... corpo... cuerpo... körper...

29/5/2006, 22:34

...potaknuta s nekoliko stvari, između ostalog i pokretanjem zajedničkog bloga AKT, opet razmišljam o tijelu i tome kakav odnos ljudi imaju prema vlastitom tijelu... negdje sam jednom pročitala nečiju mudru izreku da je tijelo naš hram... zaista i jeste, samo nekad treba mnogo vremena, a valjda i vjerovanja i svjesnosti, da ga zaista tako i doživimo... nekako kao da nas od malena, pa nadalje (uz čast izuzecima), uče da je tijelo nešto što baš ne treba previše pokazivati, dirati i sl... dođe nešto kao nužno zlo... malo pretjerujem i karikiram, ali u konačnici poruka je takva nekakva... da ne govorim o slici koju mediji plasiraju koja je čisti fake, i unosi totalni kaos u poimanje ljepote... iskreno, koliko ste u životu ljudi sreli koji izgledaju baš kao likovi s naslovnica?!... a s druge strane, osvrnite se oko sebe, i sigurno ce vam se pogled zaustavljati na vrlo razlicitim dimenzijama i oblicima, koji mozda imaju malo veze s necim sto se pojavljuje na naslovnici...

...nije li tijelo nešto najdivnije što imamo... to je uostalom jedina materijalna, opipljiva "stvar" koju imamo, koju zaista imamo... sve ostalo malo je, malo nije naše... u jednom času je, u nekom drugom već nije... tijelo je uvijek tu... kakvo god ono bilo... i, šta bismo bez njega, što bi nam dušu i duh nosilo kroz sva naša ovozemaljska putovanja, da ga nije...

...ako ga ne upoznamo, nećemo ga moći niti znati voljeti... ako ga ne volimo, ono će to znati, i njegova tuga i nezadovoljstvo zbog toga različito će se manifestirati, što ćemo opet mi osjetiti, i tako u krug...

...ja sam svoje tijelo najviše upoznala, i najviše zavoljela kroz ples... ritam i pokret... koliko god se drugi divili mojem tijelu meni to nije ništa značilo dok ga sama nisam upoznala... i dok mu se sama nisam počela diviti... naravno da nije savršeno (a i vječno je pitanje što je savršeno)... i, naravno da ga ne volim uvijek jednako, no prešli smo onu neku točku zajedničkog prihvaćanja i sad nam je lijepo, mom tijelu i meni... shvatila sam koliko mi je važno jedne davne godine kad sam završila na operaciji, dosta teškoj... fascinirala me njegova sposobnost iscjeljenja, i njegova snaga... i tada sam si nekako obećala da ću brinuti o njemu... nisam uvijek održavala to obećanje... nekada sam ga zaboravljala, zanemarivala, trošila ga na razne načine... no, srećom, uvijek je uspijevalo u nekom trenu reći mi - hej, tu sam, de malo lakše!... koliko glasno, ovisilo je o tome koliko sam bila u datom trenutku kadra čuti... trenutno se prilično volimo, i zadovoljni smo jedno drugim...

...a, volimo i druga tijela... volimo ih gledati, dodirivati, dijeliti se, razmjenjivati... na taj način isto i dalje upoznajemo i sebe... :-)

---------------------------

...u kakvom si ti odnosu sa svojim tijelom...

objavio/la purple moon kategorija:
(7) Komentara | obavesti prijatelja

...moja priča...

24/5/2006, 08:22

...kaže on meni:

- znaš, najbolja si!

- hej, otkud ti to da mi sad kažeš... (sa smješkom u sebi)

- pa tako... jednostavna si, ne kompliciras zivot... naturalna si skroz... čovek moze pored tebe da se opusti i uživa... lepa si... sexy si... svoja si, samostalna... nisi ljubomorna... ne foliraš... mogu s tobom da se lepo smejem, i lupetam... da ne mislim na nista...

- lijepo od tebe da mi to tako kažeš... (smješak se preselio na lice)

- da... al' ne mogu više da budem s tobom, znaš...

- ???????? (smješak je negdje nestao)

- pa, vidiš, veza s tobom nekako obavezuje....

- kako... ne razumijem...

- pa tako... pored tebe takve ne mogu samo tako da idem kroz život kao da me briga za sve... mora i ja da poradim na sebi, da se menjam, da budem bolji... a nekako kao da nemam volje i snage za tako nešto...

- .......

objavio/la purple moon kategorija:
(13) Komentara | obavesti prijatelja

...tu sam... i, oda moru...

16/5/2006, 14:02

 

 

...nije me bilo oko tjedan dana ovdje, možda koji dan više... i imam neki blesav feeling kao da sam pala s marsa i nije me bilo stoljećima... a samo sam uletjela u neki ludi ritam, koji sma sretno okončala trodnevnim boravkom na moru... heh, da, dragi ljudi bila sam do velike bare, i mogu vam reći da divno miriši, da je vrlo izazovna i zamamna, i da sam se bacila u njen zagrljaj... čujem danas da kažu da je na tom dijelu (okolica šibenika) more oko 18 stupnjeva... ako dobro pamtim, nisam se nikad kupala u tako hladnom moru, a i da me netko pitao koliko je tupnjeva, rekla bih da je 20... dakle, temperaturna iluzija na djelu, a ja sam uživala u zagrljaju mora, i sunca naravno...

ta tri dana očito su bila spas u zadnji čas, i opustila sam se i odmorila temeljito i bezobzirno... do te mjere da sam u nedjelju odšetala do dućana, natrpala košaricu i zaključila da uz sebe imam samo fotoaparat, a od novca ni traga... slatko se nasmijah u sebi, ostavih košaru pored blagajne na kojoj je radila ljubazna i simpatična teta, i napravih još jedan krug... sladak je bio doručak nakon tolike šetnje...

i, eto me nazad u velegradu, ali nekako širih vidika, uspravnijih leđa, šireg osmjeha i s vjetrom u kosi... nema do mora... i vjetra... i sunca... pogotovo kad su u kombinaciji...

 

objavio/la purple moon kategorija:
(9) Komentara | obavesti prijatelja

...stadium arcadium...

5/5/2006, 01:50

                                   

...lijepo je kad čovjek i u nekim nakupljenim godinama, živi i dalje neke svoje djevojačke ili dječačke furke... bar ja tako mislim i osjećam... sinoć sam se osjećala kao srednjoškolka... 15 minuta do ponoći smo moj dragi frend d. i ja stali u red ispred dućana s cd-ima i čekali promotivnu prodaju novog albuma red hot chilli peppersa, koja je počinjala u ponoć... kad smo stigli, ljudi su se već nanizali, i mi smo se udjenuli u taj red u kojem smo proveli skoro sat i pol... osjećala sam se kao dio nečeg velikog, mnogo većeg od tog momenta i tog prostora na kojem smo stajali... jer, i na drugim nekim krajevima svijeta su neki drugi ljudi čekali u nekom drugom redu, isti taj album... d. i ja smo se smijali, zezali, prepričavali razne anegdote i svoje maštarije... događaje s raznih koncerata, izlazaka i djelili snove vezane uz naše zvijezde... ništa osobito, vrlo jednostavno, a opet nekako snažno...

...mene vesele takve stvari... jako...

...album je odličan i narednih nekoliko dana, možda čak i tjedana, vjerojatno ga neću vaditi iz cd playera, osim možda da ga ponesem sa sobom na posao :-)) takva sam ja kad se dočepam neke nove muzike...

...i, kad su peppersi u pitanju, imam jednu veliku želju, a to je doživjeti ih u živo na nekom koncertu... mlada sam još :-)), bit će i toga, ne sumnjam...

...zbog koga biste vi/ili već jeste/ čekali u redu da kupite najnoviji cd?...

 

objavio/la purple moon kategorija:
(16) Komentara | obavesti prijatelja

(pred)ljubavna nešto kao pjesma

30/4/2006, 19:03

...kad sam već krenula sa stihovima, evo još neki nastali u jednoj relativno nedavnoj besanoj noći...

 

...zove se (PRED)LJUBAVNA NEŠTO KAO PJESMA...

ušao si u mene
duboko
snažno
nepodnošljivo lijepo
ugodno
temeljito
...riječima...

riječi
su bile
tako jasno tvoje
i samo tvoje

a opet tako nepogrešivo
i tako sigurno
ulazile su u moj svijet

preturale ga
dirale
mazile
podsjećale
iskušavale
potvrđivale ga
punile ga

kad su riječi dobile sliku
gotovo da sam
mogla osjetiti
granice svog sadašnjeg svijeta
kakvog ga znam

kao da si došao do ruba
a opet osjećam da nisi
jer ima još...
samim tim
što si ušao u njega
ima još
o, da, još
i još...

nastaviš li tako
zaljubit
ćeš
me u
sebe...

objavio/la purple moon kategorija:
(10) Komentara | obavesti prijatelja

...znaš..

27/4/2006, 23:51

 

...znaš...

...baš si nešto mislim... biti će sjajno voljeti te... uživati u prvom susretu... pokušati razaznati što se skriva iza tvog pogleda... utopit se u osmjehu...

...znaš...

...biti će sjajno osjetiti tvoj prvi dodir, i svaki sljedeći iza njega... i utopiti se u toplini i drhtajima... u stapanju... i pretakanju...

...znaš...

...biti će neopisivo milo slušati tvoje riječi... čitati ti s usana... prekidati te, ljubeći ih...

...znaš...

...biti će moćno osjetiti te pored sebe... i osjetiti slobodu u pripadanju...

...znaš...

...biti će oslobađajuće radovati ti se... dijeliti se s tobom... širiti se... rastakati se... biti svoja i čvrsta, a istovremeno meka i podatna pred tobom...

...znaš...

...biti će sjajno...

...znam...prepoznat ću te kad se pojaviš...

objavio/la purple moon kategorija:
(8) Komentara | obavesti prijatelja

...indian wisdom...

25/4/2006, 22:38
...u nedostatku vremena da u miru sjednem i prišem o nekoj od tema koje mi se motaju po nutrini, evo jedne (meni) posebne indijanske molitve...

" Oh Great Spirit, Whose Voice I Hear in the wind, Whose breath gives life to the world, hear me. I
come to you as one of your many children, I am small and weak, I need your strength and wisdom. May
I walk in beauty, make my eyes behold the red and purple sunset, make my hands respect the things
that you have made, and my ears sharp to hear your voice. Make me wise so that I may know the things
that you have taught your children, the lessons that you have hidden in every leaf and rock. Make me
strong...not to be superior to my brothers but to be able to fight my greatest enemy.. myself. Make
me ever ready to come to you with straight eyes so that when life fades as the faded sunset, my
spirit will come to you without shame. "

a evo i slobodnog prijevoda...

O, Veliki Duše, čiji Glas čujem u vjetru, čiji dah daje život svijetu, počuj me.
Dolazim pred Tebe kao jedno od mnoštva tvoje djece, mal/a sam i slab/a, i potrebna mi je Tvoja snaga i mudrost.
Nek kročim u ljepoti, neka moje oči vide crveni i purpurni zalazak sunca... Učini da moje ruke poštuju stvari koje si stvorio, i da moje uho bude oštro da čuje tvoj glas.
Učini me mudrim/mudrom kako bih znao/znala ono čemu si učio svoju djecu, poruke koje si skrio pod svaki kamen i list. Učini me snažnim/snažnom... ne kako bih bio/bila nadmoćan/nadmoćna nad svojom braćom nego kako bih bio/bila sposoban/sposobna boriti se protiv svojeg najvećeg neprijatelja...sebe samog/same.
Molim Te, neka sam uvijek spreman/spremna doći pred Tebe čista i smjerna pogleda, tako da kad moj život dođe do smiraja, poput sunčeva zalaska, moj duh dođe k Tebi bez srama.

objavio/la purple moon kategorija:
(6) Komentara | obavesti prijatelja

...ova priča nema ime...

19/4/2006, 23:39

 

...ima sad već oko 13 godina kako se V. i ja poznamo... neko vrijeme smo se škicali na fakultetskim hodnicima, a onda smo osvanuli jedno pred drugim jednog dana kad smo krenuli na neku zajedničku edukaciju... ostalo je povijest... :-) zaista, jedna od mojih životnih priča... jedan od onih odnosa koji te u nekoj mjeri odredi, obilježi, koji je bitan dio onoga što jesi... koji je bitan dio onoga što jesam...

...V. je sada daleko, na drugoj strani svijeta... tamo gdje je sve naopako u odnosu na ovu točku gdje sam sad ja... kad ja spavam, on je budan... kad meni dolaze topli i sunčani dani, njemu stiže kiša i hladno... kad... svašta nešto...

...zadnji put je otišao nekoliko dana prije mojeg zadnjeg rođendana... sada je otišao, onako, otišao s velikom O... to znači da ne znamo kad ćemo se ponovno vidjeti... niti gdje... možda ako i kada ja odem tamo-gdje-je-sve-naopako... on dugo neće dolaziti ovamo...

...zašto pišem o V... mnogo mislim na njega ovih dana... ne toliko svjesno, koliko mi se šulja u misli... najviše ovako kad sam sama kući... i puštam misli da same dođu...

...V. i ja smo se upoznali u vrijeme kad smo još oboje studirali... odmah smo se "ubrali" kako ja to volim reći... dosta smo vremena provodili zajedno... voljeli smo razgovarati, šutjeti, šetati, provoditi vrijeme zajedno... nekako smo jedno drugom postali velika podrška, poticaj, ogledalo... naš je odnos grabio duboko u nutrinu i bliskost... i po emocijama, recimo, dobrano prešao one osjećaje koji su i meni i njemu do tada bili poznati u prijateljstvu... u to smo vrijeme i on i ja bili u vezi... ozbiljnoj, svako svojoj... ja u braku... on u vezi koja je nakon nekoliko godina također završila brakom... moj je brak u međuvremenu postao prošlost... što i nije toliko bitno za ovu priču...

...V. i ja smo se (za)voljeli... V. i ja se volimo i dalje... ta ljubav jedino kroz život mijenja boje i oblike...

...V. me je volio onako kako sam zamišljala da bih željela da me netko voli... volio me onakvu kakva jesam... i volio me tako da mi je otkrivao tko sam... i davao mi prostor da budem sve što jesam... promatrao me, bio ono što on jest, i pratio me... volio me bez potrebe da utječe na mene, da me mijenja... s potrebom da bude tu, da dijeli sebe samnom... V. mi nikada nije rekao "volim te" (rekao je tj. napisao je to jednom davno kasnije), no nikada prije niti kasnije nisam imala manju potrebu da mi to itko kaže, jer sam osjećala i znala da me voli... kako je to dobar i ispunjavajući osjećaj... kad ti ne treba da ti netko kaže "volim te" zato što je to toliko jasno...

...sjećam se trenutka kada mi je rekao da je spreman srušiti sve iza sebe da bi bio samnom... rekao je to jednom... i u trenutku kada ja nisam bila spremna na isto... sprečavao me strah... brak... neke druge okolnosti... no, okolnosti su i tako uvijek samo izgovor...

...on me jednako volio i dalje... mi smo se i dalje jednako intenzivno i jednako blisko družili... nismo skrivali svoj odnos... on od svoje (tada) djevojke (sada, žene), niti ja od svog muža... i to nije bilo jednostavno, no to je bilo jedno od značajnijih iskustava u mom životu... posebno njeno prihvaćanje svega... N. je znala sve o nama, i oni su otvoreno razgovarali o svemu... i N. i ja smo se poznavale, i mi smo se međusobno družili... moj muž, M., nije znao sve... znao je za važnost V. u mom životu i našu bliskost, i poznavano ga je, no nije znao detalje... M. i ja smo tada već imali podosta ozbiljnih problema u našem odnosu, i on je razloge za to olako stavljao i smještao izvan nas, i između ostalih i V. mu je bio kriv za mnogo toga, iako su naši problemi počeli puno prije V.... to je jedini razlog zbog kojeg mu ja nisam rekla baš "sve" o odnosu s V... jer bi tada za M. jedino to postao razlog za sve naše nesuglasice, no bješe daleko od toga... možda to sada zvuči kao izgovor, no tada mi je bilo kristalno jasno da upravo tako trebam postupiti... no, znao je za svaki naš susret...

... V. je znao za cijelu moju priču s M. i ono što posebno cijenim je to što mi nikada nije rekao ni direktno ni indirektno da trebam da ga napustim... razgovarali smo mnogo, davao mi je svoju potporu, ali mi nikada nije govorio što da radim... ni u čemu, pa niti u ovome...

... V. je prvi puta otišao tamo-gdje-je-sve-naopako prije nekoliko godina, možda pet, ili šest... i tada mi je to dosta teško palo... nedostajo mi je jako... nedostajala mi je njegova energija i sve što sam imala s njim... no, istovremeno mi je bilo i jasno da je dobro da odlazi... dobro za njega, to je bilo izvjesno... no, dobro i za mene... N. je tada još ostala tu... nas dvije smo se počele intenzivno družiti... postadosmo vrlo bliske... u nekom trenu otišla je i ona... i vraćala se nekoliko puta... svaki put bi boravila kod mene, i počele smo dijeliti mnogo toga... pričale smo i svemu i svačemu, uključujući i njihov odnos, moj odnos s V., odnos nas dvije... neobično, dragocjeno i vrlo oslobađajuće iskustvo... i neponovljivo...

...u međuvremenu ja sam se razvela, što je bila jedna od najboljih odluka u mom životu... i na neki čudan i apsurdan način značilo mi je da se to dogodilo u vrijeme kad V. nije bio tu... nekako mi je trebalo da budem sama kada se to dogodi... zapravo nitko nije znao što se događa dok sve nije bilo gotovo... taka ja običavam provoditi radikalne odluke u svom životu... da nitko ne zna...

...u istom međuvremenu V. i N. su se vjenčali...

...prošlo je nekoliko godina, mislim pet, kako se V. i ja nismo vidjeli... on se u nekom trenutku vratio... neobičan je bio taj prvi ponovni susret... topao, i jednostavan... bilo je zanimljivo konstatirati koliko smo se oboje promijenili... mnogo se toga događalo i meni i njemu tokom tih godina, i to nas je oblikovalo... dalo nam neke nove boje... i bilo je lijepo susresti se ponovno u tim novim bojama, i nastaviti dalje... taj nastavak je bio nekako isti, a istovremeno i ne-isti... ostali smo jednako bliski, jednako se razumjeli, jednako se intenzivno dijelili... no, istovremeno smo sve to radili i nekako drugačije... ne znam kako to približiti... između ostalog, u našem odnosu više nije bilo fizičke komponente... ona je nekako postala nebitna... nepotrebna... nepostojeća... i to je bilo tako nomalno...

...kroz vrijeme koje je bio tu, kao da smo nadoknađivali sve one godine kad smo si samo mogli pisati, i povremeno se čuti... a, nekako mi sada izgleda, kao da smo si uzimali unaprijed za godine kad ćemo opet biti na drugim krajevima svijeta... kao da je bilo jasno da će opet doći takvo vrijeme... i došlo je...

...i ja sam sad tu, a on tamo-gdje-je-sve-naopako...

...i dalje se volimo, i ja mislim da je to jedna od onih ljubavi koje nikad ne prestaju... samo mijenjaju bolje... i oblike...

...eto, iz nekog razloga ova priča željela je van... u slova... ovo su samo obrisi te priče... ona ima mnogo slojeva... mnogo detalja... ovo je ono što je htjelo i moglo van...

...priča o V., i o meni, je takva da ju je teško strpati u neku "ladicu"... zato ova priča nema ime...

 

objavio/la purple moon kategorija:
(7) Komentara | obavesti prijatelja

...insomnia...

17/4/2006, 20:18

...do unazad dva, tri mjeseca nesanica je bila meni nepoznat pojam... što god da mi se događalo u životu, koliko god bila pod stresom, u nekim nemirima, opterećujućim fazama, spavati sam uvijek mogla i to me ohrabrivalo, jer kroz san se nekako najlakše obnavljam... nisam velika spavalica, ali mi je bitno dobro odspavati... prije tih dva, tri mjeseca imala sam neku čudnu fazu koja je trajala nekoliko tjedana kada svaku treću, četvrtu noć nisam gotovo uopće mogla spavati... zaspala bih tek pred zoru, na sat, dva... nedovoljno... iscrpilo me to...

...i prošlo je samo od sebe... nisam mogla povezati ni sa čime što mi se događalo... ostala je misterija... no, osim što me taj period iscrpio, pukao me i na kreativnost, pa su u tom vremenu nastale dvije pjesme... evo jedne od njih...

...dok te nema
jednom rukom
obgrlim lijevi bok
drugom
desnu dojku
zamislim
da su ruke tvoje

...tako lakše zaspim...

objavio/la purple moon kategorija:
(6) Komentara | obavesti prijatelja

...što je purplemoon...tko je purplemoon...zašto purplemoon... & update

16/4/2006, 13:10

...mene samu često, ako ne i uvijek, zanima priča koja stoji iza nečijeg nicka... pa onda prije ili kasnije pitam, kad počnem intenzivnije komunicirati s nekim...

...zato i ideja za ovaj post, možda ima još tkogod na taj način znatiželjan...

...purplemoon (purpurni mjesec) je naziv tattooa koji možete vidjeti desno u avataru... tattoo se nalazi na mojim leđima, a tamo se smjestio prije nekoliko mjeseci... inače, taj je mjesec dio jedne veće slike jedne ojibway indijanke, na kojoj se osim mjeseca nalazi i vuk... vuk je bio malo previše za tattoo :-)

...neko vrijeme je sazrijevala ideja o tattoou a onda mi je jednog jutra, kad sam pogledala tu sliku bilo tako logično i jasno da je to motiv koji se treba naći na tom mom tattoou...

a zašto baš mjesec? pa, mjesec ima neku bitnu ulogu u mom životu... a kad je već riječ o indijancima, imala sam tu sreću da sam nekoliko godina sudjelovala u jednoj ceremoniji koja se zove "ples sunca i mjeseca", i unutar nje imala priliku prolaziti učenje za "moon mother"... i to je priča o jednoj mojoj bitnoj vezi s mjesecom...

...eto, tako postadoh pruplemoon za vas ovdje na blogoyu... a, meni je drago da je moj purplemoon odnedavno stalno samnom...

 

********************

 

 

 

objavio/la purple moon kategorija:
(8) Komentara | obavesti prijatelja

...sadness vs. care...

14/4/2006, 22:33

...danas mi je neki tužan dan... točno je godina dana kako je moj tatko prešao u neke druge dimenzije postojanja... fali mi jako... polako je venuo od tuge nakon što je mama otišla... četiri i pol godine prije njega... u početku, nakon njenog odlaska, bio je jako aktivan, radio sve ono što ga raduje, a što nije imao prilike nekoliko godina jer je brinuo o njoj, i njegovao je... ona je naime nekoliko godila bila teško bolesna... nakon što se valjda izdovoljio, počeo je tugovati za njom... nije baš rado pričao o njoj i njenom odlasku... svaki put bi se zatvarao kad bi ju netko spomenuo... i polagano je venuo...

....nekako mislim da bi i prije otišao da se nije toliko brinuo za mene... kako ću ja sama... pritom on nije brinuo onako da ta briga opterećuje, nego onako nekako nježno... i tako se on klackao, mislim, između tuge za njom i brige za mene... i onda je tuga u nekom trenu pobijedila...

...moj tatko je bio moj veliki drug, osim što mi je bio otac... nekako smo se lijepo razumjeli, i mnogo smo lijepih trenutaka proveli zajedno... kužili smo se i bez mnogo priče... a, i voljeli smo dugo razgovarati... slatko mi je bilo kad bi me pitao kako žive i što rade mladi... uvijek je volio biti u toku...

...naučio me mnogim vrijednim stvarima u životu, i mnogo dobra sam primila od njega... ono što sam posebno cijenila kod njega je to što je volio znati kako sam i što se zbiva samnom, no nikada, ali zaista nikada nije pokušavao utjecati na moje odluke i izbore... izrazio bi svoje mišljenje, pokoje neslaganje i sl. ali je uvijek ostavljao prostora za mene samu...

...mama je bila drugačija, ona je nekako suptilno dominirala u našoj obitelji, dobar dio mog života... iako se nismo uvijek dobro kužile isto je odigrala bitnu ulogu u mojem životu... kao da me svojim nepodržavanjem potakla da naučim više o sebi, da istražujem, kopam, suprotstavljam se, i tako rastem i gradim se... i na tome sam joj zahvalna...

...nju sam nekako već preboljela iako mi i ona nekad fali...sjetim se nekih naših zajedničkih trenutaka i rituala, pa ih ponovno poželim...

...na spomen tatka gotovo redovno me stegne u grlu i suza zapne za rub oka... poneka i sklizne... danas su opet tekle... nisam ih zaustavljala...

...mjesto na kojem je njihova spomen ploča okupano je suncem veći dio dana, i podno šume... tatko je volio šumu... njegova rodna kuća točno je podno šume... kao i njegovo sadašnje počivalište... ne odlazim tamo često... zato jer uopće nemam osjećaj da je on tamo... pa i nije... nekako radije zapalim svjećicu u svom domu, sjednem u miru i popričam s njim... tako mi je bliže...

...heh, eto, podijelih ovaj svoj dan s vama, dragi ljudi...

objavio/la purple moon kategorija:
(10) Komentara | obavesti prijatelja

...i wanna see your belly dance...

12/4/2006, 21:25

...pjevaju red elvises... saznah to neki dan kad sam jednom dragom biću poslala sms  o tome da mi je bilo sjajno na prvom satu trbušnog plesa... ovo u naslovu bješe njegov odgovor :-)

...danas sam imala drugi sat... onako kad gledaš te žene kako plešu izgleda sve nešto kao mrdaš malo kukovima, malo grudima, ramenima, motaš rukama, ritam te vodi i to je to... e, pa baš i nije... to je cijela vještina... ima vjerojatno i težih stvari u životu, ali nije baš ni jednostavno... a fizički te presloži totalno... i to mi se baš sviđa...

...zapravo mi je to neki novi izazov... a ono što mi je posebno sjelo je što moraš biti full u svom tijelu... ovdje i sada... osjetiti ga, sprijateljiti se s njime, i pretvoriti tu komunikaciju u pokret...

...zadnjih mjeseci moje tijelo i ja smo bili u nekom čudnom odnosu... malo smo se kužili i voljeli, malo nismo... ono je vozilo neki svoj ritam i film... a ja sam htjela da izgleda malo drugačije... neke stvari mi se nisu sviđale... nismo se baš uvijek mogli dogovoriti oko toga šta nam paše, što bismo htjeli, i što nam se sviđa...

...već neko vrijeme, a posebno nakon prošlog sata belly-dancea nekako sam ga počela drugačije gledati... počelo mi se ponovno sviđati... čak sam se bila okuražila na jednom drugom plesu pokazati ga viš enego što bih inače... to je valjda dobar znak... sigurna sam da je...

...nakon ovog danas opet se volimo... kad smo se onako gledali u ogledalu, u plesu, zapravo smo skužili da ne možemo jedno bez drugog, zvuči logično jel da... zato nam ne preostaje drugo nego da se prihvatimo, volimo, i mazimo i pazimo...

...uostalom, tako će nam biti i ljepše s drugim tijelima...

 

objavio/la purple moon kategorija:
(5) Komentara | obavesti prijatelja

...just a perfect day...

11/4/2006, 22:19

...danas je vjerojatno savršen dan za otvaranje novog bloga... prespavala sam više od pola dana... noćas sam slabo spavala, drmala me neka groznica, temperatura, glavobolja... pa sam si poklonila day off... ujutro sam našla poglavičin komentar na mom prvorođenom blogu koji je glasio, citiram: Pozdrav, skvo! Evo poglavica spremio jedan vigvam i za tebe! :-) ... tko bi odolio :-) i, eto, me ovdje, draga braćo i sestre...

...ne znam koliko češto ću pisati... no, kad me pukne inspiracija i poklopi se s dobrim timmingom, dijelit ću s vama svoje misli i crtice iz života... vlastite sitne mudrosti... pa i tuđe u kojima se prepoznajem... i pratiti vaše...

...eto, viđat ćemo se od sada...

*********

kao uvertira evo kopija jednog meni drago posta s blog-prvijenca

 

...za koji dan ce se napuniti godina dana otkako je moj dragi tatko napustio ove sfere i preselio se u neke druge dimenzije... i pridruzio se mami, koja vec neko vrijeme tamo obitava... kroz sve ovo vrijeme, u nekoliko navrata sam pregledavala i sortirala stvari koje su ostale iza njih... neke sam zadržala, neke poklonila njihovim prijateljima za koje sam znala da bi im te neke sitnice značile... neke sam poklonila nepoznatim ljudima kojima su mogle biti od pomoći... neke sam zadržala... još uvijek ima nekoliko kutija koje tek čekaju da ih pregledam, pa svako malo kad osjetim poriv i raspoloženje za takvo nešto, pogledam kakva se blaga u njima kriju... takve situacije postanu kao neki mali rituali, jer sa svakim tim zavirivanjem u kutije otkrivam neke djeliće njihove, i svoje povijesti... u zadnjem "roštanju" pregledavala sam neke njihove stare fotografije, i pisma iz vremena prije nego su počeli živjeti zajedno, kad su živjeli na različitim krajevima zemlje i žudili jedno za drugim... u tim pismima nađoh i jednu predivnu pjesmu... ne znam da li ju je napisao netko od njih dvoje, ili netko treći, no zagrijao me osjećaj topline i ljubavi koji je bio među njima, a koji se u njoj osjeti... evo, stihova, pa ih doživite i sami...

naglo ljeto
prolazilo je pored tebe toliko mladih žena
lijepih žena
ostavljajući na tvojoj koži male zareze
slične fjordovima
a onda sam došla ja
kao naglo ljeto
otvarajući pred tobom bezglasne prostore tople trave
za tvoje umorne korake
došla sam ruku punih ludih leptirica
koje si ti oslobodio jednog jutra
šume su mirisale po kiši
a ti si iznenađen ovom zorom
poslije duge sparne noći
ponavljao moje ime
izmišljeno samo za tebe
urezano u koru tvojeg govora
sunčanim strelicama
šume su mirisale na kišu koja je polako
isprala zaleđene rijeke tvojih ruku
koje si ti položio na moja ramena
i usnuo

 

objavio/la purple moon kategorija:
(7) Komentara | obavesti prijatelja