mama i mačak

Vamo ruše grobove, onamo oće državu, ovi svoje ne daju, oni s njima neće... Mlate se, pale, razbijaju, jedni drugima prijete, psuju se, vrijeđaju, stare se rane otvaraju...

A narodu će sve to po leđima kao i obično.

Bojkot  trgovina... Ma kome bojkot kreteni jedni, jel' stvarno mislite da smo svi redom retardirani?! Pa u čijoj državi funkcionira ta trgovina? Čiji zakoni tu djeluju?! Jesu li i ti biseri smrdljivu vodu iz vodovoda pili ili starim novinama guzicu brisali u dane bojkota? Moš mislit!

Ne smijem od straha ni blogove da čitam, sve neke nevolje, redaju se  ko cigle na zidu plača. Mante me. A ne mogu ni da se napijem pošteno – vozim.

Trenutno sam regrutovana među nezaposlene, što znači da sam osigurana preko socijalnog i da mi liježe mjesečna naknada od tisućudvjesto kuna. Dok sam sve obavila potrošila sam tri. Ovaj papir, onaj papir. Taj pečat, onamo kartica, plati gorivo, plati autobus, tiskanica ova, takse onoliko, popij kavu, progutaj kroasan, za sendvič nema dovoljno... Bolje da sam stala s mirom.

On se zaposlio, al još fušera ono svoje sa strane. Kaže super poso – određuje sam sebi radno vrijeme, nedjelje slobodne, dobio kombi, kombinezon i mobitel. Zivkaju ga 24 sata na dan, i nedjeljom. Ne radi ni deset dana, već pada od umora, a neće još dugo, znam ga ja.

I šlag na kraju : drOlja ostavila Đoleta. Znam, znam, ima žena pravo da bira, al žao mi njega, ona mu je bila najveća inspiracija, najljepše balade je njoj pisao. Sad će se povuću u sebe, svi su veliki emotivci duboki depresivci. Sami smo sebi najgori neprijtelji.

Drž se Đole, ne damo te.