15/2/2007, 18:17

Carsko putovanje

Napokon sam se danas odvažila pogledat film Carsko putovanje. Znala sam da će biti suza, ali vrijedilo je. Film koji ostavlja dubok pečat o svim onim odnosima koji bi obitelj trebali karakterizirat. Neizmjerno puno ljubavi ponajprije. Jedinstvo, briga o djeci, nesebično odvajanja da bi potomcima se osigurao život u uvjetima koji su sve samo ne blagi. Pingvini su izrazito monogamni. Imaju jednog partnera za cijeli život. I nevjerovatno je koliko nježnosti jedno prema drugome pokazuju kada se pronađu. Njihovo udvaranje je stvarno poput plesa. Ponese te. Na jesen se pronađu na jednom dijelu pola koji ih donekle klisurama štiti i gdje je led dovoljno debel da mogu provesti na njemu zimske mjesece. Po dolasku se pare. Makar mi kod njih stvarno paše izraz vode ljubav.

Nakon 3 mjeseca ženka donosi na svijet jaje te vidno oslabljena odlazi na dug put kako bi ulovila hranu da ojača i da ju donese piliću kada dođe na svijet. Tu na scenu stupa mužjak koji provodi mjesece na jajetu grijući ga. Imaju samo 10-ak sekundi da jaje predaju jedan drugome, a da ga hladnoća ne zaledi. Neki nažalost, pogotovo mlađi parovi, to ne uspiju, i točno im možeš tugu u očima vidjet dok gledaju to jaje iz kojeg neće izaći život. Mužjaci na jajima provedu najgore dane zime, udare vijavica i snijegova. Čekajući da se majke vrate iz lova. Poneka od njih se ne vrati. Postane plijen raznim grabežljivcima. I tu se ne gubi samo njen život, već i život pilića kojeg neće imati tko nahraniti. Dok se one vrate nazad pilići već polako počinju probjat ljuske. I odmah su gladni. Kada se majke vrate red je na očevima da onako onemoćali uspiju doći do mora i nahraniti se. Za to vrijem mladunci rastu. I još uvijek su stalno gladni. Doći će opet vrijeme kada će majke morati krenuti u nadi da će se očevi vratiti na vrijeme. Osjetit će koje je njihovo pile. Valjda bi tako bilo koji roditelj znao prepoznati svoje dijete.

S vremenom mladunčad jača, oni koju su uspjeli preživjet glad i hladnoću zahvaljujući brizi roditelja. 3 boje su te koje dominiraju: crna koja označava leđa roditelja koji odlaze u potragu za hranom, bijela koja označava pune trbuhe kada se roditelji vraćaju i siva. Siva boja malih pingvinića koji su stalno gladni. Na proljeće se led počne otapati i pingvini odlaze iz te sigurne udoline. Pozdravljaju se sa partnerima, onima istima koje će najesen opet ljubiti.

Film koji ostavlja bez daha, i koji daje potpuno drugačiju perspektivu na odnose među životinjama. I neka mi samo netko još jednom dođe sa pričom da životinje nemaju dušu :).

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (6) Komentara | email this post
12/2/2007, 22:45

neće živjeti sretno zauvijek (ali bar onako kako to bude htjela)

Kad su se iz polukristalne kugle rasule perlice po ostacima urođeničkih naselja, bilo je vrijeme za polazak. U tom trenutku su bez imalo sumnje svi zvonici otkucavali drugačije satove. Neki pomičući teške batove unaprijed, neki unazad, balansirajući neupitno odmicanje. Ublažavajući neprimjetno približavanje. Lori je imala dva obilježlja. Po svakojakim mjerila neobjašnjiva. Na desnom dlanu istetovirane kazaljke. Koje su uvijek točno pokazivale kolika joj je sjena. Čak se nije radilo o optičkim igrama. Ostalo joj je to iz vremena kada se kretala samo tamnom stranom, pa je vješto našla načina da se podsjeti ponekad da ima obrise.


Drugi detalj je bio kirurški precizan ugriz na vratu. Četiri zuba i rana koja se nikad nije zatvorila, ali nije nikad ni krvarila. Nije nikad nikog usmrtila, nije takvoj rasi pripadala. Obilazila je vratove i krala mirise. Upijala tragove, živjela tuđe pustolovine. Sebi je bila obična. Sebe nije nikad ni vidjela. Sve dok nije jednog dana propucala knjigu koja je sadržavala sve ono što je ikad imala. Zlatni metak napravljen s kalupom oblika bubamare. Nek se nađe za sreću. Kad se knjiga razletila na tisuće sitnih prašnjavih čestica po zelji je ostao trag opijuma. Opojnih staza još nepropupalih makova. Brižljivo ih je obojala u fine plave nijanse. Pazeći da sandalama ne raznese sjeme na neko neplodno tlo.


Ponegdje su još stajale ljuljačke, oni još stari modeli na kojima su snovi bili stvarniji. Na kojima su snovi bili ostvareni. A iza ponekog stabla, bez imalo sumnje, u noćima kada su u nizinama čerge pjevale neke tugaljive pjesme, su rasle gljive. Iz čista mira su svoje klobuke skidale i puštale da ih se ubere. Ostavljajući otrov u posebnim spremnicima za putnike namjernike koji se ne odluče vratiti. Jednom prilikom je, kažu, sova tako okrenula glavu od svega toga, da je još ni dana današnjeg nisu uspjeli vratiti na staro. Inatljivo je odlučila mudrost podjeliti sa onima koji dođu za kojih neirecivo veliki broj godina. Lari nije voljela gljive, nije voljela ni sove. Lari nije voljela mraz. A kada su je optužili da je svojim ukletim dlanom poremetila ravnotežu, samo se slatko nasmijala... nema toga što bi moglo mi diktirati tempo koraka, prigušeno odgovori...

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (7) Komentara | email this post
9/2/2007, 22:17

1000 srca (za Valentinovo nije nikad prerano)

 

Puštane su poruke u zrak poput dimnih signala. Šifre poznate samo onim zaliscima srca koji zavibriraju na pravim intonacijama. Pomalo poput nevine igre djece punih ruku krušaka, zamazanih obraza, za staklo zalijepljenih nosića. Plela se mreža neplaniranih, a nekako samim svojim slijedom očekivanih povratnih impulsa. Sretanje duša, bojanje kistovima opet otvorenih nadanja, koverte pune mirisnih cvjetova.

Misliš da mjesec šuti, a on one dimne signale iskoristi, nekom čarolijom ostavi na nebu znak. Ovaj put oblaci igraju na pravoj strani. Mekim plaštem crtaju priče, predskazanje noći punog mjeseca. Poneka briga oko nestanka zvjezdica, a one mirno spavaju ispod tvojih vjeđa. Dok Luna luduje slatkim poticajima, ta ista Luna koja šuti kao zalivena, dok dobro ne otvoriš oči.

Na peronu po prvi put se ne osjeti težina kofera. Puna livada lepeta krila leptira, negdje u grlu škaklju, ja nijema. Prebacit misli na banalnost neku kako ne bi drhtala koljena. Začudo nema kašnjenja. Nema ni dugog čekanja. Ono dani kada se svemir uroti da ti pomogne. Srce već odavno na dlanu. Obično se nose pokloni, a zar nema lijepšeg poklona kad ipak nakon strepnje ugledaš onaj neupitni znak potvrđivanja na usnama.

Pa te vodih u šetnju obalama. Bacah s tobom kamenčiće u mislima. Pravila krugove savršenih proporcija. Poput one kompatibilnosti zagrljaja. Ne odnosi plima tragove, ona ih ponekad samo čuva, u dubinama. Kako bi noću dala materijal za pjev sirenama. Sretnim stihovima koji ovaj put nisu prevara umornim mornarima, već svjetionik na dalekim putovanjima. Davanje podstreha kada valovi ponekad jače lupaju o obale. Ne treba ti tad jastučić sa čarobnim travama, ni esencije kupljene u čarobnjačkim šeširima.

Nakon jednog dodira znamen se utisne. Koža dobro raspoznaje jagodice. Prste koji klize po tijelima, pretvarajući ih u harfe. Brižna majka koje uči svoje mače da napravi prve korake, slika nježnosti koju ti probudi blizina. Mazni glas koji ti se plete oko nogu, smirenost koja ti prede pored uzglavlja. Dlan kojem se prepuštaš jer nudi naramak sigurnosti. Prilika te napravi lopovom i ukradeš vješto sve sekvence, da kad zatvoriš oči griješ misli za daljnje planove.

Otkucaji srca nisu iluzije. S njima otvaraš sve tamnice i puštaš na slobodu potisnute drhtaje. Osvjetlit staze lakoćom osmjeha, njedra puna vjetra kao pokretač modus vivendija. Nekim boemskim spleenom šaram sad po kulisama. Toplim narančastim tonovima na karti življenja mogu uvijek razaznati jastuk s kojeg idemo jedan drugome u snovima. Onih dana kada sam ti tako daleko, a tako blizu u mislima. Poput lizalice, tisuću slojeva koji ti se tope pod nepcima. I ti ju čuvaš, kako bi ti što duže trajala.

 

objavio/la njuskica kategorija: | (5) Komentara | email this post
5/2/2007, 21:08

abažur za ponoćne arabeske

Od mojih kovrđa tvoji prsti pletu sedefaste počinke. Na uzglavljima rađenim od škakljanja tvojih trepavica po mojim obrazima. Uz nezaboravni osmijeh očiju ti u kojima se samo ocrtava refleksija putenih pokreta. Donja usna raspravlja sa tvojim jagodicama. Pričaju si priče blagim drhtajima. Vjerovatno će jutro ostaviti uspomene na zamagljenim prozorima. Obrise pokrivača zgužvanih od nepresušnih inspiracija. Druga ruka ti ne da mira mojim koljenima, onim pregibima koji će ti znati pokazati kolika je potreba.

Mješa mi se tvoj šapat sa uzdasima. Lagani ugriz za rame, kao oznaka tko kome pripada. Nema dvojbe, okus baršuna, mješavina borovnica i jasmina. Koža iscrtana ornamentima, ostavljaš ih jezikom kao žarišta. Uvertira blagog lahora koji će cijele noći pričati sa jakim udarima. U više čvorišta. S rosnim kapljama dugo očekivanih ljetnih pljuskova. Vidljivost oslabljena, polusklopljene oči tu i tamo ugledaju želju na sjenkama na zidovima. Sva čula, a jedna spojena emocija.

Na mojim leđima otisci tvojih dlanova, na tvojim poneki trag noktiju ostavit će znamen. Bedra znaju ritam koji se poigrava sa otkucajima. Ušne resice koncentrat živaca. Impulsi koji tjeraju krv do vrha bradavica. Do toplih prepona, do škakljivih tabana. Mišići u listovima spremni za dolazak valova. Oluje koje svojim vrtlozima te odvode upravo tamo gdje želiš biti. U tvom zagrljaju iscrpljena. U tvom zagrljaju sretna, u tvom zagrljaju spokojna.

objavio/la njuskica kategorija: | (4) Komentara | email this post
4/2/2007, 01:05

težak dan, laka noć

Smijat ću se suzama..

Pričat šutnju rječima...

...onako bez razloga, satima...

(Može li se svim srcem biti sebičan?...

Na neki način, na svoj način neobičan...)

 

Šifrirani zapisi na naslonima otomana,

Pobrkane fabule u koricama romana,

I u zadnjem džepu spremljena utjeha

Jednom...daleko od grijeha.

 

objavio/la njuskica kategorija: | (4) Komentara | email this post
2/2/2007, 22:07

prijenos ipak nije odgođen radi kiše

Zar je imalo smisla graditi arku? Ovaj put da bi se spasili životinjski duhovi u nama, ili životi u nama? Pomalo se činilo da su ta dva pojma postali sinonimi vremena koje je predviđalo promjene. No da li su te promjene trebale?

Da li bi se stvarno dalo spasiti ono što smo nosili...ili bi se spasili samo oklopi, dok su duše negdje na dalekim prerijama našle spokoj u krdima bizona? Možda je najbolje ovaj put na arku ukrcati samo životinje...ljudima ne treba spas, bolje je možda da nestanu svi tragovi civilizacija i da se udare temelji nekim novim naraštajima...možda ovaj put Bog napravi malo savršenije nacrte, čini se da je i on ponekad ipak sklon greškama...pa obični švicarski urar je u stanju napraviti bolji mehanizam od onog ljudskog...

I da, da...mi nismo strojevi...koje li idile, kojeg li svekolikog veselja, ma daj mi dušu robota i brige televizora, nek me brine samo dali će danas na programu biti sapunica ili prijenos finala svjetskog prvenstva...živjet ću kroz emocije onih koji me budu gledali, i plakali na tužnim rastancima kvaziljubavnih filmova, i bodrit reprezantacije države u kojoj me prodaju, učit iz dokumentarnih filmova, gledajući život očima prolaznika...

A možda me ukrcaju i na tu arku jednog dana, zajedno s nekim dvd playerom na kojem će prikazivat kako je svijet prije izgledao, i kako ni u kojem slučaju ne smije više postojati...preko mene će se širiti novi horizonti...nosit ću svitanja s dalekog istoka, i propast tako bliskog zapada...uživo...

 

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (3) Komentara | email this post
1/2/2007, 22:15

kad priroda pokaže

 

Ponekad se upitnici pojave iz vedrog neba. Iz nekog smiraja pronađu put do tvojih sljepoočnica. Mjesta kao stvorena za razmišljanja, za slaganja dojmova, za punjenje spremnika lahorima koji pokreću jedra. Blagi tonovi za tjeranja kovitlaca. Nešto zdravog razuma, prstohvat otetith emocija, pokoja kap preživljenih sudara, i čisto pola žličice odmora.

 

 

Ograde postavljene nakon loše odigranih uloga nemaju snagu da se nakon pravog recepta ne pretvore u kulise sa vjenčićima bršljana. Korozija vremena napravit će svoje. Bodljikave žice koje su ti trgale nekoć dlanove, dok si ih vještim, filigranskim pokretima razvlačio, izgube surovost pod pravim dodirima. Majstori preokreta, ili tek nježne strune koje osjete prave note da se instrumenti sami naštimaju. Nekoć oklopi, sada tek ruševine, patinom vremena i prašinom zaborava prekriveni.

 

 

 

Ima cvjetova koji imaju moć da razmaknu oblake. Kako bi se suncem kupale latice. Ostane ti samo pokoji paperjasti trag kao mjesto počinka. Takav učinak imaju i osmjesi. Oni nepatvoreni, cijelim bićem odaslani. Nikad se nijedna sila nije mogla boriti protiv unutarnjeg sjaja. I nikad neće priroda uništiti ono što s tako puno strasti stvara. Jer uvijek ti ako ništa ostane trag da si jednom, negdje vidio nešto što je premašilo svu tvoju sposobnost zamišljanja. Poput onog poljupca, koji uslijedi nakon sjaja u očima.

 

 

 Tek trenutni mrak pred buktanje vodoskoka novoosvjetljenih svjetova. I nikad nijedno paljenje kugle neće otkriti identičan prizor. Svijet svaki dan nudi neke nove kulise. Pa ti pokupi od tud način kako da se odagna monotonija. Nađi načina da zaboraviš šta je to rutina. Jedino tad raširene ruke će stvarno postati krila. Tako se postaje kraljem svijeta. Tako se svaka livada sprema za lagani dodir tvojih stopala. Tako ti priroda da krunu, krunu za novog otkrivatelja davno zaboravljenih vodilja.

 

 

Znaš da ako treba ni najgora kataklizma nema obranu protiv srca. Pa i ako nije tako ti vjeruj u to. Bit će puno lakše tada jahati prema vjetrenjačama, mrijeti ako treba za vlastitim idealima. Nosit u sebi dovoljno prkosa, da sam sebe pobjediš ako zatreba. Pokušat predvjedit da te neće konfuzija odaslati negdje gdje nema mjesta za tvoja sanjarenja. Nakon nevera se zrak pročisti, a ti samo pripremi pluća.

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (3) Komentara | email this post