

Kao i obično sredom predveče, vraćao sam se sa dijalize razdrndanim, neudobnim kolima hitne pomoći. U jednom trenutku smo stali
Pored „ Merkatora „ a ja sam nastavio sa posmatranjem zbivanja na ulici.
Video sam plavokosu, sredovečnu ženu kako gura devojku u invalidskim kolicima. Devojci nisam mogao razaznati lice, mada sam stekao utisak da sam je već viđao, možda i u dečjoj bolnici.
Žena je stala pred nekim izlogom i gledala ga. Koji sekund kasnije, kraj njih je prošla druga žena gurajući bebu u kolicima. Devojka u invalidskim kolicima pratila je bebu pogledom neko vreme, a onda se zagledala u izlog. U njemu su se nalazile cipele.
Kola hitne pomoći su krenula i prizor se izgubio.

Dečji grob je otvoren za bate i seke
Da odluta sa njima u predele daleke
I ponudi im postelje mirišljave, meke
Dok putuju niz mrtve struje začarane reke
Dečji grob sadrži vodoskoke boja
Čijim kombinacijama ne zna se ni broja
Prijatan i privremen, let njihovog roja
Kroz um tiho razvezuje čvor njegovog kroja
Dečji grob se zatvara, sad nastaje tama
Ugrađenih predrasuda, programiranog srama
Sabijajući lešinu unutar uskog rama
Dok se sasušena duša poput ljuske slama
