Cini se kao od rodjenja da sam prokleta smenjivanjem monotonije i bezbrojnog spleta dogadjaja i dogadjanja. Ima dana kada mogu da osetim plutanje kroz vreme, kada mogu da se zakunem da u pojedinim trenucima sve stane i samo se cuje moja unutrasnja vriska i vapaj da se NESTO napokon dogodi da se NEKO napokon dogodi. Bas meni.
A onda krenu dogadjanja i nizu se dogadjaji jedan za drugim, desavanja kao niske bisera, ljudi koju pokusavaju da pronadju mesto u mojim mislima, citav haos i guzva, prava jedna bitka oko mog pogleda i nesnosno nadmetanje i verbalno macevanje, oko moje paznje. I onda ja zivim i disem i koracam cvrsto kao konjica koja ulazi u tek osvojeni grad. A alteri mi klicu, sujeta likuje, a ja nista manje izgubljena nisam. Jer znam da je sve to jos jedna farsa... Obmana. Iluzija. Fantazija. Ima izraza hiljadu - ali samo jedno znacenje. Laz. Zavaravanje sebe i svih onih kojima je varka potrebna da preguraju jos jedan dan pogubljeni medju zvezdama, tako zeljni paznje i pripadanja.
Desava mi se da pisem o nekim ljudima iz proslosti, o nekim mastanjima o ljudima koji nemaju pojma da su ikada prospartali mojom glavom, o nekim ljudima koji su mi se desili i ostavili trag koji ne boli vec jednostavno tamo negde u meni pociva. Sve dok se ne pojavi stranac sa glazurom preko jezika. Stranac koji usmeri snop paznje bas u mom pravcu, bas kao da zna da mi je prekopotrebna da se trgnem i ponovo pogledam u ogledalu zadovoljna, sa sjajem u ocima.
U periodu kada me, iako ne priznajem, opkoli monotonija, ja gutam knjige. Ne citam, nego gutam. Kao pregladnela zver zeljna socnog obroka. I ne daj Boze da neko pokusa da mi otme vreme koje sam odvojila za likove iz knjige, ne daj Boze da neko pokusa da uznemiri moje spokojstvo dok gubim se u tamo nekim fabulama, vec apsolutno poistovecena sa glavnim likom i skupljene snage za dramatican kraj ili srecan zavrsetak. Opasana bedemom nedostupnosti, pocev od telefona, uzivam u tim trenucima. Jedino sto me usreci izmedju dve knjige je kupovina sledece. Cvrstina i glatkoca korica u rukama mi unese prekopotrebni mir zbog saznanja da me za par minuta ceka nova avantura.
A onda se pojavi Neko.
Nemam pojma ko. Neko ko je takodje opasan monotonijom ali ne voli da cita knjige. Neko ko je pukom srecom ( ili nesrecom) resio da usmeri svoj laser k meni i presece me na pola, odvoji me od knjige i razdrma. Prva reakcija- podsmeh. Pa to jos nikom nije uspelo! Druga reakcija - bes! Urnisacu ga verbalno...Treca reakcija - 77 sms poruka za pola sata. Postoji li zena koja moze odoleti takvoj zainteresovanosti? Pa moras se makar zapitati: Sta mu je toliko interesantno na meni? ... Na meni? ... Ali nije me video?
I onda se klackam izmedju knjige i uzvracanja paznje, izmedju odgovornosti i zabusavanja na poslu, izmedju uzdaha i urlika, izmedju lazi i istina, izmedju prepustanja i uzdrzavanja...Skoro da mogu osetiti kanjon koji mi se otvara u dusi u takim situacijama. I znam da cu popustiti, jer adrenalin se vec oslobodio u krvi. Upozorenje za opasnost polako se pojacava tamo negde u mozdanim vijugama. Zaglusuje me huk sopstvenih nadanja da ta pretnja dolazi od savrseno negovanih ruku sa savrsenim noktima i dovoljno jacine da uzvrati svim mojim napadima.
Osmeh...
I ogromna energija...
Dobrodosao u moj svet !
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (7) | Pošalji komentar
